Zlatni ljiljan(i) za etničko čišćenje

Piše: Josip Vričko

Posljednji popis pučanstva u Bosni i Hercegovini iz 2013. samo je jedan od pokazatelja koji zorno svjedoči o stradanju bugojanskih Hrvata; Od 16 031 Hrvata, koliko ih je 1991. živjelo u Bugojnu, danas u tome gradu živi samo njih oko 4 500. No, nakon što su objavljeni rezultati, jedan je popisivač (Hrvat), uz uvjet da ostane anoniman, svjedočio kako je taj podatak zapravo nevjerodostojan. Tvrdi, naime, kako je popisao i brojne sunarodnjake koji su se doma vratili samo kako bi ih popisali, inače su svoj novi život započeli daleko od zavičaja.

No što su sve prošli, dobro Hrvata uopće više ima u ovome nekad njihovu gradu. Jer, ne samo da su teški ratni stradalnici, već su i poslijeratne žrtve nepravde, pravosudne prije svih; A kad se o tomu govori, nezaobilazna je tema Dževad Mlaćo – bugojanski ratni gospodar života i smrti.

Alijin štićenik

Taj prijeratni profesor matematike na doista je volšeban način izbjegao ruku pravde svih ovih godina. Javna je tajna kako ga je od sudskog progona godinama štitio Alija Izetbegović. No i nakon što je „prvi predsjednik“ preselio (na Kovače), Mlaći nije falila dlaka s glave. Štoviše, (uredno)  od 2010. predaje matematiku u bugojanskoj gimnaziji, što je zapravo njegov povratak na mjesto zločina. Naime, zarobljeni pripadnici HVO-a nakon predaje odvođeni su u osnovnu školu „Vojin Paleksić“, salon namještaja i gimnaziju u kojoj, evo, Mlaćo uči djecu – računati.

Međutim, početkom ovoga mjeseca, neki su sarajevski portali podsjetili kako u Tužilaštvu BiH više od desetljeća skuplja prašinu glasoviti (i monstruozni) „Mlaćin dnevnik“. Nije, dakako, riječ o tomu da su mediji u glavnom gradu, koji godinama uglavnom prešućuju zločine nad Hrvatima, odjedanput osjetili grižu savjesti. Riječ je, u biti, o obračunu dijela „sedme sile“ s glavnom tužiteljicom Tužiteljstva BiH Gordanom Tadić. Svejedno, važno je da je skrenuta pozornost na mračni ratni životopis toga Alijina štićenika.

„Mlaćin dnevnik“, koji je, navodno,  pod Tadićkinom kontrolom, nastao je 22. srpnja 1993, prije, dakle, 26 godina. Tada je održana 15. izvanredna sjednica Ratnog predsjedništva općine Bugojno, kojom je, jasno, predsjedavao Mlaćo i pisao bilješke. Slijedom čega je onda ostalo zabilježeno niz prioritetnih zadataka. Primjerice: „Sa HVO-om nema pregovora, osim ranjenih, poginulih (?! op. aut.) i teških ranjenika. Inače, HVO treba uništiti, što je stav više instance“, vlastoručno je zabilježio predsjednik Mlaćo.

Uz to, pod oznakom „TAJNO“, Mlaćo je podcrtao: „Ekstremni dio zarobljenih vojnika HVO-a da se likvidira“. Sastanku je nazočio i Senad Dautović, što je važno zbog odluke Apelacionog vijeća Suda BiH iz 2014.  Naime, Dautović je pravosnažno osuđen na sedma godina zatvora, jer je, kao načelnik stanice javne sigurnosti i član ratnog predsjedništva Bugojno, dozvolio da zarobljenici HVO-a, koji su se predali i položili oružje, budu zatočeni u neuvjetnim prostorijama.  A kao što smo vidjeli, taj je načelnik SJS samo slijedio Mlaćine naputke. Ili, naputke – „više instance“.

Mlaćin autogol – umalo!

I tu, u biti, dolazimo do gotovo nevjerojatne situacije… čak i kada je riječ o živopisnom bh pravosuđu; Mlaćo je pred Sudom BiH svjedočio u ožujku 2010. I tijekom svjedočenja počeo je čitati svoj dnevnik. No, sudsko ga je vijeće prekinulo, jer se time osobno inkriminirao.

