Vrijeme krize – vrijeme odgovornog ponašanja
U disfunkcionalnoj državi sve je disfunkcionalno, nema jedinstvenog CCŽ, nema jedinstvenog zdravstvenog sustava, a ipak ima dobri ljudi koji će i ovu krizu iznijeti na svojim plećima. Nažalost ima i onih koji u i ovako teškim vremenima žele ušićari koji „lajk“ jer žive od toga, od slave, a nisu slavni, kako je rekao veliki Mahatma Gandhi „Kukavica nije u stanju izraziti ljubav, to je privilegija hrabrih“. Lako je biti hrabar ispred tastature i na riječima, a vjera bez dijela i zdjela bez jela vrijede isto.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila je 11. ožujka ove godine globalnu pandemiju zbog koronavirusa. Pandemija se zove zato što je ovoj bolesti izloženo više zemalja, kontinenata ili čak čitav svijet (grč. pandēmía: čitav narod; pan– čitav + dȇmos: narod). Djelovanje na suzbijanju ove bolesti treba stoga u istoj mjeri obuhvatiti sve države, gradove i sela. Ispostavlja se da posvuda širenju bolesti snažno pomaže sebičnost, tvrdoglavost i glupost određenih pojedinaca.
Za dvadesetak dana višestruko se povećao broj oboljelih i preminulih. U nekim državama Europe i SADu porast oboljelih je eksponencijalni. Cijene nafte drastično pale, dionice na burzama također. Mnogi kompetentni upozoravaju da je globalna ekonomija u ogromnim problemima, a zdravstveni sustavi pred kolapsima (Italija, Francuska, SAD): nedostaje medicinskih potrepština, broj liječnika i medicinskog osoblja svaki dan se smanjuje, a oboljelih je sve više. Vlade država diljem svijeta traže način kako gospodarstvo održati na nogama, kako ljudima osigurati barem minimalne plaće i kako se što prije oporaviti poslije svega. Najveći europski proizvođači automobila privremeno su prekinuli proizvodnju, ponegdje je ukinut javni prijevoz, zrakoplovne kompanije uglavnom su obustavile letove, dok su mahom zatvoreni vrtići, škole, fakulteti, muzeji, suspendirana su vjerska bogoslužja i sportske aktivnosti. Ono što smo smatrali svakodnevicom prije mjesec dana, sada nam više nije dostupno. Nadamo se da je sve to samo privremeno, iako, kažu stručnjaci, ništa još uvijek nije moguće predvidjeti sa sigurnošću.
Genetičari i molekularni biolozi analiziraju i proučavaju način djelovanja virusa, njegov sastav i slijed nukleotida na RNA lancu. Virus su dešifrirali, i to je veliki uspjeh u kratkom periodu. A sada slijedi utrka tko će prije uspjeti proizvesti cjepivo. I sve dok se ne pojavi cjepivo, za virus nema lijeka. A cjepivo će pomoći da naš organizam u sebi razvije otpornost za mogući „susret“ s virusom. Do tada nam ostaje slušati ono što kažu doktori: ostati kod kuće, ili ako to mije moguće izbjegavati bliske kontakte i susrete. A sve zbog toga da bismo smanjili mogućnost njegove lokalne transmisije (prijenosa), jer se virus prenosi kapljično ili aerosolom sa zaražene na zdravu osobu. Utjecajni i objektivni mediji traže savjet struke, riječi utjehe i ohrabrenja od renomiranih znanstvenika, ljudi kojima je to profesija, koji su cijeli svoj radni vijek posvetili znanosti.
Što se događa kod nas?
Nasuprot znanstvenicima i doktorima koji o tome trebaju i moraju govoriti, postoje i oni koji o svemu ovome ne znaju ništa i unatoč tomu bez ikakvih skrupula iznose svoje „mišljenje“ i „stavove“. A u tim se„mišljenima“ otkriva ustvari odsutnost svakog mišljenja i znanja, pa se tako sve ovo prepisuju božjim kaznama, demonima, urotama, masonima, komunistima, udbašima, ahdnamašima. I oni koji su prošli kroz obrazovni proces imaju određene sumnje da je netko virus stvorio u laboratoriju, dok drugi tvrde da je sve to prenapuhano. S druge strane pojedini vjerski službenici preuveličaju sve kao predznak ili početak apokalipse i tako kod ionako uplašenih proizvode još veći strah ili pak drugi sve minimiziraju i tako ohrabruju tvrdoglave da se ne ponašaju odgovorno. Primjera je za to nažalost jako puno.
