Antifašisti su ovih dana ujedinili Hrvatsku više nego Milošević 1991.

Ne trebamo se dati jebati onda kad to nismo zaslužili i ne moramo se stalno ispričavati zbog uspjeha Hrvatske. Ova nacija zaslužuje malo radosti i ponosa, pa neka je to i nogomet. Ljudi će sada sve teže vjerovati mainstream medijima, čak i onda kad budu u pravu.

Piše: Mario Nakić/Liberal.hr

Podjele. To je vjerojatno najčešća riječ u hrvatskim antifašističkim medijima ovih dana. Druga najčešća riječ je Thompson. Thompson izazvao podjele u društvu – ta je ideja potekla s Twittera, mislim da je prvi (ili među prvima) to osmislio Krešo Beljak kao “komandir” antifašističke udarne divizije, a za njim je uslijedila vojska pješaka i bombardera. Po šumama i gorama, tukli su iz svih raspoloživih oružja uvjeravajući nas da je Hrvatska “podijeljena”. Jer, kao, uspjeh nogometne reprezentacije trebao nas je ujediniti, ali je to onda jedan “ustašofil” sve upropastio i “ponovno nas podijelio”.

Prije nego što dođemo do onog dijela kad ćemo provjeriti točnost tvrdnje o navodnoj podjeli, valja se hladne glave još jednom prisjetiti tog kobnog dočeka koji je izazvao poplave suza u novinarskim redakcijama. Je li pametna ideja bila da nastupi baš Thompson? Nije. Thompson ima mutnu prošlost ustašofilije i to nije upitno. Međutim, jesu li Luka Modrić i Zlatko Dalić morali znati za te pojedinosti iz njegove karijere? Ne. Vrlo je vjerojatno da nisu imali pojma. Čak i da jesu, ljudi imaju pravo slušati koga hoće. Ja Thompsona ne bih pozvao niti da mi dođe pjevati na kolinje, ali eto, bar smo naučili da i vrhunski nogometaši i izbornici imaju svoje mane. I oni su samo ljudi, vole lošu glazbu.

I što sad? Što je trebalo? Reći im: “Ne, ne smijete!” Tko od vas, drugovi i drugarice, bi u tom trenutku radosti, zahvalnosti i nacionalne euforije, imao hrabrosti odbiti želju onih koji su za svu tu radost najzaslužniji? Neki će reći, “Thompson ih je trebao odbiti”. Nije ni to lako. Zamislite se vi u toj situaciji pa ih probajte odbiti. Dakle, oni su željeli da on nastupi i to je trebalo nekako pregrmjeti. Thompson je izveo jednu i pol pjesmu i, koliko god nepristojno izgledalo, mislim da je čak dobro što su ga prekinuli. Želja naših heroja je uslišena, on je zapjevao. Ali nećemo dalje. Ipak to nije Thompsonov koncert, nisu ljudi došli radi njega na Trg.

Takvo, kompromisno rješenje iz nekog razumnog kuta trebalo bi bar donekle zadovoljiti obje strane. Ali već istog dana krenuli su političari i novinari psovati, negodovati, pričati o podjelama. I tako je nastao mit o podijeljenoj Hrvatskoj. Jednostavno, bilo je potrebno nekako baciti ljagu na kompletan uspjeh reprezentacije jer su pojedincima osjećaji povrijeđeni petminutnim nastupom jednog nebitnog pjevača. Ovo “nebitnom” naglašavam jer Thompson to uistinu je. Ljevica od njega uporno pokušava napraviti simbol jer u svojim pjesmama spominje neke motive iz Drugog svjetskog rata i NDH, a nekoć je i pjevao ustaške budnice u birtijama. Zanimljivo je da nisu imali ništa protiv toga 2003. godine, na dočeku rukometne reprezentacije, kad je Thompson skupa s tadašnjim predsjednikom Stjepanom Mesićem dočekao zlatne rukometaše uz pjesmu “Lijepa li si”.

