Život na kazanu dok vlast sebi diže plaće na gotovo deset tisuća maraka
Više od 18.000 građana BiH preživljava zahvaljujući javnim kuhinjama. Dok umirovljenici s 690 KM biraju između kruha i lijekova, političari zakonskim mehanizmima sami sebi povećavaju primanja, a korupcija postaje društveno prihvaćena norma.
Dok se svaki šesti stanovnik Europske unije suočava s rizikom od siromaštva ili socijalne isključenosti, u Bosni i Hercegovini borba za golu egzistenciju odavno nije statistički rizik, nego surova svakodnevica.
Nezaustavljiv rast cijena osnovnih životnih namirnica, energenata i lijekova u potpunosti je obezvrijedio ionako niske plaće i mirovine. Redovi ispred javnih kuhinja sve su dulji, a konkretnih sustavnih mjera za zaštitu najugroženijih gotovo da i nema.
Prema podacima Eurostata, riziku od siromaštva u Europi lani je bilo izloženo 20,9 posto stanovništva, pri čemu je zabrinjavajući udio djece, dok Izvješće o ciljevima održivog razvoja upozorava da deset posto svjetske populacije još uvijek živi u ekstremnom siromaštvu.
‘Od ove hrane živim’
U Bosni i Hercegovini tu crnu statistiku najbolje oslikava podatak da više od 18.000 građana ovisi o jednom obroku iz javne kuhinje. Jedan od njih je i Ismet Pučaj, koji se godinama hrani u Narodnoj kuhinji u Tuzli.
-Hvala onome tko mi naspe. Imam minimalnu mirovinu, od ove hrane živim, kratko kaže Pučaj, sažimajući u dvije rečenice sav besmisao sustava u kojem cijeli radni vijek nije dovoljan za dostojanstvenu starost.
Sličnu sudbinu dijeli i Lejla Hadžijašaragić, koja na vrata kuhinje kuca već dvadeset i četvrtu godinu.
-Da mi nije kuhinje, ne bi valjalo ništa. Nemam nikakvih primanja, a živim sama, svjedoči ona. Bez ikakvih prihoda je i Fadila Suljanović: „Ne radim nigdje, nemam nikakva primanja. Ova kuhinja mi je jedini spas.“
Da se socijalna slika ne popravlja, nego drastično pogoršava, potvrđuju i na terenu. U tuzlanskoj Narodnoj kuhinji „Imaret“ dnevno se pripremi čak 2.825 obroka za korisnike iz šest općina i gradova, no zahtjevi za pomoć neprestano pristižu.
-U narednom razdoblju planiramo otvoriti još jedan punkt na području Grada Tuzle, u Mjesnoj zajednici Lipnica. Dobili smo zahtjeve iz te zajednice jer tamo živi velik broj socijalno ugroženih osoba i nastojimo odgovoriti svima koliko god možemo, ističe Mensura Husanović, ravnateljica Narodne kuhinje „Imaret“, prenosi BHRT.
Osim toplog obroka, ovim ljudima nedostaje gotovo sve – od higijenskih potrepština i ogrjeva do medicinskih pomagala i lijekova.
Legalizirana pohlepa i normalizacija korupcije
Međutim, siromaštvo u Bosni i Hercegovini nije posljedica globalnih kretanja ni nedostatka resursa, nego izravan rezultat duboko ukorijenjenog klijentelizma i sustava skrojenog po mjeri političkih elita. Dok građani punjenjem proračuna kroz PDV i namete financiraju glomazni državni aparat, izabrani dužnosnici tim istim novcem upravljaju bez ikakve odgovornosti.
Jaz između onih koji pune proračun i onih koji iz njega crpe privilegije poprimio je groteskne razmjere. Prema podacima za 2026. godinu, najniža mirovina u Federaciji BiH iznosi oko 692 KM, dok minimalna plaća jedva prelazi tisuću maraka. Istodobno, osnovna neto plaća državnih zastupnika, nakon rasta osnovice u 2026. godini, dosegnula je 5.803 KM, a uz mjesečne paušale i naknade primanja im prelaze 6.800 KM. Novim odlukama o povećanju osnovice za 2027. godinu, plaće članova Predsjedništva BiH penju se prema 10.000 KM, dok će ministri i parlamentarci primati oko 8.000 KM mjesečno.
Drugim riječima, jedan bh. političar u mjesec dana zaradi više nego što umirovljenik s najnižom mirovinom primi u cijeloj godini. Apsurd je tim veći što su takva povećanja ugrađena u zakonske okvire kroz vezivanje osnovice za rast prosječne plaće – pa svaki put kada inflacija i rast troškova života nominalno podignu prosjek u državi, političarima plaće automatski rastu.
U takvom okruženju korupcija je prestala biti incident i postala je gotovo legaliziran način funkcioniranja sustava. Javni natječaji, zapošljavanja po stranačkoj liniji i netransparentno trošenje javnog novca postali su toliko učestali da ih društvo počinje prihvaćati kao normalnu pojavu. Dok pravosuđe rijetko sankcionira visoku korupciju, građani gube povjerenje u institucije, a mladi masovno napuštaju zemlju.
Unatoč alarmantnim podacima i siromaštvu koje je vidljivo na svakom koraku, politička scena ostaje zarobljena u istom obrascu – žustroj borbi za fotelje i podjeli plijena. Dok se vladajući desetljećima uspješno vode starom parolom „zavadi pa vladaj“, prazni novčanici građana brišu sve etničke i entitetske granice. Poruka s ulice i iz redova ispred javnih kuhinja odavno je jasna i jedinstvena: „Gladni smo na sva tri jezika.“
S. J. Dnevni.ba












