Život i rad u planini
Društveno i ekonomski čine planinska naselja jednu cjelinu sa naseljima što se nalaze u polju. Porodice koje žive u donjim selima imaju svoje planinske posjede i u gornjim selima. Gornja naselja služe im u glavnom za držanje stoke a ponešto i za gajenje žita i krme (sijena). U donjim selima pored žita proizvode dosta i voća a od toga ponajviše šljiva. Po riječima Jure Tomića iz Donjih Jaklića voće (šljive, kruške i jabuke) im daje isti toliki prihod koliko žita i kosanice. Šljive i drugo voće prodaju nešto u Prozoru ali daleko veći dio u zapadnim srezovima, Livnu i Duvnu. Što ne prodaju u svježem stanju prodaju u rakiji. Voće i druge proizvode koje prodaju u tim zapadnim krajevima prenose na svojim tovarnim konjima preko planina. Oni natovare konje sa sepetima napunjenim voćem, udruže se njih 4 do 5, tako da čine cijeli karavan, i onda idu planinskim putevima ponajviše preko planina Ljubuše i Raduše u sela i varoši sreza livanjskog i duvanjskog. Mogu za ljetni dan da stignu u Livno a isto tako i u Duvno. Tamo prodaju svoje voće, kupe što im treba za kuću i drugi dan se vraćaju istim putem kućama. Planinskim putevima mogu da prenesu svoje proizvode i brže i jeftinije nego kad bi ih slali drumovima sa kolima ili željeznicom.
Ti putevi su po njih i povoljniji i ugodniji jer se kreću bez ikakve smetnje, bez trošarina i prenosnih taksa. Gdje nađu dobre planinske paše ondje konje rastovare, napasu i odmore pa opet dalje. Naročito dobro prolaze sa prodajom ranog voća, šljiva ranki, ranih krušaka i jabuka. Malo je tih težaka u dolini Rame koji mogu cijelu zimu da sa svojim vlastitim žitom ishranjuju svoju kućnu čeljad. Većina ih kupuju žito. Bude vrijeme ili bude godina takva da im voće ne ponese kako treba i tada su prinuđeni da i ono malo žita prodaju da bi mogli podmirivati redovne kućne potrebe, kao što su sol, kava, šećer, petrolej, duvan i dr. Potrebe u odijelu i obući podmiruju odnosno pripremaju sami. Cijelo odijelo i obuća njihov je vlastiti proizvod. Rublje prave od konoplje i lana. Zato trebaju samo nešto pamuka za potku. Gornje odijelo prave od vune što je dobiju od svojih ovaca. Isto tako opanke prave sami od kože dobivene od svojih goveda. Za krupnije kućne izdatke kao što su nabavka žita, isplata državnih poreza i drugih dažbina, za udaju ili ženidbu, prikupljaju potrebna sredstva prodajom stoke. Odvoje nekoliko ovnova, po kojeg konja, vola ili june utove ih i prodaju. Dobro utovljenog ovna mogu prodati po 200 din., pa ako prodaju 5 ovnova znači da mogu dobiti 1000 dinara. Bogatije ili zadružne kuće, npr. porodica Stipe Tomića u Gornjim Jaklićima, prodaje godišnje do 10 ovnova, po jednog ili dva vola i po jedno konjče. U svemu može tako za prodano blago da dobije u današnjim cijenama 4500 do 5000 dinara.
S tim parama mora da podmiri sve novčane izdatke za cijelu zadrugu u kojoj ima 17 čeljadi. Uobičajeno je kod njih, naročito u siromašnim porodicama, da po jedan ili po dva muška odlaze preko zime na posao. Na taj način smanjuju potrebu ishrane u kuči a ponešto mogu i da zarade i donesu kuči. Jure Tomić seljak iz Donjih Jaklića koji ima 8 čeljadi u kući reče mi da on dobije od svojih proizvoda u godini dana 1000 dinara. S tim mora da podmiri sve što treba da kupi za kuću i da plati državne dažbine. Ali zato svake godine preko zime mora ili on ili njegov brat da ide iz kuće i da traži posao. Potrebe u hrani veoma su male. Ishrana je isto tako ograničena samo na vlastitu proizvodnju. Oni na primjer ne troše pirinač. Šećer troše vrlo slabo, jedva 1 kg na godinu po članu porodice. Isto tako slabo troše petroleum ili drugo kupovno osvjetljenje. Jure Tomić reče mi da se kod njih pirinač daje ženama samo poslije porođaja. Mjesto pirinča oni upotrebljavaju ostupani ječam. Osim toga troše bungur koji se pravi od pšenice ili od šilja. Zrno pšenično ili šiljevo nakvase u jednoj kaci dva do tri dana. Potom ga osuše i istaru tako da potpuno Ijupa spane. Kada su naročite svečanosti u kući na primjer svadba ili kad je veliki god, Božić, onda prave od bungura keške. Keške se pravi na taj način da bungur dobro iskuhaju pa ga miješaju sa dobro iskuhanim kokošijim mesom iz koga povade sve kosti. Ta smjesa miješa se sve dok se potpuno ne ujednači i ne izgubi svaki trag od mesa. Keške može da stoji za vrijeme zimske studeni po 10 do 15 dana da se ne pokvari. Težnja je seljaka koji žive u ovim selima da po mogućnosti budu što manje ovisni od čaršije i to kako od trgovaca tako i od banaka. Vrlo ih malo ima koji su dužni bankama, ali ih ima dosta dužnih trgovcima. Iz razgovora s njima osjetio sam da imaju veći strah od bankovnih dugova. Njih se više straše nego li dugova kod trgovaca, iako su trgovački dugovi za njih mnogo opasniji jer im nema kontrole. Kamate su često puta pretjerano visoke. Ali kod trgovaca nema one spore odluke u davanju kredita niti one službenosti kod povraćanja ili naplaćivanja duga. Zato su povjerljiviji prema njima nego prema bankama. Sa gledišta prosvjetnog i društvenog dosta su zaostali. Osim vjerske zajednice skoro da nemaju nikakvih drugih naprednih društvenih ustanova. Slabo čitaju knjige i novine a slabo se isto tako interesiraju i za druge društvene razvoje osim svoje sredine. Jedini manastir Šćitski, koji se nalazi posred ramske doline, služi kao vjerski centar i utječeu tom pravcu na razvoj ne samo vjerske nego i društvene i kulturne svijesti. Modernih poljoprivrednih zadruga nemaju ni kreditnih ni proizvodnih ni potrošačkih. Ima još nešto očuvanih porodičnih zadruga. Rijetke su doduše porodične zadruge sa 20 ili preko 20 članova ali još uvijek ima dosta zadruga sa 10 do 15 članova. Osim toga i u donjim i u planinskim selima još je održana međusobna pomoć u poljskom radu u obliku mobe. Sve veće poljske poslove a naročito kosidbu i žetvu svršavaju pomoću mobe. Ali se mobom ispomažu i kod gradnje kuća, čatrnja, pojata i drugih građevina. Prikazujući njihove zgrade ja sam naročitu pažnju obratio njihovoj kući. Dom pokazuje visinu kulturnog i civilizacijskog stanja stanovništva. Unutarnji uređaj doma i način života u njemu slika su životnog standarda porodice.
