Život i rad na planini

Planinka se po cijeli dan vrti u kolibi. Koliba je za nju stan, kuhinja, radionica i spremište prikupljenog bijelog mrsa. S jutra, treba da spremi toplo jelo svoj čeljadi – naročito pastirima. Zatim pastirima spremi jelo za cijeli dan, pošto oni odu izju­tra i vraćaju se tek u sumrak. Zatim nastavlja posao oko mlijeka i njegove prerade, sprema hljeb za večeru i toplo jelo za pastire, kada dođu kolibi. Ona je čuvar stalne vatre na ognjištu, koja se zapali kada se izađe na planinu a zatrne kada planinka pođe s planine. Za nju nema odmora ni blagdana dokle god je na planini. Svaki dan treba napasati stada, musti ga i prerađivati dobiveno mlijeko. Za čovjeka ne navikla na planinski život, boravak u kolibi sadrži čitav niz neugodnosti i patnje. Po danu je najneugodniji dim sa ognjišta. On ne da otvoriti oka. Ne puste vas na miru ni rojevi muha što se kupe oko mliječnih ostataka – po kolibi i oko kolibe. Pošto nema dovolj­no vode, pa s njome valja štediti, ne ispire planinka temeljito posuđe ni od jela ni od prerađenog mlijeka. Svi predmeti u kolibi i oko nje masni su i slipavi. Zato se na sve predmete a najviše na posuđe kupe rojevi muha. Svakoga putnika koji svrne u kolibu, ili zbog nevremena ili zbog pregledanja i proučavanja, prođe volja da ma što uzme iz toga suđa. Noću na ležištima, bilo to kraj ognjišta ili negdje u kutu kolibe, obladaju buhe i ne daju zaspati. Ali tu se može pomoći. Po ovim naseljima nalaze se svuda dobre pojate i u njima ljeti svježe sijeno. U tim pojatama na sijenu spava se vrlo dobro. Ja sam se čudio dječici koju sam nalazio po planini, kako mirno i čvrsto spava u kolibi na goloj zemlji i bez ikakva pokrivača. Tako se od ranog djetin­jstva počnu pripremati da u mladićkoj i muževnoj dobi mogu bez štete po zdravlje spavati na goloj zemlji, pod vedrim nebom, i podnositi sve planinske nepogode.

Hrana im je vrlo skromna i prosta. Ječmen hljeb, pura, mlijeko, mlaćenice, sir, sirutka i krumpir. Taj jelovnik mijenja se rijetko kada. Ne smije nedostajati još jedan luksuzni artikal: kava, uz koju ide propisno i duvan. Poslastice i, ako hoćete dobra jela, su uštipci i cicvara, ali to planinari prave samo za svoje goste, rijetko kada da se s njima sami počaste. Povrća ne jedu, jer na planini ne može sigurno uspijevati osim kupusa nikakvo drugo povrće. Isto tako i mesa rijetko kada jedu. Samo ako se koje bravče slomi ili ako ga vuk nakolje pa moradne napustiti, prikolju ga i tada jedu meso.

Ali kada se strani putnik namjeri u kolibu i domaćin sazna koje i šta je uvijek će ponuditi da zakolju janje. To je u čast putniku, ali na radost svim članovima planinske kolibe, jer barem tako i sami dobiju mesa. Znajući za takvo raspoloženje čeljadi, ja sam rijetko kada odbijao ponudu da se zakolje janje iako radije jedem bijeli mrs nego meso. Kako sam ranije naveo zajednički objedi su izjutra, kada se pastiri spremaju da idu na pašu sa stadima, i u večer kada se vrate. Tada se postavi sofra – sinija – na sred kolibe i oko nje posjedaju po zemlji svi u okrug. Planinka stavi u velikom drven­om sudu – čanku – podobru količinu pure samo na vodi kuhane i ne zamašćene. U drugu zdilu naspe mlijeka ili zamliječene sirutke. Tada drvenim kašikama zahvaćaju iz zajedničke posude najprije zalogaj pure pa ga zaliju mlijekom. Jedu vrlo lagano i oprezno, tako da ne prospu ni malo mlijeka ispred sebe iako sjede dosta odmaknuti od sofre. I kada sjednu sofri i kada se dižu od nje prekrste se, ali ne čitaju molitve. Pri jelu se više šuti nego razgovara. A ako se povede o čemu govor vodi se tiho i razborito. Čim je jelovnik iscrpljen dižu se od sinije. Neka pastirica spremi siniju i smete mrve. Mlađi se zatim uklone iz kolibe ili se povuku u koji kut kolibe i uzmu ručni rad, obično pletivo ili predivo. Stariji se primaknu ognjištu da popiju kavu i pripale obligatnu cigaru duvana. Tada se sa stranim gostom povede razgovor oprezno i tri­jezno.