ZMAJEVA KUĆA: Priča o Targaryenima vjerodostojno je krvava prethodnica Igre prijestolja

Ljeto je još u punom zamahu, vrućine vuku i dalje s asfalta prema moru, no dvorana je Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu bila puna

Kada se o nekom boljem filmu radi ništa neobično, no ako je riječ o televizijskoj seriji, onda za napuniti dvoranu to mora biti nešto posebno.

A čisto sumnjamo da postoji nešto posebnije što bi u jedno kino moglo dovući fanove iz različitih dobnih i životno interesnih skupina od Igre prijestolja. Čekanje se završilo, pretpremijerno je prikazana prva epizoda HBO-ove Zmajeve kuće, prequela Igre prijestolja.

Očekivanja su bila velika, kao što i moraju biti nakon planetarnog uspjeha jedne od najgledanijih i najbolje ocjenjivanih serija u povijesti televizije. Remek-djelo nastalo po knjigama Georgea R.R. Martina u osam je sezona postalo prvorazredni pop-kulturni događaj sasvim naslonjen na tok vremena u kojem su različiti fantasy i slični žanrovi mobilizirali najrazličitiju publiku da bi je na kraju galvanizirali u masovnu televizijsku publiku.

Problem se za ekipu Zmajeve kuće nametao sam po sebi – kako to ponoviti?

Problem je pri tome za Martina i Migueala Sapocnika koji nastavljaju suradnju iz Igre prijestolja ali bez D. B. Weissa i Davida Benioffa, kako održati atmosferu originala a bez repeticije njezinih zaštitnih dijelova, točnije kako napraviti seriju koja će biti ‘to’, ali biti vlastitim originalom. Prokušanim receptom, očit je odgovor nakon gledanja prve epizode, ali kojemu su sastojci promijenjeni.

Zmajeva kuća zadržava u cijelosti detaljnost i atmosferu originalne serije

I dalje je to onaj mračni a krajnje autentični srednjevjekovni ambijent s mačevima, oklopima, pa čak i viteškim turnirom na konjima, široki interijeri raskošnog dvorca, da bi vas onda pogled na kultno Željezno prijestolje podsjetilo da je riječ o surovom simuliranom svijetu Westerosa kojim dominiraju mitska bića, zmajevi.

Oni su ovdje, dakako, na strani Kuće Targaryen koja u doba 200 godina prije događaja iz Igre prijestolja suvereno vlada Westerosom kroz lik sposobna ali nesretna kralja Viserysa

Jer on iz braka s Aemmom Arryn ne može dobiti sina koji bi garantirao nastavak dinastije ali i sprečavanje unutarobiteljskog rata za prijestolje.

Jer, tu je tek kćer Rhaenyra koja jest mudra poput kakve kraljice sa svim osobinama koje Viserys želi za svojeg nasljednika, ali je, eto, žensko. Na drugoj razini, dolazak nasljednika konačno bi ugasio namjere Viserysova brata Daemona, ambicioznog ali zlog plemića od kojega svi zaziru, a prije svega Kraljev namjesnik Otto Hightower.

Jer, Daemon se ne ustručava svoj stvarni karakter prikazati u bilo kojem trenutku i to na najbrutalnije načine. Dakle, u prvoj epizodi upoznajemo se s likovima priče o kraljevskoj obitelji iz koje je potekla Daenerys, luda kraljica Igre prijestolja, nekako onako kako je to bilo i u originalnoj seriji.

Zmajeva kuća ima ponešto brži ritam, u uvodnoj se epizodi doista izdogađa dosta toga te ona u startu postavlja dosta ambiciozna obećanja za nastavak serije. Nemamo nakon gledanja razloga ne vjerovati u to.

Premda se radi o tek jednoj od obitelji kojoj su sve ostale čiju smo heraldiku i ikonografiju upoznali u originalnoj seriji, broj je likova najrazličitijih osobina sasvim dovoljan da garantira takvu dinamiku i u nastavku

Ono što je ponajviše karakteriziralo Martinovu priču o sedam kraljevstava svakako je nevjerojatna lakoća rješavanja prominentnijih likova počesto na krajnje brutalne načine.

