Višepripadnost identiteta na bosansko-hercegovački način

Ima li u Bosni i Hercegovini Srba i Hrvata islamske vjeroispovijesti, Bošnjaka srpskog porijekla…? Ima ih, eno jedan po jedan prodaju „nacionalni ponos“ za večeru u skupštinskom restoranu.

Piše: Franjo Šarčević/Prometej.ba

Libanonsko-francuski pisac rođen u arapskoj višekonfesionalnoj kršćanskoj obitelji Amin Maalouf u svojoj knjizi-eseju Ubilački identiteti – nasilje i potreba za pripadanjem pisao je o „čistim“ identitetima kao ubilačkim identitetima, ističući nužnost i spasonosnost višepripadnosti. „Ono što čini da sam ja ja, a ne neko drugi, jest to što sam na razmeđu dvije zemlje, dva ili tri jezika, nekoliko kulturnih tradicija“, piše Maalouf. „Upravo to definira moj identitet.“

Lijepo je vidjeti da se ova važna i utjecajna studija čita i u Bosni i Hercegovini, ili da su barem implicitno prisutne njezine ideje, posebno u političkom životu, pa tako imamo Ninu Bukejlović, predsjednicu Omladine Srpske demokratske stranke (SDS) koja se na ovogodišnjim izborima za Narodnu skupštinu Republike Srpske izjasnila kao Bošnjakinja. Bošnjak je i Denis Šulić, predsjednik Mladih SNSD-a, također takmac za Narodnu skupštinu RS-a. Nisu usamljeni u tome, tako se Goran Opsenica, kandidat HDZ-ove koalicije za Parlament Federacije BiH izjasnio kao Srbin.

Nije to novina u BiH, od prvog izdanja Maaloufe knjige 1998. do danas evidentirani su mnogi slučajevi višepripadnosti identiteta u bh. politici. Prije nekoliko godina to je dobro sažeo zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Nermin Bjelak: „Po nacionalnom izjašnjenju ja sam Srbin, po vjerskom musliman, čitam i pišem bosanskim jezikom.“ Pri tome je bio najavio da će skupa sa svojim kolegama i sunarodnjacima Harisom Plehom i Rasimom Smajićem ići ako treba do Strasbourga kako bi zaštitili svoja ljudska prava. Šteta je što oni koji su ugrožavali njihova prava nisu čitali i shvatili Maaloufa, što su ostali ograničeni unutar svojih skučenih i jednoobraznih identiteta, inače bi vjerojatno razumjeli gospodina Bjelaka i drukčije postupali.

Ove slučajeve je na efektan način prokomentirao kolumnist Dragan Bursać na svom Facebooku:
„Vidite, kako njih lijepo zaboli donji dio leđa za nacionalnost, a što i bi kad je to ionako zabava za siromašne. Jer kada imaš naredne četiri godine mjesečna primanja preko 5.500 KM, prioritet ti je kvalitetan sat, bunda, stan, zimovanje, nova kola… A ti se narode blentavi dijeli i glasaj za prodavače magle.“

Dosta je bilo zafrkancije, naravno da naši politički mešetari ne čitaju i naravno da ove situacije nisu malufovske. Goran Opsenica dobio je direktan mandat u parlamentu Federacije zahvaljujući svome iznenada otkrivenom srpstvu od kojeg se već ogradio, premda je kao Hrvat trenutno na dužnosti ministra zdravstva, rada i socijalne zaštite Hercegovačko-neretvanskog kantona. Slični razlozi vodili su i Ninu Bukejlović, s tim da bi i ona mogla imati problema s obzirom da se 2016. izjasnila kao Srpkinja, a „mijenjati nacionalni identitet u istom izbornom ciklusu nije dozvoljeno“. Ne bude li Nini ipak dodijeljen mandat, on bi mogao pripasti Dodikovom omladincu Denisu Šuliću, no mediji su sugestivno objavili ime njegovog oca – Esad, što će reći da je rečeni odranije poznat kao Bošnjak tako da tu problema nema.

Slični motivi vodili su prije četiri godine gore navedeni trojac Srba muslimanske vjeroispovijesti iz Kantona Sarajevo – cilj su bile pozicije koje su po ustavu zagarantirane pripadnicima srpskog naroda. Slično je postupio Nerkez Arifhodžić, nekadašnji savjetnik Željka Komšića, diplomat koji je posljednji ambasadorski angažman imao u Italiji – za te potrebe se izjasnio kao Hrvat kako bi ga Komšić mogao poslati u Rim, i ostao je Hrvat do samog kraja mandata.

Hrvat je i Edim Fejzić iz Goražda i spominje se da bi on mogao biti delegat u Domu naroda kao predstavnik Hrvata iz Bosansko-podrinjskog kantona (BPK). Lijepo je vidjeti da su stranke iz Sarajeva veoma zabrinute za prava svih građana na svakom pedlju zemlje i nasekirane zbog ideje o drukčijem izboru delegata u Dom naroda kojim bi se Hrvate iz BPK-a, njih ukupno 24 (dvadesetčetiri) po Popisu iz 2013., ostavilo bez predstavnika u Domu naroda. Osim ako iza svega toga ne stoji nešto drugo: želja da se sakupi 6 „svojih“ Hrvata u Domu naroda, što je potrebni minimum za kontroliranje većine političkih procesa, nakon što smo „kroz ove izbore dobili (smo) dva člana Predsjedništva koji će graditi BiH“, da navedem riječi Semira Efendića, ekstremnog desničara iz Stranke demokratske akcije.

Gledajući na sve to malo distancirano i odmaknuto iz bh. političke svakodnevnice, te zanemarujući motivaciju preletača iz jednog naroda u drugi, a vidjeli smo koja je, takve pojave su interesantne i mogu se gledati i kao jedna vrsta subverzivne djelatnosti spram nakaradnog sistema.

Tko, uostalom, može utvrditi da li je netko Srbin, Hrvat ili Bošnjak i da li se tako osjeća ili ne osjeća, u jednom ili drugom momentu, tokom jednog ili drugog izbornog ciklusa?

Osim toga, da postavim pitanje srpskim i hrvatskim „svojatačima“ slavnih ličnosti – opet ističem: zanemarajući opisanu motivaciju preletača – ako su Ivo iz Travnika i Meša iz Tuzle priznati Srbi, zašto to ne bi mogli biti Rasim i Haris iz Sarajeva ako žele; ako je Mehmedalija iz Stoca Hrvat, onda to može biti i Edim iz Goražda ako tako želi? Zašto jednima odricati istu mogućnost koju su iskoristili pojedinci poput velikog Srbina Emira Kusturice i velikog Hrvata Zlatka Hasanbegovića?

(Jedna digresija osobne prirode: Pisac ovih redova je od svoje punoljetnosti pri različitim izjašnjavanjima skupio zavidnu kolekciju različitih nacionalnostî inače autohtonih na Apeninima, Balkanu i Bliskom istoku, no razlika u motivaciji je jasna: neki to rade da se zajebavaju sa sistemom, a neki da zajebu sistem. Lako se prepoznaju po visini plaće.)

Ono što je dobro u svemu tome jest da se vidi kako su etničke kategorije imaginarne i fluidne i kako su to prije svega političke kategorije i služe za ostvarivanje političke moći unutar etnički zasnovanog poretka, da parafraziram riječi Jasmina Hasanovića, asistenta na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, od koga prepisujem završnu rečenicu: „Ne samo da su se pokazale kao politička kočnica, tačke sukoba i spoticanja, već su etničke kategorije ogolile svoju ideološku namjeru i izgubile svoju svrhu“.