Index i drugi mediji s tog su dočeka objavili sasvim pozitivne i “politički korektne” izvještaje, bez ikakvih tenzija i lova na ustaše. Je li to bio neki drugi Thompson ili ga je abolirao antifašist Stjepan Mesić, također poznat po svojim izljevima ljubavi prema NDH i Jasenovcu?

Neki novinari se sad izvlače da se tada nije znalo o Thompsonu sve što se sada zna. Koliko vidim, sad mu spočitavaju stih o “lošoj ’45.”, ali taj stih je bio u toj pjesmi i te 2003. godine kad “loša ’45.” nikome nije smetala. Nešto ipak ne štima, drugarice i drugovi.

A podjele? Možda su u prvi mah i postojale. Vjerojatno je bilo dosta ljudi te večeri koji su se, poput mene, pitali: “Dobro, što će vam Thompson?”. Razumljivo je što su mediji o tome sljedećeg dana objavili kritični tekst i Dalićevu izjavu. Time je ta priča trebala završiti jer 5 minuta potpuno benignog pjevanja jednog lošeg pjevača ne bi smjelo narušiti sve ono dobro što su naši nogometaši učinili. I ne samo nogometaši, Hrvatska je postala hit u cijelom svijetu zbog nevjerojatnog nogometnog uspjeha, srčanosti i simpatične predsjednice. Taman kad su antifašistički mediji nekako probavili činjenicu da je Kolinda hit u svijetu i da se o njoj piše u superlativima (a to im je jako, jako teško palo), trebalo je probaviti i to da se na Trgu okupilo preko pola milijuna ljudi u super atmosferi, nabrijanih na domoljublje, s hrvatskim zastavama, a nisu mogli naći ustaše među njima. Nije bilo ustaške simbolike, pjesme ni usklika. Prestrašno! Pa su se uhvatili za jedino za što su mogli – Thompsona i njegovih 5 minuta na pozornici.

Kažem, u redu je što su to napisali. Ali kad su nastavili po tome plesti i sutradan, i dva, tri, četiri dana kasnije…Odjednom je Thompson zasjenio sav uspjeh Vatrenih. Antifašisti su pokušali prikazati u javnosti nešto beznačajno kao ultravažno i nedozvoljivo. Pokušali su nas sve uvjeriti da je Thompsonov nastup (koji je bio greška, ali ne tolika kao što je prikazuju) nešto što može uništiti sve uspjehe hrvatske repke i predsjednice u svijetu. Tako su otprilike o tome i pisali. Maksimalno su zbili redove i pucalo se iz svih oružja, rafalno, ali ti meci i bombe nisu pogađali svoje ciljeve – zato što ljudi nisu ludi i vide što se događa. Već je postalo jasno, a samo su dali argument onima koji stalno govore da “ima nekih koji mrze sve hrvatsko i pate zbog uspjeha Hrvatske”. Kako ih sad razuvjeriti, kako reći da nisu u pravu?

U tom trenutku već su uspjeli uvjeriti i one koji su na početku bili protiv Thompsonovog nastupa, da promijene stranu jer pretjerivanje je postalo očito. Seciralo se Thompsonove pjesme – dobro, pa znamo već otprilike kakvi su mu stavovi! Ako ga Dalić i Modrić vole slušati, nećete ih tako natjerati da ga prestanu slušati. Koji je smisao toga uopće?

Uzeo sam malo vremena i pogledao na svim popularnim stranicama koje su gurale tu riječ “podjele” da vidim koliko su ljudi zapravo podijeljeni. Ispod njihovih objava na Facebooku na tu temu (a riječ je o stranicama Index, Telegram, Tportal, N1, 24sata – Klauški kolumna, Jutarnji list, DW Hrvatska i Net.hr, dakle sve redom izrazito antifa objave koje su naklonjene lijevo) i iznenadio se kad sam shvatio da publika uopće nije podijeljena. Čak 97% svih komentara bilo je izuzetno negativno nastrojeno prema autorima tekstova i njihovim pričama o “podjelama”, a samo 3 posto ih je odobravalo. Drugim riječima, nema nikakve podjele. Antifašisti su čak postigli ujedinjenje Hrvatske, najveće u povijesti. Hrvatska nije toliko bila ujedinjena ni 1991. kad se trebalo oduprijeti srpskoj agresiji.

