ŽIVOT BEZ ŽIVOTA

Rama 13.05.2017. 10:00h Uredništvo

Naše prostore život nikada nije mazio. Ljudi su čeznuli za malo mira i slobode. No, toga nije bilo nigdje na vidiku. Već stoljećima su na ovim prostorima vladali tuđinci iz dalekih i bližih krajeva ovog svijeta. Kada je došao Drugi svjetski rat među brojnim Hrvatima i Bošnjacima pojavila se jača težnja za vlastitom državom. Stoga su mnogi Hrvati i Bošnjaci prihvatili mobilizaciju koju je pokrenula NDH. Neobrazovani ljudi iz naših sela pošli su u rat obučeni u domobranske odore. Koliko su bili svjesni situacije teško je procijeniti. No, tek po završetku rata kada se događao Bleiburg postali su svjesni gdjesu. Tada su mnogi od tih naših očeva, djedova, predjedova zauvijek nestali. Mnoge udovice, djeca i majke su ostale ucviljene. A što je još gore, nisu smjele tu svoju tugu ni iskazivati nego trpjeti. Progoni nakon rata koji su se događali donosili su strah i jop veću težnju za slobodom. Javljali su se pomalo glasovi iz inozemstva koji su davali naslutiti da su neki od progonjenih na Bleiburgu ipak sačuvali živu glavu i žive negdje drugo. O tome postoje brojne različite, ali opet slične priče kako su neki ljudi vidjeli nekog iz nekog sela tamo u Austriji i Njemačkoj na nekoj „baušteli“. Ovdje donosimo jednu priču o čovjeku koji je prošao ratne strahote, preživio Bleiburg i preživio osobnu tragediju čeznući za svojim selom Uzdol.

Naše čitatelje pozivamo ako imaju sličnih priča, fotografija i drugih dokumenata koji govore o tim stradanjima da nam se jave te ćemo ih rado obraditi i objaviti, jer o takvoj tragediji se ne smije ništa skrivati. Čitatelji se mogu javiti na slijedeći e-mail: [email protected] te porukom na facebook stranici.

Stjepan Ratkić u Austriji

PREŽIVIO BLEIBURG I PROGONE U EMIGRACIJI

Težak životni put Stjepana Ratkića sa Uzdola

Nakon nekoliko sati vožnje automobilom uz pomoć navigatora pronašli smo gradski okrug Raaba u Grazu. Ona se nalazi na rubu grada raspršena u malim naseljima gdje se još vode seljačka gospodarstva. Sad nije bilo teško naći naselje Dürwagersbach i u njemu ulicu Fuchsbauerweg. Na tom puteljku lisica i seljaka“ nalazi se obiteljska kuća Franza Mandla. Pozdravili smo se na njemačkom jeziku: GrüssGott, (pozdrav Bogu) kojim se rado pozdravljaju Austrijanci katolici. Uz nekoliko riječi sporazumjeli smo se da poznamo Stjepana Ratkić, kojega su oni nazivali Stefan, koji je prije 11 godina živio u susjednoj obiteljskoj kući, a bio oženio njegovu nećakinju Helenu Mandl.

Okrug Raaba, s nekoliko naselja, po svom zemljopisnom izgledu sličan je Uzdolu i uzdolskim zaseocima koji strše na malim brežuljcima kao Križ, Zelenike, Puvare, Pribučak, Krančići, Bobare, i sl. Stjepan Ratkić došao je u to područje nakon dugog i teškog životnog puta koji je proveo u Drugom svjetskom ratu kao vojnik, kao ratni zarobljenik i bjegunac emigrant.

