U Rjukanu, gradu koji je dobio ime po slapovima Rjukan te čitavoj općini živi oko 3 386 stanovnika. Mjesto je zbog „mračne“ svakodnevice odlučio izdvojiti pet milijuna kruna (oko milijun maraka) kako bi na okolne planine postavili zrcala koja projiciraju sunčevu svjetlost u grad.

^{U gradu nema sunčeve svjetlosti od rujna do ožujka zbog planina koje ga okružuju}

Zrcala pokretana sunčevom energijom smještena su na oko 450 metara visine te prate kretanje Sunca tokom dana, piše tribun.hr. Kao rezultat toga, sunčeve zrake projiciraju se na glavni gradski trg.

Premda nije riječ o prirodnoj niti velikoj osunčanosti, stanovnike je ova akvizicija razveselila. Projekt je naišao i na brojne kritike zbog „bacanja novca“, ali je u međuvremenu grad privukao brojne turiste zbog nove „atrakcije.“

Čitavu ideju osmislio je osnivač grada Sam Eyde davne 1913., ali je njegov tadašnji projekt postavljanja zrcala završio neuspješno. Ipak, ideja je zaživjela ponovno 2005. te ju je u djelo proveo Martin Andersen, arhitekt i stanovnik grada.

Zrcala su postavljena 2013., punih 100 godina nakon ideje Eydea.

KT

Objava Norveški grad s najmanje sunca osvjetljuju zrcala pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Spektakularno otkriće čak sedam planeta vrlo nalik Zemlji u sustavu Trappist-1 otvorilo je mnoštvo novih istraživačkih mogućnosti na čijem se izvoru nalazi duboka čovjekova želja za otkrićem života i drugdje u svemiru. Ono što je u vezi najnovijeg otkrića izvjesno ili moguće, sljedeće su stvari:

Život u vodi?

Od sedam planeta za čak šest je izvjesno da su sazdani od stijena. Usto, tri se nalaze u zoni koju se smatra naseljivom, u kojoj je moguća tekuća voda na površini. Problem je u tome što zvijezda oko koje planeti kruže, zrači vrlo snažno UV-zračenje sposobno pobiti svaku živu stanicu koja ne bi bila zaštićena. Život bi, dakle, na tim planetima bio moguć ili ako bi bio zaštićen debelim slojem ozona u atmosferi, kao što je bio slučaj s prethistorijskom Zemljom, ili u oceanima, morima, jezerima.

Život koji skače s planeta na planet

Ako bi život postojao samo na jednom od njih, izvjesno je da bi se vrlo jednostavno mogao proširiti i na druge. Sustav je, naime, jako zgusnut. Najudaljeniji planet od matične zvijezde udaljen je nevjerojatno sićušnih tek petinu razdaljine između naših Sunca i Merkura. A ako danas smatramo da je moguće da se život seli možda čak i između planetarnih sustava, kamoli između planeta, u ovako zgusnutoj priči to znači da pojava života na jednom planetu znači pravo bombardiranje životom svih ostalih. Zasad samo… bakterije? Nije za očekivati da bi se na planetima trenutno mogao nalaziti posebno razvijen život. Sustav Trappist-1 nastao je prije samo 500 milijuna godina, dok je naša Zemlja, primjerice, stara čak 4,5 milijardi godina. Punih 400 milijuna godina trebalo joj je da razvije tek najjednostavnije oblike života, jedna milijarda trebala joj je za nastanak fotosinteze i kisik, čak tri milijarde godina za pojavu prvih višestaničnih organizama.

Sunčanje na plaži četvrtog planeta u nizu

Vrlo je nezahvalno procjenjivati kolika bi temperatura mogla biti na površini planeta, ali su neke stvari ipak poznate. Temperatura površine zvijezde je samo 2500°C. To znači da četvrti planet prima toplinu koliko prima Zemlja od Sunca, peti koliko Mars, šesti koliko npr Ceres u Sunčevom ateroidnom pojasu. To lako može značiti i slične temperature na površini, ali i ne mora. U slučaju Sunčevog sustava, primjerice, u pojasu naseljivosti nalaze se, osim Zemlje, i Venera i Mars. A opet, Venera je nenaseljiva jer je prevruća zbog prevruće atmosfere, Marsova površina je praktično sterilizirana zbog gubitka atmosfere.

Hubbleovo pecanje atmosfere udaljene 39 svjetlosnih godina Što je sljedeće?