To je, naravno, još više razljutilo antife pa su krenule s dalekometnom artiljerijom. Zovi drugarice i drugove iz Internacionale diljem svijeta, povlači veze, imamo priču! Fašist na dočeku! Nacisti!

Pazite sad ovo, stavite se u poziciju stranih medija. Imamo jednu reprezentaciju koja je na SP-u toliko romantizirana da je postala omiljena u gotovo svakom domu. Koliki će to biti šok kad saznaju da ti dečki zapravo ne skrivaju obožavanje prema pjevaču koji u pjesmama slavi nacizam? To je bomba od priče.

Pa su se redali. Prvo Faz, pa Financial Times, pa Newsweek. Faz je pisao o fašizmu, Financial Times o nacionalizmu i tenzijama sa Srbijom, a Newsweek o uzvikivanju ustaškog povika i nacističkim pozdravima na dočeku (kojih, naravno, nije bilo). Nitko od njih nije bio posve realan, objektivan ni točan, što je razumljivo ako uzmemo u obzir da su im sugovornici i izvori informacija bili ljudi koji su ovdje poznati po radikalno lijevom aktivizmu, kao npr. Gordan Duhaček s Indexa koji je pred polufinale secirao pjesmu “Neka pati koga smeta” da bi mogao prikazati Hrvate kao psihološke bolesnike koji uživaju samo ako drugi pate. Taj čovjek je pravi izvor objektivnih informacija iz Hrvatske!

Stoga nije ni čudo da smo u tim medijima ispali zadrti seljačine koji mrze sve oko sebe, a pogotovo Srbe koje smo klali u 2. svjetskom ratu, da smo narod koji teži za povratkom nacističke NDH i da smo doslovno nacisti. Lijepo, zar ne? Nitko od tih “uglednih istraživačkih novinara” iz spomenutih stranih listova nije se potrudio provjeriti neke činjenice i statističke podatke, na primjer kolika je stopa nasilja, kriminala i nasilja nad ženama u Hrvatskoj u odnosu na druge EU države, koliko je slučajeva nasilja iz mržnje bilo zadnjih 5 godina u Hrvatskoj, a koliko u drugim EU članicama?

Da su samo provjerili te podatke, vidjeli bi da su Hrvati najtolerantniji i najmiroljubiviji narod u EU. A to se baš ne slaže s narativom o ustašama, fašistima i nacistima, zar ne? Hrvati su valjda prvi fašisti koji ne diraju nikoga, prvi agresivni nacionalisti koji svoj agresivni nacionalizam iskazuju pjevanjem glupih pjesama i mahanjem zastavama, prvi nacisti koji ne protjeruju nikoga iz svoje zemlje (osim što nas protjeruju sve političari lošom ekonomskom politikom).

Ako su već htjeli popljuvati Hrvatsku, mogli su to lako napraviti i da se drže činjenica, samo da su se okrenuli gospodarstvu. Hrvatska je druga odozada u EU po ekonomskim slobodama, druga odozada u EU po kupovnoj moći i BDP-u per capita, i posljednja u EU po gospodarskom napretku u zadnjih 20 godina.

Da su samo uzeli ekonomsku temu, mogli su nas pošteno oprati i pritom biti činjenično točni! Ali kad se za pomoć u informacijama obratiš radikalnim ljevičarima, oni neće vidjeti ništa osim fašizma i nacionalizma – svagdje oko sebe.

