Vidimo se kad dođem iz Njemačke u mirovinu

Nedavno, potkraj prošle godine, u Veleposlanstvu Njemačke u Sarajevu evidentirano je 150 000 zahtjeva za izdavanje vize. A oni koji su se već probili do te (naše) rezervne domovine, na pitanje misle li se i kada vraćati u BiH, odgovaraju: Kad odem u mirovinu.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prošloga je tjedna Federalna televizija iznenada pokucala na vrata (svoga) zaboravljenog asa – Zvonka Jurišića koji je nekoć, kad je Bosnom i Hercegovinom harao, a tu entitetsku televiziju uređivao Zlatko Lagumdžija, na toj bošnjačkoj dalekovidnici bio svoj na svome. Nećemo, dakako, plakati za vremenom kada su tzv. lijeve i tzv. probosanske stranke tražile „poštene Hrvate“ na najneobičnijim mjestima – među pravašima!

Svi će otići!

Zanimljiva je, međutim, opaska toga (potencijalno…) drugog – poslije Radića! –  najpoznatijeg stomatologa u Hrvata glede aktualnog naduravanja oko Izbornog zakona, a u kontekstu demografskih gibanja, pa onda i opstanka „Tisućljetne“ i „Nedjeljive“.

„Ima li Republike Srpske bez Hrvata? Vidite da ima. Dodik će naravno zadržati 2% Hrvata, mora imati. Vidite da ima RS-a. Pa i bez Bošnjaka. Kaže neće biti BiH bez Hrvata. Ma bit će je. Sele se Hrvati, sele se Bošnjaci, sele se Srbi. Bojim se da je neće biti bez sviju nas, ako ovako nastavimo, za 50 godina. U povijesti je 100 godina ništa. Svi će otići jer se ne rješavaju egzistencijalna pitanja. Jedna nesigurnost vlada. Ne zbog Izbornog zakona. Niti jedan Hrvat, niti Bošnjak iz BiH nije otišao zbog Izbornog zakona“, naglašava bivši pravaški lider.

Jasno, milo je ovima (probosancima…) na Federalnoj čuti kako – bilo koji! – Hrvat amnestira diskriminirajući Izborni zakon. Ipak, dosta je istine u ovim Jurišićevim riječima. Poglavito nažalost onim prilično defetističkim: Svi će otići…

Evo, uostalom, što govori istraživanje što ga je prošle godine provela agencija za ispitivanje javnog mnijenja Prism Research & Consulting: Nezaposlenost mladih jedan je od gorućih ekonomskih i socijalnih problema, a vjerojatno i glavni razlog njihova napuštanja BiH. Glavni cilj mladih posljednjih godina je po bilo koju cijenu dočepati se Zapada, a pandemija jesituaciju samo pogoršala.

Još i – pandemija…

Istraživanje je, naime, pokazalo kako je korona utjecala na 59% mladih, od čega je 36% istaknulo da su osjetili posljedice na poslu. Čak 70% mladih navelo je da je COVID-19 negativno utjecao na obrazovanje. A više od polovice mladih ima negativnu percepciju života nakon pandemije i smatra kako će biti manje prilika za zapošljavanje. Sve u svemu, čak 82% mladih željelo je napustiti Bosnu i Hercegovinu tijekom prošle godine.

Najvitalniji dio bh. društva jedinu alternativu vidi u potrazi za sigurnijim okruženjem. Percepcija sporog ekonomskog napretka i lošeg društveno-ekonomskog položaja koji se oslikavaju u životu na granici siromaštva, dodatno utječu na njihove odluke. A zanimljivo je, i djelomice kompatibilno s prošlotjednom Jurišićevom analizom, i mišljenje doc. dr. Amera Osmića sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, kako ovaj problem podjednako zahvaća sve članove bh. društva, neovisno o njihovim etničkim, jezičnim ili vjerskim identitetima.

„Kompliciran politički sustav u kome na lokalnoj razini imamo poziciju koja je, npr., na županijskom opozicija, pa onda na federalnom pozicija, te na kraju na državnom opet opozicija, prilično pogoduje sve izraženijoj želji mladih da svoj život nastave u nekoj uređenijoj zemlji“, analizirao je taj profesor rečeno istraživanje za Avaz.

Rekosmo, riječ je o prošlogodišnjem istraživanju. Situacija ni danas – jer što je sada bolje?! –  nije bolja. O čemu svjedoči istraživanje savjetnika za integraciju stranaca njemačke organizacije Hilfe von Mensch zu Mensch Esmira Ramića, Sarajlije koji od 2017. živi i radi u drugoj (ili rezervnoj…) domovini sve većeg broja Bosanaca i Hercegovaca. Ramić je, u biti, došao do manje-više istih podataka kao i Prism Research & Consulting. Zanimljiv je pak odgovor koji je od zemljaka dobio na pitanje: Planiraju li se vratiti u BiH i kada? Uvjerljiva je većina, kaže taj istraživač za Oslobođenje, odgovorila: Kada odem u mirovinu. Uz to, Ramić svjedoči kako je nedavno, potkraj prošle godine, u Veleposlanstvo Njemačke u Sarajevu evidentirano 150 000 zahtjeva za izdavanje vize. Budući da bh. Hrvatima, koji uglavnom imaju hrvatske papire, ne trebaju vize, riječ je o Bošnjacima i Srbima.