Stjepan Ratkić

Stjepan Ratkić rodio se 22. 8.1922. u obitelji Pere i Dome r.Trbara u zaseoku Križ na Uzdolu. Mladost je proživio sa trojicom braće Martinom, Blaškom i Ivanom. Sa 19 godina je regrutiran 1941. godine u domobrane. Našao se 1943. u borbama između Konjica i Ivan-sedla gdje je teško ranjen. Odatle je prevezen u bolnicu u Darmstadt u Njemačkoj. Nakon liječenja došao je među vojne zarobljenike na Bleiburgu u Koruškoj. U tom području odigravao se završetak Drugog svjetskog rata. U ratnim završnim operacijama u kojima su sudjelovala različite vojske među kojimani su bili toliko aktualni sukobi koliko pregovori o predaji i izručenju. Na području Bleiburga dogodila su se masovna ubojstva koja su činili partizani nakon predaje hrvatske vojske. O tome posebno piše povjesničarka JereVodušek Starič:„Mnogi su bili u logorima oko Rosenbacha (kraj Villacha) i Bleiburga. A onda su od 17. do 31. svibnja 1945. na prijevaru umjesto u Italiju prevezeni u Jesenice, zatim u Ljubljanu u nadbiskupsku gimnaziju Šent Vid, a odatle su bili raspoređivani na likvidaciju u Kočevski rog,Bezrovomgrabnu i Crnogrob. Slovenski političar i odvjetnik Miha Krek, koji je 1944. živio u Rimu, i osnovao Narodni odbor za inozemstvo, za spašavanje izbjeglica, tvrdi da je u prvih šest mjeseci Titove diktature u Jugoslaviji pobijeno i zatočeno 774.000 osoba…Odluke o likvidacijama donosio je najviši vrh na čelu s Titom, a izvodili su ih KNOJ (Korpus narodne obrane Jugoslavije – branitelj komunističkog poretka) i OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda – tajna policija), koja se 1946. preustrojila u UDB-u (Uprava državne bezbednosti). Zatim je bio organiziran marš smrti ili Križni put kroz Jugoslaviju od Maribora preko Osijeka odnosno preko Siska i Požege do Beograda. Marševi su bili dugački 2000 km, dnevno se išlo najprije 50, a zatim 20 km. Tijekom marša izgubilo je živote 60% ljudi od onih koji su se predali 8. svibnja 1945. Saveznički izvjestitelj tvrdi: Kolonu sam vidio u Beogradu i bio svjedokom jednog od najzvjerskijih prizora koje sam ikad vidio. Mnogi su bili bosi, izgladnjeli, izmrcvareni, velik dio njih imao je dizenteriju, pa čak i tifus. Na radost stanovništva morali su marširati kroz grad usred bijela dana. Ljudi iz mnoštva su šutirali one koji su posustali. Na začelju su nosili tri mrtvaca… U drugoj su koloni bili hrvatski ratni zarobljenici, kojima su načelo utisnuli veliko slovo U, a ljudi su ih duž ulice kamenovali. Kad je to vidio bivši ban Ivan Šubašić, koji je s Titom potpisao dva sporazuma, uložio jeprotest kod Tita dase tako ne gradi bratstvo i jedinstvo.Zahtijevao je da se sudi onima koji su krivi, a da se ostali oslobode. (Jere, VidoušekStarič: Kako su komunisti došli na vlast 1944.-1946., Naklada Pavičić, 2015)

Izdvajanje, bijeg i život u Austriji

Stjepan Ratkić se uspio na vrijeme izdvojiti iz te mase zarobljenika na Bleiburškom polju i krenuo je svojim putem prema Štajerskoj, prema Grazu. Iz Bleiburga je došao u Lavanmünde, zatim u Völkermarkt, zatim u Wolfsberg, a poslije toga u SanktStefan da bi prešao u istočni dio Graza, u brdoviti okrug Raaba i mjesto Dürwagersbach.U tom šumovitom i poljoprivrednom području se skrivao i radio kod seljaka na imanjima i u šumarstuKoch.

Kao izbjeglica i ratni zarobljenik uspio je naučiti njemački jezik i steći povjerenje kod domaćeg stanovništva. Kruna te integracije bila je ženidba s Helenom Mandl 1964. On je tada imao 42 godine, a supruga 37 koja je iza sebe imala jedan brak s kćerkom Angelom (1958). Stjepan se doselio u kuću Helene i s njom je imao kći Adelheid (1961) i sina Petera (1968).

U tom razdoblju 1970-ih godina bili su veliki nemiri u susjednoj Koruškoj. UDB-a je ubacivala svoje špijune i doušnike i preko brojnih aktivista stvarala nemir i nezadovoljstvo u toj pokrajini. Tadašnje vlasti u Sloveniji imale su pretenziju da se tim putem isprovocira nezadovoljstvo i pokrene referendum za pripojenje

Jugoslaviji. U tom razdoblju izvedeno je 19 motiviranih atentata na javne ustanove. To je sve stvorilo klimu straha i neizvjesnosti. ( vidi: Elste Alfred i WadlWilhelm: „TitoslangerSchatten: Bomben- undGeheimdienstterror im Kaernten der 1970er Jahre, Graz2015, 852 str.)

Stjepan Ratkić je te provokacije u Koruškoj doživio kao novu nesigurnost i zato se još više povukao u anonimnost i teško održavao pismenu povezanost sa svojom braćom koji su bili na radu u Austriji. Nekakav kontakt su ipak uspostavili i povremeno su ga posjećivali, što su ovjekovječili fotografijama.

