Željko Pavić: „Matuka“ – ispod Osojnice u Rami: sjećanje na Ivana Markešića

Nakon svega i svačega – u njegovu zavičaju, pitam Ivana kako ću ga u obliku „zafale“ i dalje zvati, a on jednostavno veli: Matuka ispod Osojnice! Takav i jedino takav Matuka i dalje krijepi moje srce i, ne sumnjam, srca svih njegovih iskrenih prijatelja. Ovo je sjećanje, stoga, od srca – Prijatelj Prijatelju

Piše: Željko Pavić, Polis.ba

Ivan Markešić se rodio u Proslapu, 22. veljače 1954, a umro u Zagrebu, 6. ožujka 2024.

Kad sam se krajem 1999. vratio iz Mainza u Zagreb i počeo raditi u Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža, nekoliko me je kolegica i kolega dobrohotno upozorilo da imam u Zavodu „zemljaka“, Ivana Markešića, premda su njegova Rama i moja posavska Modriča poprilično razdaljeni – tek upola manje nego Zagreb i Mainz, računajući vrijeme potrebno za svladavanje bosanskih i europskih drumova. Sâmo je upozorenje na njega govorilo koliko su ga u Leksikografskome zavodu cijenili i voljeli, naprosto kao jednostavnog čovjeka i dobrog prijatelja koji nije bolovao ni od kakvih titula, nego se družio sa svima i svima davao za pravo u onom njihovom.

Znao sam ja dobro tko je Ivan Markešić, još od Sarajeva, premda ga tamo nikad nisam upoznao. Znao sam ga, a i sada ga znadem: prvo, zato što su me vazda zanimale studije iz filozofije i sociologije religije, drugo, zato što je, skupa s mojim zetom Ilijom, Ivan „fasovao“ Bosnu, tj. preko noći bio s kućnoga praga u Zagrebu odveden ili, bolje rečeno, oćeran baš u svoj rodni kraj na bojišnicu između Hrvata i Bošnjaka – ne da ga ubiju „muslimani“, već postrojbe Mate Bobana. – Zato što se svim svojim bićem, i politički i znanstveno i ljudski borio protiv toga suludog projekta.[1]

Čim smo se počeli družiti, kao da smo se oduvijek poznavali, a tu je prisnost omogućio Ivan. Ali se unezgodilo da je Ivan kroz naš razgovor od mene doznao da je moja supruga iz njegova kraja (od Varcara prema Glamoču), a ja iz Posavine. Čim je to doznao, Ivan namah krajnje ozbiljno u šali veli: „Šta ćeš mi ti – kakvi vi Posavljaci, kad ja imam svoju Suzemnicu!“ Uvijek me je s radošću „ujedao“: „Kako mi je Suzemnica – šta ćeš mi Ti!“ A kad sam ja njega nakiljao što je kuću napravio na „ženinom“, veli mi on: „U pravu si, al’ nemoj to svuđe pričat’!“ A kad sam ga opet pitao, što ono bi kad su regrutirali njega i mog zeta Iliju u HVO, veli on: „Jarane, u doba komunizma smio sam pišat’ uz vitar kol’ko god sam htio, al’ ovi odmah vode u potok!“

Družili smo se, zbilja, i kada je iz Leksikografskoga zavoda prešao u Institut Ivo Pilar, i onda kada su ga u Akademiji nauka i umjetnosti BiH, zaslugom Ivana Cvitkovića, proglasili „akademikom“ (tada sam se šalio da nakon tog „posvećenja“ može serbez i umrijeti), i onda kad se vratio u svoju Ramu. Zvao sam ga, u tom razdoblju, par puta, ali – ništa. A onda, jednoga dana, kad sam već bio odustao, nazove me kući Ivanova supruga, plemenita gospođa Ruža iz Rame i kaže mi kako je Ivan pretrpio težak moždani udar, da govori vrlo nerazgovijetno, pa mi je tijekom tog telefonskog razgovora doslovce „prevodila“ Ivanove, meni doista nerazumljive riječi. – To je bio naš posljednji razgovor „na ovom svijetu“, a gospođi Ruži – svaka hvala!