Još i prije objave otkrića, astronomi su moćno oko teleskopa Hubble u Zemljinoj orbiti usmjerili prema sustavu Trappist-1. Pokušavaju uhvatiti svjetlo, makar nevidljivo slabašan tračak svjetla koji se odbija od atmosfere svakog pojedinog planeta. Hubble to zasad nije uspio, što nipošto ne znači da neće uspjeti. Jednom kad uspije, to svjetlo će znanstvenici propustiti kroz prizmu i vidjeti od kojih se komponenti, poput duge, to svjetlo sastoji i u kolikoj mjeri. Iz toga se onda vrlo jednostavno vidi koji su kemijski spojevi prisutni u atmosferi. A onog trenutka kad doznamo kakva je atmosfera svake pojedine “Zemlje” udaljene 39 svjetlosnih godina, imat ćemo širom otvorena vrata za rekonstrukciju uvjeta koji vladaju na tim planetima.

www.express.hr

Objava Pet stvari koje trebate znati o životu na novim planetima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Tako se to nastavlja već generacijama na američkom tlu: u New Yorku, Clevelandu, Chicagu, Los Angelesu i u tko zna kojim manje poznatim mjestima i nepoznatim mjestancima.

Ima nas koji smo u Ameriku došli prije i poslije Prvog svjetskog rata, prije i poslije Drugog svjetskog rata, a među nama ima i onih koji su tek došli i onih koji, eto, još dolaze. Svi mi imamo nešto zajedničko, a to je naš materinski jezik.

Duge su te priče o nama i o našoj domovini, beskrajne. Duge su i divne te priče o našoj rodnoj grudi, o našem tvrdom kamenu i o našem moru što ga toliko zavoljesmo da mu se, ako nikako drukčije, barem u mislima uvijek vraćamo.

Nepoštedna borba za život, odlazak iz rodnog kraja i lutanja po svijetu, čak i u Ameriku preko oceana, te velike vode, to su samo vremenski prijelomi, isječci stvarnog života koji se ocrtava na našim licima.

Mnogima od nas sunce se učinilo većim ovdje pod ovim nebom. Pošli smo za suncem i slijedili ga.

Dogodilo se, međutim, da sunce nije stalo; ono je nastavilo svoj put – a mi, iseljenici, shvatili smo – neki prije, neki poslije – da sunce pripada svima jednako i da je ono najveći prijatelj koji svakoga obilazi, ma kakvi bili i ma gdje bili.

U tom trenutku, kad se iseljenik zaustavi i ostane sam, on počinje čekati svog najboljeg prijatelja.

Susreti sa suncem, to su najintimniji trenuci u životu u iseljeništvu. A kako i ne bi bili kad sunce izlazi ondje gdje je domovina.

To su oni veličanstveni trenuci kad iseljeničko oko zasja na suncu, kad se u iseljeničkim grudima zaljulja more i kad plima dosegne ispod Adamove jabučice, kad se kroz tisuće zrcala od sunca, zamagljena pogleda, ipak prepozna galebove nad lukom, crvene krovove, planinu ili ravnicu dok se žito kosi iznad rodnog sela.

To su oni trenuci kad se poželi da se nešto kaže, a ne može se zbog one plime što navire u grlo.

Konačno, kad se jednom i smogne toliko snage i kad se Adamova jabučica s pola snage počne dizati prema glasnicama, a kosmate šake dodirnu jedna drugu, čuju se šture, a poznate riječi. “Pozdrav, domovino!”

Divnog li trenutka! Sunce, domovina, mi i naša materinska riječ… Opet smo zajedno. Ovo je trenutak kada iseljenik poželi da bude nježan i da muški zaplače, ali, umjesto toga, on samo stisne obrve i šuti.

Sjećanja na rodbinu, rodno selo, grad, na prijatelje, na divne ljude u domovini i na običaje, sjećanja na domovinu tjeraju nas da govorimo o nama i da pričamo o nečemu što je dio nas.

I tako priče poteku: mnoge su od njih uklesane u kamenu, ispisane u pjesmama i prozi ili su, pak, ugrađene u sićušne djeliće elektronskih uređaja.

Mi, koji danas živimo u Americi, ponosimo se našim prethodnicima. Prije nas ovdje su bili Ivan Meštrović, Nikola Tesla i još mnogi drugi, na tisuće njih. I danas nas ima na tisuće, na stotine tisuća, koji govorimo ili razumijemo neki od naših jezika.

Iako daleko od naše domovine, preko nas se nastavlja naša tradicija. Naša kulturna baština je dragocjena, a da se ne bismo za nju brinuli.

Naš materinski jezik, naša književnost, naše glazbeno i folklorno bogatstvo, naša povijest, naše prirodne ljepote, kao i suvremeni život u domovini i uspješni samostalni razvoj naše domovine u suvremenom svijetu, sve su to pojedinosti o kojima naš iseljenik često itekako razmišlja.