Stjepan je mislio da je uspio spasiti život od ratnih nevolja i započeti novi život u sretnom braku.

Na fotografijama je Stjepan Ratkić sa braćom Martinom i Blaškom, suprugom i kćerkom te Ilijom Ratkićem

Neočekivane tragedija

Stjepan Ratkić je znao da je supruga Helena bila psihički bolesna od prvog porođaja kćerke Angele. Ona se od bolesti psihoze liječila na psihijatrijskoj klinici u Grazu. U međuvremenu je prestala uzimati lijekove i prikrivala je bolest kao da je ozdravila. Iz neobjašnjenih okolnosti rano ujutro17. veljače 1973.zaklala je svoje dvoje djece: kći Adelheid (12 godina) i sina Petera (5 godina) dok su bili u dječjoj sobi na spavanju a sebe je objesila u susjednoj drvarnici. Bila je to tragedija za Stjepana Ratkića, za obitelj Mandl i za cijeli okrug Raaba. O toj tragediji raspisale su se novine iz Graza„KleineZeitung“, „KroneZeitung“ „Der Grazer“ i ostali dnevni i tjedni listovi širom Austrije. Slučaj je uzela u ruke policija i napravila istragu, a krivac je bio mrtav.

Stjepan Ratkić nije se predao pred tom strašnom obiteljskom tragedijom i nije pao u depresiju. Ostao je zdrav i nastavio je dalje raditi i živjeti. Posjetili su ga braća Martin i Blaško koji su bili i na sprovodu. Stjepan Ratkić je želio tu tragediju ovjekovječiti. Sobe u potkrovlju svoje kuće u kojoj su djeca bila ubijena pretvorio je u mali muzej s dječjim krevetićima i igračkama i zadržao kao takve 42 godine sve do svoje smrti.

Obitelj Franza Mandla, rođaka poginule Helene, bila je i dalje u dobrim odnosima sa Stjepanom. On je nastavio raditi u firmi u Grazu u kojoj je doživio i mirovinu 1983. godine. Našao je novu suputnicu u životu s kojom je doživio 83 godine.

Stjepanov brat Martin sa suprugom Katom, punicom Ivkom , šurama Tadijom i Emilom Piplica. Ovu fotografiju je Stjepanu poslao Martin da ga upozna sa svojom suprugom.

Kontakti s o obitelji u BiH i Hrvatskoj

Njegov daljnji nećak Pavo Ratkić je kao dijete puno puta slušao o očevom stricu Stjepanu koji je živio u Austriji u emigraciji i zbog sigurnosti nije se dopisivao ni viđao sa svojom braćom. Tek 1977. godine uspostavljen je pismeni kontakt koji je bio pod prismotrom UDB-e. Kad je Pavo završio školovanje odlučio je potražiti svoga daljnjeg strica. Nakon što je pretražio sve gradske službe i okrug Sankt Peter u Grazu pronašao je na groblju spomenik pokojnoj obitelji Ratkić. A onda se raspitao kod mjesnog župnika i dobio je adresu Stjepana Ratkić. Nekoliko ga je puta posjetio u kući u Dürwagersbachu. Stric Stjepan je bio zbunjen i pun sumnja jer je živio u strahu od UDB-e. Ipak nakon nekoliko razgovora stekao je povjerenje i raspitivao se za braću, rodbinu i prijatelje. Nećak Pavo mu je prenio sve što se događalo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini za vrijeme i nakon Domovinskog rata u kojem je izgubio dva brata i nevjestu.On je to sve slušao s velikom skepsom, a u sebi je nosio nostalgiju za rodnim krajem. Ponudio mu je da pođe u posjet domovini na Uzdol, što je on odbio jer je bio u strahu da su tamo još UDBA i partizani. Umro je 2005. godine i pokopan je na groblju u Sankt Peter, u predgrađu Graza.

Bratovo pismo

Franz Mandl i njegova supruga Anna, koji su bili susjedi i svjedoci života Stjepana Ratkića, bili su sretni da su ponovo vidjeli nećaka Pavu i pokazali zaostavštinu: sve dokumente i fotografije o pokojnom Stefanu. Razgovor koji smo imali s njima i dokumenti koji su stajali na stolu govorili su o jednom teškom i napornom životu koji je započeo na Uzdolu i završio u ratu i emigraciji na dalekim i brdovitim obroncima Alpa.