Foto: Na Šćitu molitva za Ramske žrtve

Danas je na Šćitu prema već ustaljenoj tradiciji bio dan molitve za sve Ramske žrtve.

Ispred Ramskog križa, simbola ramskih stradanja bila je meditacija ne samo o križu i njegovu značaju, ljudskom životu i teškoćama.

Kod spomen obilježja gdje je popis svih Ramskih žrtava upaljene su svijeće te su vjernici molili za svoje stradale u ratovima.  Misno slavlje u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio je don Franjo Tomić, ekonom Vrhbosanske nadbiskupije. Udioništvo u misnom slavlju uzeli su ramski župnici i svećenici iz Rame. Na kraju mise gvardijan fra Andrija Jozić je zahvalio svima na sudjelovanju u molitvi za sve Ramske žrtve.

MEDITACIJA POD RAMSKIM KRIŽEM, 15. listopada 2017.
(Čitala Marina Malekin, izvor: www.rama.co.ba )

Evo nas Gospodine i ove godine pod znakom tvoga križa: najvećeg raskrižja pred kojim se čovjek može naći. Mi Te molimo da za nas ovo  mjesto, kome smo dali naše lokalno ime Ramski križ,  postane mjesto  pomirbe. Jer, s Tvoga križa najglasnije u povijesti izrečen  poziv ljudskoj naravi da odustane od  osvete i mržnje.

Molimo Te još nešto što bez Tebe nismo kadri ni misliti: da 1529 duša čija smo imena ovdje  utisnuli u materijal bronce, koji su također neizbrisivo pohranjeni u našu neurološku,  društvenu  i kulturnu memoriju, ne budu prepreka   već  inspiracija za pomirbu i život u punini;  Život čije smo središte našli u drugima i Tebi; Da mi baš ovdje uzmognemo tvojom pomoću  misliti misli mira.

Svjesni smo da je ovo mjesto teških odluka za slobodu i ljubav, jer mi dolazimo iz svijeta koji prezire malene,  svaku žrtvu smatra slabošću, prihvaćanje križeva mazohizmom. Svjesni smo da se i najveći pravednici za života demoniziraju,  a poslije smrti etiketiraju u  svrhu posramljivanja  spomena na njih. Jer, posramljivanje je danas suptilni  instrument društvene kontrole.

Molimo Te za povjerenje  i radosno svjedočenje da  su svi kojih se mi spominjemo svojim krhkim ljudskim pamćenjem  upisani u dlan tvoje stvaralačke ruke, u Knjigu života, pohranjeni  u najsigurniju memoriju kozmosa.

Hvala Ti za svjedoke ovakve vjere, naše majke i očeve, bake i djedove, koji također nisu bili pošteđeni iskušenja Božje šutnje i odsutnosti. Patnja zbog Tvoje odsutnosti  otvarala im je , poput Simone Weil, svete rane, koje su vodile zrelosti vjere  i aktivnom čekanju, dok dođeš Ti koji si u Kristovu križu  uvijek s patnicima. Kao PRISUTNI BOG, kao prisutniji  nama od nas samih ( sv. Augustin). Kao Bog koga se  čeznutljivo čeka i komu se kliče: Maranatha ! Dođi, Gospodine, Isuse!

Zato s Pavlom unosimo u našu dramu čekanja presudna pitanja: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove ? Jesu li to: Nevolja ? Tjeskoba ? Progonstvo ? Glad  ? Golotinja ? Pogibao ? Mač?

Ili: Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu. Amen! (Rim 8, 35-38)