Znameniti franjevci Rame u prošlosti: Stari Vladić

Znameniti franjevci Rame u prošlosti: Stari Vladić

Još i danas u Rami se mogu čuti neke izreke ili anegdote koje se pripisuju “starom Vladiću”, tj. fra Anti Vladiću koji je umro na Šćitu 13. studenog 1889. godine. Za ramski kraj su značajna dva franjevca Vladića, fra Anto i njegov bratić fra Jeronim. Obitelj Vladića doselila je iz Vrda povrh Drežnice na Ustiramu, na aginsku zemlju i bila je u najmu kod age Zajmovića. Kad je aga doveo Pušiće, a sa zemlje i iz kuće potjerao Vladiće, jedni su odselili na Meopotočje, a drugi na Kućane i dobili ime Španje, dok su treći odselili u Smrčevice ispod Zec planine.

Kao sedmi sin u obitelji rodio se Domin 15. svibnja 1819. na Ustirami i s deset godina otišao na škole u franjevački samostan u Fojnicu. Pokazao je zavidan uspjeh i stupio je u novicijat 1834. godine, dobivši novo ime fra Antun. U sedamnaestoj godini položio je zavjete te otišao na školovanje u Baju i Pečuh i pokazao se kao dobar student. Svećenički red primio je 1842. godine i došao je tada u fojnički samostan za propovjednika, na časnu službu koju je obavljao pet godina. Apostolski vikar fra Andrija Karačić uzeo ga je za svoga tajnika da ga prati u neprestanim putovanjima, što mu je za šest godina vršenja ove dužnosti narušilo zdravlje. Kao župnika uzimali su ga apostolski vikari za zamjenika – provikara. Četiri je godine bio gvardijan u Fojnici, a onda je izabran za provincijala 1860. godine. Kao provincijal sudjelovao je na generalnom kapitulu u Rimu i branio prava bosanske franjevačke provincije, čime je svratio pozornost na sebe.

Kad je završio provincijalsku službu, došao je na Šćit 1863. godine kaneći podignuti samostan i crkvu, premda to prilike nisu dopuštale. K tome je morao prihvatiti službu generalnog definitora, vrhovnog savjetnika reda i otići 1859. godine u Rim na dvanaest godina. Međutim, bolest ga je prisilila da se privremeno vrati u Bosnu. Kasnije će ga čitava života mučiti reumatizam u desnoj nozi. Kad su, pak, garibaldejci 1870. zauzeli franjevački samostan Ara Coeli, gdje je bila franjevačka vrhovna uprava, fra Anto se više nije vratio u Rim, nego se prihvatio priprema za gradnju crkve na Šćitu.

Godine 1877. fra Anto je morao preuzeti službu vizitatora, pohoditelja koji je u ime vrhovnog poglavara reda obilazio fratre i predsjedao pokrajinskoj franjevačkoj skupštini, pa je gradnju povjerio fra Josipu Ćuriću, ali nikad nije napustio brigu za gradnju. Dva puta je bio generalni vizitator i predsjednik provincijskih kapitula. Bio je to čovjek u kojeg je narod imao veliko povjerenje i rado ga je slušao. Bio je visok, krupan, ugledan i nadasve priznat i prihvaćen pučki propovjednik. Narod je dolazio pitati ga za savjet i slušao je njegove opomene pa i ukore. S muslimanima je bio vrlo ljubazan jer su i oni dolazili često k njemu tražiti savjeta i utjehe. Muslimanske su žene gajile prema njemu posebno poštovanje jer im je često davao savjete i lijekove. Bio je žestoke, prijeke naravi, pa je znao nekad biti i uvredljiv. Priznao je jednom zgodom:

– Ne mogu uzdržati riječi da što ne reknem. Daju mi za moga dorata stotinu dukata. Mogao bih ga pregoriti samo da mogu uzdržati riječ u sebi!

Vjerovao je ramskom čovjeku i smatrao ga sposobnim za život, ali je žalio što nema mogućnosti za školovanje:

– Kakvu glavu imaju Ramljaci! Kad bi imali još škole, ni sam vrag ne bi mogao s njima.

Zato je fra Anto nastojao otvoriti školu najprije u samoj župnoj kući 1863. godine, a kasnije je podigao posebnu školsku zgradu u kojoj jedno vrijeme nije moglo biti nastave jer nije bilo dovoljno svećenika, a župa je bila prostrana. On sam je poučavao svakoga tko bi mu došao: učio je ljude raditi u vrtu i saditi razno povrće. Dječacima koje je držao u samostanu naručivao je časopise, učio ih molitve i posebno im govorio o uglednim članovima franjevačke povijesti, nastojeći i kod njih pobuditi želju za svećeništvom. Kad je umro, desetorica su fratara tvrdila da ih je on poslao u fratre.

Kako je dobro poznavao crkveno i šerijatsko pravo, apostolski su ga vikari držali kao svoga zamjenika. Fra Paškal Vujičić vidio ga je sa sobom na kanonske vizitacije da rješava pravne poteškoće, pomiruje zavađene i propovijeda umjesto njega.

 

Vraćajući se sa sjednice starješinstva provincije, prehladio se pijući hladnu vodu, dobio je groznicu koja ga je iscrpila i prikovala šest mjeseci za krevet. Svjesno je očekivao smrt, zatražio je utjehu sakramenata i umro zazivajući Blaženu Djevicu Mariju kojoj je na čast sagradio crkvu u koju su ga braća pokopala stavivši nad grob natpis:

U SPOMEN

ANTUNA VLADIĆA

BISKUPOVA TAJNIKA, GVARDIJANA,

PROVINCIJALA, 12 GODIŠNJEG GENERALNOG

DEFINITORA, DVAPUT GENERALNOG KOMISARA

U BOSNI, VIŠEGODIŠNJEG ŽUPNIKA I

BISKUPOVA VIKARA, OSNIVAČA OVE CRKVE

VITEZA FRANJE JOSIPA I.

H 12. XI. 1889.

POKOJ MU VJEČNI DUŠI!

Postavi zahvalni sinovac o. Jeronim Vladić.[1]

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

[1]  Fra Kazimir Ivić u svojim Bilješkama na 58. stranici navodi da je datum smrti A. Vladića 13. a ne 12. studeni 1889. godine.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing