Pročitajte što je prije 41 godinu napisao hrvatski iseljenik: Mnogima od nas sunce se ovdje učinilo većim

Slovo po slovo – riječ; riječ po riječ – misao i, kako to već obično biva, sjećanja i priče o domovini.

Tako se to nastavlja već generacijama na američkom tlu: u New Yorku, Clevelandu, Chicagu, Los Angelesu i u tko zna kojim manje poznatim mjestima i nepoznatim mjestancima.

Ima nas koji smo u Ameriku došli prije i poslije Prvog svjetskog rata, prije i poslije Drugog svjetskog rata, a među nama ima i onih koji su tek došli i onih koji, eto, još dolaze. Svi mi imamo nešto zajedničko, a to je naš materinski jezik.

Duge su te priče o nama i o našoj domovini, beskrajne. Duge su i divne te priče o našoj rodnoj grudi, o našem tvrdom kamenu i o našem moru što ga toliko zavoljesmo da mu se, ako nikako drukčije, barem u mislima uvijek vraćamo.

Nepoštedna borba za život, odlazak iz rodnog kraja i lutanja po svijetu, čak i u Ameriku preko oceana, te velike vode, to su samo vremenski prijelomi, isječci stvarnog života koji se ocrtava na našim licima.

Mnogima od nas sunce se učinilo većim ovdje pod ovim nebom. Pošli smo za suncem i slijedili ga.

Dogodilo se, međutim, da sunce nije stalo; ono je nastavilo svoj put – a mi, iseljenici, shvatili smo – neki prije, neki poslije – da sunce pripada svima jednako i da je ono najveći prijatelj koji svakoga obilazi, ma kakvi bili i ma gdje bili.

U tom trenutku, kad se iseljenik zaustavi i ostane sam, on počinje čekati svog najboljeg prijatelja.

Susreti sa suncem, to su najintimniji trenuci u životu u iseljeništvu. A kako i ne bi bili kad sunce izlazi ondje gdje je domovina.

To su oni veličanstveni trenuci kad iseljeničko oko zasja na suncu, kad se u iseljeničkim grudima zaljulja more i kad plima dosegne ispod Adamove jabučice, kad se kroz tisuće zrcala od sunca, zamagljena pogleda, ipak prepozna galebove nad lukom, crvene krovove, planinu ili ravnicu dok se žito kosi iznad rodnog sela.

To su oni trenuci kad se poželi da se nešto kaže, a ne može se zbog one plime što navire u grlo.

Konačno, kad se jednom i smogne toliko snage i kad se Adamova jabučica s pola snage počne dizati prema glasnicama, a kosmate šake dodirnu jedna drugu, čuju se šture, a poznate riječi. “Pozdrav, domovino!”

Divnog li trenutka! Sunce, domovina, mi i naša materinska riječ… Opet smo zajedno. Ovo je trenutak kada iseljenik poželi da bude nježan i da muški zaplače, ali, umjesto toga, on samo stisne obrve i šuti.

Sjećanja na rodbinu, rodno selo, grad, na prijatelje, na divne ljude u domovini i na običaje, sjećanja na domovinu tjeraju nas da govorimo o nama i da pričamo o nečemu što je dio nas.

I tako priče poteku: mnoge su od njih uklesane u kamenu, ispisane u pjesmama i prozi ili su, pak, ugrađene u sićušne djeliće elektronskih uređaja.

Mi, koji danas živimo u Americi, ponosimo se našim prethodnicima. Prije nas ovdje su bili Ivan Meštrović, Nikola Tesla i još mnogi drugi, na tisuće njih. I danas nas ima na tisuće, na stotine tisuća, koji govorimo ili razumijemo neki od naših jezika.

Iako daleko od naše domovine, preko nas se nastavlja naša tradicija. Naša kulturna baština je dragocjena, a da se ne bismo za nju brinuli.

Naš materinski jezik, naša književnost, naše glazbeno i folklorno bogatstvo, naša povijest, naše prirodne ljepote, kao i suvremeni život u domovini i uspješni samostalni razvoj naše domovine u suvremenom svijetu, sve su to pojedinosti o kojima naš iseljenik često itekako razmišlja.

Stoga se i ponosimo činjenicom da, kao i naši prethodnici, posvećujemo izuzetnu pozornost našem iseljeničkom društvenom životu i da se, iako daleko od domovine, brinemo za očuvanje naše bogate kulturne tradicije. Tako u Chicagu već skoro godinu dana djeluje televizijska emisija za naše ljude.

Poštivajući našu kulturu i kulturnu tradiciju, što nam je u krajnjoj liniji i dužnost, poštujemo našu domovinu. Samo poštivanjem rodne grude, poštivat ćemo i jedni druge. A to poštovanje trebamo i moramo odati prije svega našoj djeci.

To znači da smo dužni učiti ih ono što su i drugi nas učili i tako nastavljati plemenite tradicije. Samo tako će nam naša domovina biti bliža.

Konačno, zar nije divno ustajati rano ujutro i čekati da sunce ponovo izađe? Zar nije divno čekati sunce i znati unaprijed da će ono izići samo tamo gdje nam je domovina?

Mi, iseljenici, znamo itekako dobro da od tog osjećaja ljepšega nema. Čak i kad nas nešto pritišće duboko u nama, mi smo nasmijani. Jer, iseljenički život je, u stvari, život stalnog nadanja.

A ima nas svakakvih, baš onakvih kakvi su ljudi svuda u svijetu, a opet smo nekako drukčiji. Pozna se naš čovjek. Čudno je to, ali u dalekom svijetu stvarno sličimo jedan drugome, čak smo nalik i na Jozu iz Vrlike.
Nedavno, umjesto uobičajene televizijske emisije o profesionalnim kečerima, Jozo se iznenađeno zagledao u poznatu sliku u televizijskoj emisiji za naše iseljenike, a onda skočio, uskliknuo: “Joj, majko Dinaro, pa to je naš jezik, u oči te ljubim”.

Tek za vrijeme reklame nasmijao se velikih očiju kao da je cijelu Dinaru, ma ne samo Dinaru već i čitavu Dalmaciju i more i Bosnu i čitav Balkan, pa i čitavu Europu, uhvatio oko pojasa!

Zar nije divno da se i ovdje, daleko preko velike vode, u ovom svijetu svih boja, visokih i crnih tvorničkih dimnjaka i divnih staklenih nebodera, čuje naša riječ?

A naša domovina? Tȁ možda ćemo već jednom odlučiti da je konačno posjetimo. A dotle? Naš jezik ostat će nam naše najveće blago.

Kad sutra sunce ponovo izađe, ponovo će nam se otpetljati ovaj naš jezik. A otpetljat će se zato što nije ničiji tuđi već naš, materinski.

Chicago, 6. siječnja 1976.
Vladimir I. De Tonya
Izvor: Večernji list