Od svojega rođenja pa do smrti, Ivan je poput mnogih nas, a opet samosvojno, imao vrlo osebujan put života: premda rođen u Proslapu, pučku je školu morao pohađati u obližnjem Orašcu (do 1964.) i u Šćitu (do 1968.). Potom se slobodno odlučuje pohađati glasovitu Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, koju je završio 1972. godine. Nakon toga novicijat u Kraljevoj Sutjesci (1972.–1973.), kada nastaje prividna vremenska „rupa“, tj. u natuknici o samome sebi Ivan u Leksikonu udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko (Zagreb 2008.) piše da je od 1974. do 1978. studirao sociologiju na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i diplomirao germanistiku na sarajevskom Filozofskom fakultetu (1984.). Meni je, međutim, bilo krajnje sumnjivo (ona „rupa“!), kako najednoč – nakon novicijata – studij sociologije. Na taj moj upit, Ivan se slatko nasmijao i kazao mi da je u vrijeme novicijata, kao mladi svećenički kandidat, organizirao u Kraljevoj Sutjesci „pobunu“ koja ih je dovela sve do tadašnjega provincijala u Sarajevo, nakon čega su svi „pobunjenici“ bili odriješeni. Kako god, Ivan je i dalje nastavio hoditi svojim putem, postao ugledni sociolog religije, premda su mu mnogi naši „ujaci“ često prigovarali da je upravo na njihovoj muci izgradio svoju „objektivnu“ znanstvenu karijeru sociologa religije.

Naš posljednji osobni susret, dogodio se upravo zahvaljujući njemu, kada je 2016. godine, skupa s fra Tomislavom Brkovićem, organizirao monumentalni simpozij pod naslovom Bosanski ban Tvrtko „pod Prozorom u Rami“.[2] Nikad u životu nisam putovao stranom preko Bugojna, kamoli u Ramu, jer mi ta dionica – ni dok sam živio u Sarajevu – nikada nije bila na putu, npr. prema Dubrovniku, Metkoviću ili Pločama. Ivan je u tu svrhu organizirao prijevoz iz Zagreba, ali kad od Banja Luke vozač skrenu kod Jezera prema Bugojnu, a ne prema Jajcu, buljio sam kroz prozor da vidim gdje sam, jer u Bugojnu zbilja nikad nisam bio, premda sam u studentskom domu u sarajevskim Nedžarićima imao dosta jarana iz tog kraja, a i dobroga prijatelja, pokojnoga Hrvoja Ištuka u HKD Napredak u Sarajevu. Elem, dolazimo tom prilikom u Ramu, smještamo se gdje ćemo spavati, nakon toga večera – zavičajni dernek – i u neka doba izađem vidjeti gdje sam zapravo. Šetajući po „rivi“ Ramskoga jezera, kako je večer bila obasjana punom mjesečinom, zagledam se u vodu jezera i vidim ispod vode potopljene stare ramske kuće, šindruše, tj. kuće pokrivene drvenom šindrom. Za ovog „Galofag-Posavljaka“[3] – čista znanstvena fantastika. Ergo, kairos – da nemere bit’ ćeifliji.

Nakon svega i svačega – u njegovu zavičaju, pitam Ivana kako ću ga u obliku „zafale“ i dalje zvati, a on jednostavno veli: Matuka ispod Osojnice! Takav i jedino takav Matuka i dalje krijepi moje srce i, ne sumnjam, srca svih njegovih iskrenih prijatelja. Ovo je sjećanje, stoga, od srca – Prijatelj Prijatelju.

________________

[1] Usp. o tomu Ivan Markešić, Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu. U povodu desete obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća u Bosni i Hercegovini (1994.-2004.), Sarajevo 2004.

[2] Usp. Bosanski ban Tvrtko „pod Prozorom u Rami“. Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Prozoru 11. kolovoza 2016., ur. Tomislav Brković, Rama/ Prozor/Sarajevo/Zagreb 2016.

[3] „Galofag“ je bio jedan od prvih „koncentrata“ kojim su se hranili pilići za brzi uzgoj. Proizvodio se, dakako, po njemačkoj licenci, možda u Zemunu pokraj Beograda. – Nas su „stariji“ iz mojih krajeva znali često „ujedati“ da smo „Galofag-generacija“. Gledajući iz današnje perspektive, vjerojatno su bili u pravu.