Ali, tu nije kraj pravosudnoj farsi, ili Mlaćenju prazne slame; U prvostupanjskoj presudi koju je Sud BiH izrekao u predmetu Nisvet Gasal i drugi, Mlaćo je označen kao dio udruženog zločinačkog pothvata. Njegov je dnevnik  korišten kao dokazni materijal, a rečenica kojom se naređuje likvidacija spominje se u presudi. Pa ipak, Mlaćo nikada nije postao – optuženik. I eno ga predaje matematiku…

Sarajevski portal Žurnal tvrdi kako Tužiteljstvo BiH posjeduje kompletan Mlaćin dnevnik, a naglašavaju kako je, uz ino, 26. srpnja 1993. razmatrana uredba s zakonskom snagom o formiranju „prijekih sudova“.  Rečeni portal podsjeća kako je državna tužiteljica Gordana Tadić, do prije dvije godine kada je preuzela aktualnu dužnost, bila šefica Odjela za ratne zločine. Mlaćina nedodirljivost pa i bugojanska profesura, sugerira se, plod je (moćne) zaštite u Tužiteljstvu, što, dakako, ima korijene u sprezi politike i pravosuđa.

Još je zanimljiviji, ali i zbog političkog pokroviteljstva i znakovitiji životopis jednog drugog ratnog moćnik, Selme Cikotića; Sve do svibnja 1992. taj je zadarski vojni pitomac bio u odori (tzv.) JNA. No kad se stavio pod zapovjedništvo, također kontroverznog Sefera Halilovića,  brzo je napredovao. Početkom ’93. raspoređen je na mjesto Operativne grupe „Zapad“, čija je zona odgovornosti bila dolina Vrbasa u Središnjoj Bosni – Bugojno, Gornji Vakuf/Uskoplje i Donji Vakuf.

Nakon što je ovaj kraj, s akcentom na Bugojno, uspješno očistio od Hrvata, krajem ’93. Izetbegović ga je osobno ovjenčao „Zlatnim ljiljanom“. Već naredne godine imenovan je vojnim atašeom u Washingtonu, otkud ga – iz nerazjašnjenih razloga – američke vlasti ubrzo, dok se još kako treba nije ni raspakirao, vraćaju u BiH i oduzimaju mu vizu?! A poslije rata, nakratko je, po, istina, neslužbenim informacija, bio i na famoznoj američkoj crnoj listi.

I taman kada su mediji pokušavali otkriti otkud bugojanski zlatni ljiljan na tome sramnom (ali nerijetko i kontroverznom) popisu „prijateljske Amerike“, Cikotić je 2006. imenovan ministrom obrane BiH!  Deset godina kasnije, kada se Izetbegović II. konačno dokopao babine (mitske) fotelje u sarajevskoj Titinoj 16, žurno je „heroja“ s Vrbasa kooptirao za osobnog savjetnika. Vjerojatno je (i) to bio – amanet.

Logornika za predsjednika

A koliko bošnjački politički vrh, dakle tzv. temeljna  SDA skrbi o svojim ratnim bugojanskim kadrovima, svjedoči i to što je Nisvet Gasal na prošlogodišnjim listopadskim izborima imenovan predsjednikom Izbornog povjerenstva u Bugojnu; Riječ je o upravniku logora Stadion (NK Iskra), kojega je Sud BiH osudio na četiri godine zatvora za zločin počinjen nad hrvatskim zarobljenicima ’93. i ’94. u Bugojnu.  U tome je logoru, inače zatvorenom 19. ožujka ’94., torture mučenja prošlo 550 Hrvata.

No, priča o ovom logoru, najmračnija je – i nažalost nikad osvijetljena – bugojanska ratna priča. U ljeto ’93. iz toga je kazamata nestalo 20 najviši pozicioniran hrvatski vojni i civilni dužnosnik. Kasnije je ustanovljeno da su svi pobijeni, a tek dijelovi tijela nestalih pronalaženi su na raznim lokacijama. Nakon čega se Gasalove četiri zatvorske presude zbilja doimaju – ciničnim.

Spominjanje izbora, dovodi nas, pak, do još jednog apsurda; Početkom studenoga prošle godine, neposredno nakon što su hrvatski načelnici općina poslali otvoreno pismo Željku Komšiću u kojem ga proglašavaju nepoželjnim u općinama Srednje Bosne u kojima žive Hrvati, taj je zlatni ljiljan posjetio – Bugojno i sastao se s načelnikom Hasanom  Ajkunićem i zastupnikom Demokratske fronte Vlatkom Glavašom. Našao je ipak, eto, Komšić jednog Hrvata s kojim može razgovarati u Bugojno. A i ta je priča znakovita, onako, kazao bih, pa tko kako razumije(!), bosanska.