Da bi onda i sama brutalnost već nakon prve sezone Igre prijestolja postala drugim njezinim zaštitnim znakom. Pseudosrednjevjekovna mitska priča imala je uvijek neki svoj bizarni twist koji je podsjećao na karakter svijeta u kojem se ona odvija da bi kasnije pojavom najveće atrakcije serije, zmajeva, skrenula u svijet krvave fantazije. I ovdje su brutalnost i zmajevi ključna komponenta.

Leteća su mitska bića u Zmajevoj kući još atraktivnija i strašnija nego u Igri prijestolja a imaju i bitno drugačiju ulogu te su čak i dio ključa cijele priče, što ćemo radije gledateljima ostaviti da otkriju sami

Brutalnost i ovdje služi za definiranje osobnosti likova, pa je tako Daemon zapovjednik Kraljevske straže koju je pretvorio u privatnu vojsku s kojom može u jednoj večeri pokazati što bi moglo biti dobije li još moći. A to se manifestira u nekoliko kolica punih odsječenih glava, ekstremiteta svake vrste…

Nekako bi se dalo u Daemonu pronaći sličnosti s Jaimeom Lannisterom a gdje sam Daeomn izgledom vuče i prema nekoj zloj varijanti Legolasa iz Gospodara prstenova. I upravo u dodjeli uloga još je jedna snaga Zmajeve kuće.

U Zmajevoj kući uloge nisu ništa manje zahtjevne od onih u Igri prijestolja, reklo bi se čak i zahtjevnije, no ponovo se glumci s njima odlično nose iako se u većini slučajeva ne radi o glumcima s već ostvarenim karijerama, poput Seana Beana, Nikolaja Coster-Waldaua, Lene Headey, gdje se i očekivalo da ‘sjednu’ publici.

Paddy Considine, zvijezda otočkih neovisnih filmova, sjajan je kao Viserys, Matt Smith, poznat iz Doctora Who, također sjajan kao Daemon, Rhys Ifans možda je i najizraženije ime sada s već bogatom karijerom punom različitih uloga, a ovdje je gotovo dominantan kao Kraljev namjesnik Otto Hightower. Malo su se tvorci serije poigrali i s rasom, pa je Lord Colrlys Velaryon, iz kuće koja potječe iz drevne Valyrie, iako bijele kose, zapravo tamnoput.

No, taj lik kojeg tumači Steve Toussaint skriva puno potencijala zajedno sa svojom suprugom princezom Rhaenys Targaryen kojoj spol nije dopustio da zasjedne na prijestolje nakon kralja Jaehaerysa, oca njenog i Viserysovog.

Pogodili ste, bitka spolova također je ovdje jedan od slojeva priče

Ono za čime mi ovdje možemo žaliti jest da King’s Landing – više nije Dubrovnik!

Masivno korištenje digitalnih tehnologija stvorilo je stari središnji grad Westerosa kao velegrad svoje doba i prostora pri čemu teško da u stvarnosti postoji nešto slično. Serija je, inače, snimana u Engleskoj, Španjolskoj, Portugalu i Kaliforniji lokacije na koje je priča iz Martinove knjige Fire&Blood prenesena prilično vjerno, što se prve epizode tiče. Dobro je i što serijom dominiraju prepoznatljivi glazbeni tonovi iz originalne serije jer i ovdje je tvorac glazbe Ramin Djawadi.

I Zmajeva kuća je tako isto krvava obiteljska sapunica o moći smještena u mitološki svijet protkan elementima ovozemaljskih srednjevjekovnih saga. I ponovo sve to djeluje dobro, toliko da će Zmajevu kuću fanovi originalne serije pobožno čekati svakog ponedjeljka čime se još jednom ruši mit bingeanja. A nije nemoguće da se odjednom pojave i oni koji će konačno sjesti pa odgledati original, bilo da mu daju novu šansu ili naprosto popuste pod navalom entuzijazma onih oko sebe koji su odavno utonuli u varljivi i često smrtonosni svijet sedam kraljevstava Westerosa.

Izvor: Zoran Vitas/Vecernji.hr