Svi znamo da je naša država je nefunkcionalna, odnosno njezine institucije do dana današnjega ne rade svoj posao, ne služe građanima. U ovakvim bi se situacijama posebno mogao platiti danak političkoj nezrelosti i neodgovornosti, jer nismo gradili društvo u čijem je središtu čovjek s njegovim pravima i potrebama. A virus upravo kao svoj „plijen“ izabire čovjeka, odnosno kao svoga domaćina, nastojeći umnožiti se što više na račun njegove stanice, kako bi onda ekspresno prešao do druge, pa napustio organizam i došao do sljedećeg. On ne poznaje ni prijevoj Ivan, planine Čabulju ni Čvrsnivu, Prenj ili Maglić, niti entiteske ili županijske granice. Ali zato virus umjesto umjesto „sprida“ može ući „sazad“. Dakle, zdravstveni sistem trpi posljedice općega stanja u državi i u kronično je lošem stanju. Ali i u njemu takvome postoji mnoštvo sposobnih, marljivih i dobrih ljudi koji će, nadamo se što prije, ovu krizu iznijeti na svojim plećima.
Upravo takvima koji se u ovoj situaciji trude marljivo i odgovorno raditi svoj posao u našem domu zdravlja u Prozoru, i drugim općinskim službama, pojedinci – među njima „optimisti“ i po sebepoimanju „mesije“ – , pokušavaju obezvrijediti rad. Križni stožer nazivaju kriminalnim skupinama, prizivaju uspostavljanje ratne bolnice, a nije rat. Ali glupost nažalost ne vidi dalje od svoga nosa, jer je – kako je kazao Krleža – zaljubljena u samu sebe i njeno je samoljublje bezgranično.
Dakle, u prilog tome ide zahtjev pojedinih „mislilaca“ da se uspostavi ratna bolnica, iako na svu sreću nema rata. A ako bi se čak i išlo za tim da se uspostavi neki oblik bolnice, nedostajali bi osnovni uvjeti: oprema i zdravstveni djelatnici. Uz prostor, nedostatak ovoga dvoga je gorući problem u našem susjedstvu i diljem svijeta. Tako da se čini tvrdnja pojedinih o „uvozu“ liječnika u najmanju ruku apsurdnom i deplasiranom. Dakle, umjesto korisnih i konstruktivnih prijedloga, isprazno lupetanje.
Dalje, pokušavati izrugivati šatore ispred Doma zdravlja, kao što neki čine, je skandalozno i za svaku osudu. Jer upravo ti tvz. trijažni šatori služe da se pacijente prije ulaska u Dom zdravlja pregleda i da ih se razvrsta gdje će ići na daljnje liječenje. Ako bi pacijent koji je zaražen koronavirusom ušao u Dom zdravlja u opasnosti bi bili svi djelatnici, cijeli prostor bi trebalo pod hitno isprazniti i dezinficirati, a sve kontakte staviti u izolaciju. Tako bi smo u jednom danu mogli ostati bez liječnika. Tko će nas onda liječiti i propisivati nam terapije? Smatram zato da bi za ove „mislioce“ bilo ipak mudrije svoje znanje i mudrost ostaviti za seoska sijela jer njihovih „argumenata“ javnost nema nikakve koristi, a mogla bi imati štete.
U ovo vrijeme, trebamo biti zahvali svima onima koji su disciplinirani, koji poštuju mjere koje su donesene zbog zaštite svih nas, a također i to na prvom mjestu zahvala zdravstvenim djelatnicima u našem Doma zdravlja, zatim policijskim službenicima (koji gotovo svaki dan obiđu i mene da provjere poštujem li mjere samoizolacije), trgovcima koji se brinu da imamo dovoljno robe na policama, farmaceutima koji omogućuju da imamo dovoljno osnovnih lijekova, komunalnim službama, vatrogascima, djelatnicima crvenog križa, djelatnicima centra za socijalni rad, medijima koji točno i odgovorno informiraju javnost, volonterima, djelatnicima banki, kao i svima ostalima koji su sebe stavili u službu zajednice. Hvala Vam!
Ilija Šarčević, prof.