Stoga se i ponosimo činjenicom da, kao i naši prethodnici, posvećujemo izuzetnu pozornost našem iseljeničkom društvenom životu i da se, iako daleko od domovine, brinemo za očuvanje naše bogate kulturne tradicije. Tako u Chicagu već skoro godinu dana djeluje televizijska emisija za naše ljude.

Poštivajući našu kulturu i kulturnu tradiciju, što nam je u krajnjoj liniji i dužnost, poštujemo našu domovinu. Samo poštivanjem rodne grude, poštivat ćemo i jedni druge. A to poštovanje trebamo i moramo odati prije svega našoj djeci.

To znači da smo dužni učiti ih ono što su i drugi nas učili i tako nastavljati plemenite tradicije. Samo tako će nam naša domovina biti bliža.

Konačno, zar nije divno ustajati rano ujutro i čekati da sunce ponovo izađe? Zar nije divno čekati sunce i znati unaprijed da će ono izići samo tamo gdje nam je domovina?

Mi, iseljenici, znamo itekako dobro da od tog osjećaja ljepšega nema. Čak i kad nas nešto pritišće duboko u nama, mi smo nasmijani. Jer, iseljenički život je, u stvari, život stalnog nadanja.

A ima nas svakakvih, baš onakvih kakvi su ljudi svuda u svijetu, a opet smo nekako drukčiji. Pozna se naš čovjek. Čudno je to, ali u dalekom svijetu stvarno sličimo jedan drugome, čak smo nalik i na Jozu iz Vrlike.
Nedavno, umjesto uobičajene televizijske emisije o profesionalnim kečerima, Jozo se iznenađeno zagledao u poznatu sliku u televizijskoj emisiji za naše iseljenike, a onda skočio, uskliknuo: “Joj, majko Dinaro, pa to je naš jezik, u oči te ljubim”.

Tek za vrijeme reklame nasmijao se velikih očiju kao da je cijelu Dinaru, ma ne samo Dinaru već i čitavu Dalmaciju i more i Bosnu i čitav Balkan, pa i čitavu Europu, uhvatio oko pojasa!

Zar nije divno da se i ovdje, daleko preko velike vode, u ovom svijetu svih boja, visokih i crnih tvorničkih dimnjaka i divnih staklenih nebodera, čuje naša riječ?

A naša domovina? Tȁ možda ćemo već jednom odlučiti da je konačno posjetimo. A dotle? Naš jezik ostat će nam naše najveće blago.

Kad sutra sunce ponovo izađe, ponovo će nam se otpetljati ovaj naš jezik. A otpetljat će se zato što nije ničiji tuđi već naš, materinski.

Chicago, 6. siječnja 1976.
Vladimir I. De Tonya
Izvor: Večernji list

Objava Pročitajte što je prije 41 godinu napisao hrvatski iseljenik: Mnogima od nas sunce se ovdje učinilo većim pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prosječna temperatura površine oceana i kopna u svijetu bila je 1,04 stupnja Celzija viša od prosječne temperature u XX. stoljeću, čime je siječanj ove godine postao najtopliji prvi mjesec od 1880., nadmašivši prethodni rekord iz 2007. za 0,16 stupnja Celzija, precizira NOAA.

Godina 2015. je u cjelini već bila daleko najtoplija ikad zabilježena, objavila je agencija prošlog mjeseca.

prvi.tv

Objava Siječanj 2016. najtopliji ikada zabilježen pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zavod za javno zdravstvo FBiH preporučuje dobro prozračiti automobil prije ulaska, jer u njima je temperatura oko 70 stupnjeva, ako su na suncu.
Čak i ako imate klimu, prozračite automobil prije nego što uđete u njega zbog po zdravlje opasnih isparavanja plastike i uređaja u automobilu.
Kada se vozite, podesite klimu tako da temperaturna razlika ne bude prevelika.

Nikad ne ostavljajte putnike u parkiranom autu, osobito djecu i starije osobe.
bljesak.info

Objava Ako ih ostavite na suncu u automobilima će temperatura biti oko 70 stupnjeva pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Otkrijte kad nam dolaze topliji i sunčani dani pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Drugi dio dana će proći u znaku većih temperatura u odnosu na predhodne dane a moguće sparno vrijeme, može negativno utjecati na osjetljive osobe, koje bi trebale biti opreznije u ovom razdoblju, te po potrebi reducirati boravak na otvorenom i umanjiti aktivnosti, priopćeno je iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda (FHMZ) BiH.

bljesak.info

Objava Većina stanovništva će se osjećati bolje zbog sunca pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.