„Dragi moji Münchenjani!“

I kad smo već kod Njemačke, vrlo je zanimljivo, a i znakovito, svjedočenje sveučilišnog profesora fra Ante Vučkovića za portal DalamcijaNews. „Bio sam na proslavi 70. obljetnice Hrvatske katoličke misije u Münchenu. Više od 80 000 Hrvata je samo u tom gradu. Na proslavi su bili i predstavnici tamošnjih gradskih vlasti. U jednom je trenutku riječ dobio zamjenik gradonačelnika. Znate što je rekao? ‘Dragi moji Münchenjani!’ Nije rekao, dragi Hrvati. Nazvao ih je sugrađanima. ‘Mi se radujemo da ste ovdje. Radujemo se što ste sa sobom donijeli vaše sposobnosti, vašu kulturu, vašu vjeru. Tako doprinosite našem dobru. Obogatili ste naš grad…’ i tako je nastavio. Litanija pozdrava, pohvala i dobrodošlice. Kazao im je kako želi da svi ostanu u Münchenu i da svoje sposobnosti utkaju u život grada. Obećao im je da će grad sa svoje strane učiniti sve da im život u Münchenu bude lijep. Zamislite…

Naši su ljudi u srcu grada u koji su došli čuli da su dobro došli. Možda takve riječi oduševljenja nikada nisu čuli kod kuće. Da bi netko volio grad i zemlju u kojoj živi, potrebno je, osim materijalne životne sigurnosti, i ozračje dobrodošlice, a ne netrpeljivosti“, svjedoči fra Ante upozoravajući kako je Hrvatska u deset godina izgubila čak 16 gradova veličine (viteškog) Sinja.

Bosna – (demografski) poharana

Uz to, navodi i okolnost koja, osim za Hrvatsku, vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu, a vjerojatno i za ostale države ex-SFRJ. Naime, mladi ljudi ne žele zaposlenje povezati s pripadnošću nekoj političkoj stranci smatrajući, također, kako kompetencije, koje su stekli obrazovanjem, ne dobivaju dovoljnu materijalnu potporu u domovini… bez stranačke identifikacije!

Indikativno je, međutim, kako u Bosni i Hercegovini praktički nitko od aktualnih političara ne reagira na podatke koji upućuju na demografsku kataklizmu.

Analitičar demografskih kretanja Adnan Fehratbegović kazao je još sredinom 2020. za Klix kako će do 2033. broj učenika u osnovnim školama pasti minimalno za četvrtinu u odnosu na trenutno stanje. Sada je broj učenika u školama 270 000, a past će ispod 200 000.

Također napominje da je Bosnu i Hercegovinu u posljednje dvije godine napustilo 110 000 ljudi. Strahuje da bi to u budućnosti moglo značiti masovno zatvaranje škola. Naglasio je kako će ovim problemom podjednako biti pogođena oba entiteta.

„Dakle, izgubit ćemo 60 000 djece. Izračunajte koliki je to gubitak u odjelima, pa u broju nastavnika, studenata. Posljedično slijedi smanjenje radne snage. S druge strane, imamo povećanje broja osoba koje su starije od 65 godina“, tvrdi Fehratbegović i ističe kako će populacija biti sve starija s negativnim prirastom.

I dok se redaju ovi porazni podatci, neporeciva je konstatacija kako, držimo se samo BiH – iako ni u Hrvatskoj koja je, pokazao je popis, (s)pala na ispod 4 milijuna stanovnika, nije bolje – niti jedna vlast nije reagirala niti jednom smislenim, logičkim, strateškim potezom na demografsku kataklizmu.

Tko će (to) birati?!

Bh. vlasti se nisu iz letargije prenule ni nakon što su Veleposlanstvo Švedske i Populacijski fond Ujedinjenih nacija u suradnji s Agencijom za statistiku BiH, Federalnim zavodom za statistiku i Republičkim zavodom za statistiku Republike Srpske potkraj 2020. prezentirali Analizu stanja stanovništva i Projekciju stanovništva u Bosni i Hercegovini. A ta je analiza pokazala kako će se zbog odlaska ljudi, zbog pada fertiliteta do 2070. broj stanovnika u BiH spustiti na samo 1,5 milijuna.

Što je, dakako, jako velik rizik i ozbiljna stvar jer čak i u tih 1,5 milijuna ljudi imat ćemo veliku većinu populacije starih, a implikacije za BiH su da će produktivnost zemlje i cijele populacije jako pasti.

U ovome kontekstu gledajući, Zvonko Jurišić je u pravu kada relativizira značaj Izbornog zakona…  Na kraju neće imati tko ni birati…

Mada, njegovi motivi nisu možda najiskreniji. Uostalom, rečena mu entitetska (tzv. probosanska…) televizija u protivnom ne bi dala prostora.