Širenje lažnih vijesti i poluinformacija nije im se isplatilo ni u svijetu. Taj članak u njemačkom Fazu prilično je ignoriran od njemačke javnosti, Financial Times je potpuno popljuvan na svojoj Facebook stranici (i to baš stranci su ih popljuvali, jako malo Hrvata). Ja sam uspio među komentarima naći samo jednoga koji je dao negativan komentar zbog fašizma.

Ostali su im rekli: “Nije nas briga za nekog pjevača, Hrvatska je svejedno najbolja”, “I Englezi su imali svoje fašiste 1930-ih, zar bi se trebalo sad Englesku zbog toga napadati?”, a bilo je čak i onih koji su dobro poznavali povijest pa su informirali autoricu iz FT-a da je samo dio Hrvata u WW2 bio na strani nacista, a drugi dio se borio protiv njih. Newsweek nema baš mnogo čitatelja, tako da je kod njih bilo teško uopće procijeniti jesu li utjecali negativno ili nikako. Vjerojatno nikako.

Drugim riječima, antifašisti nisu uspjeli u svome naumu da podijele naciju, učinili su baš suprotno: ujedinili su je. Ljudi su postali nabrijani u obrani za svoju čast i ponos, ovaj put s pravom. Glupo bi bilo dozvoliti da nas prozivaju za fašizam kad fašizam podrazumijeva agresiju, represiju, protjerivanje, nasilje iz mržnje itd. – sve ono čega u Hrvatskoj ima u znatno manjoj mjeri nego u mnogim drugim naprednijim društvima. Ne trebamo se dati jebati onda kad to nismo zaslužili i ne moramo se stalno ispričavati zbog uspjeha Hrvatske. Ova nacija zaslužuje malo radosti i ponosa, pa neka je to i nogomet. Ljudi će sada sve teže vjerovati mainstream medijima, čak i onda kad budu u pravu.

Međutim, ovo jedinstvo nije posve pozitivna stvar. Ja u tome vidim veliku opasnost. Jedina ideja oko koje je nacija sada ujedinjena, to je obrana vlastitog ponosa i časti od beskrupuloznih napada i uvreda o fašizmu i sl. Taj nacionalni ponos vrlo lako može prerasti u mržnju prema drugima i to je ono što sada žele isti oni koji su vas htjeli dijeliti. Pazite, ako padnete na njihove provokacije i počnete otvoreno širiti mržnju prema Srbima (ja znam neke ljude na krajnjoj desnici koji se tome jako vesele isto kao i antifašisti), onda će vas imati u šaci i moći će reći: eto, vidite da jeste agresivci, seljačine i fašisti. Oni sad igraju na tu kartu, pokušavaju podmetnuti razne poluinformacije i dezinformacije kako bi se ljudi nabrijali i potaklo nešto gore. Nadam se samo da do toga neće doći.

U cijeloj toj priči vjerojatno najbolje je prošao Thompson, ni kriv ni dužan. Njemu je trebalo nešto da ga vrati u žižu javnosti, a ovakvu kampanju nije mogao ni poželjeti. Antifašisti, svaka vam čast. Ako ste htjeli ponovno popularizirati Thompsona koji sad sigurno ima više fanova nego ikada, uspjeli ste. Nemojte nas više nikada čuvati i braniti od njega, molim vas, u ime nas koji neke Thompsonove pjesme bez vaše pompe nikada ne bi ni čuli.

P.S. Da ne bude zabune, jer sad će me sigurno napasti da se stavljam na stranu nekih desničara. Ne, nisam ni na njihovoj strani, nikada bio niti ću biti. I njihovo je ekstremno krilo proteklih tjedana širilo lažne vijesti i pokušavalo na sve načine proširiti klicu mržnje. Oni su također opasni, kao što je bilo koji ekstrem opasan. Ali u ovom konkretnom slučaju, jasno je da su antifašisti prevršili svaku mjeru i prešli granicu zdravog razuma.