Biskup fra Marijan Bogdanović u Rami
Apostolski vikar fra Marijan Bogdanović bio je na apostolskom pohodu u Rami od 17. do 21. srpnja 1768. godine. Njegov tajnik fra Josip Tomić opisao je njegov pastirski pohod i izvješće poslao Propagandi u Rim.
Kako opisuje tajnik, biskup je s pratnjom stigao iz Skoplja (Gornjeg Vakufa) preko “visokog brda” (Draševa) prolazeći kroz kišu i gromove. Trebalo mu je pet sati do Rame. Župnik fra Bonaventura Ilijašević odveo je biskupa i pratnju “u kuću Grge Grubišića, jer se zbog divljaštva nevjernika ne može podići župna kuća. Tu je (biskup) počinuo”.
Na biskupovu misu 18. srpnja došlo je malo vjernika “jer su bili spriječeni skupljanjem sijena. Pošto je podignut oltar u tremiću iste kuće u selu zvanom Podbor, (biskup je) održao misu, rekao razlog svoga dolaska i naredio da ga po čitavoj župi razglase.” Ni sutradan nije bilo mnogo svijeta, a biskup je pregledao “župnu upravu i pronašao četiri prijenosna oltara sa svim potrebnim što uz njih ide za slavljenje mise; nije smatrao da što treba popraviti ili izmijeniti”. To znači da se svećenik savjesno brinuo za sve što je potrebno za slavljenje mise na pokretnim oltarima. Činjenica da su postojala četiri kompleta prijenosnih oltara, govori da se misa slavila na mnogim mjestima. Pregledajući župne knjige, biskup je ustanovio da je od pastirskog pohoda 1765. godine bilo 132 krštenih, 39 vjenčanih, a umrlo je 120 vjernika. Tada su u župi bile 102 kuće te 628 odraslih i 357 djece, sve skupa 985 vjernika.
Kao zanimljivost u opisu se spominje da je biskup dao oprost od ženidbene zapreke duhovnog srodstva, tj. krštenog kumstva, za udovca Ivana, sina Vida Ramljakovića iz Podbora i Ane, kćeri Mate Mihačevića iz Jaklića, jer je postojala “opasnost da petero siročadi navedenog Ivana ne izgubi vjeru živeći među nevjernicima”, ako ih jedna žena ne bude odgajala u vjeri i ako se ne bude brinula za njih.
Na Ilindan, zaštitnu svetkovinu Bosne, biskup je očekivao da će se okupiti cijela župa te je rano “uzjahao konja i u pratnji dvojice svećenika za pola sata puta došao na ruševine samostana i crkve svete Bogorodice Marije u Rami, koji su u ratno vrijeme prije osamdeset godina bili napušteni i opustošeni. Tu je i plakao”. Fra Marijan Bogdanović, Kreševljak, bio je pobožan čovjek, duboko srastao s patnjama svoga naroda pa su ga pogađale nesreće njegova puka koje je i sam proživljavao.
“Blizu te iste ruševine, gdje se običava puk sakupljati, ispod stabla podigli su oltar”. Biskup je zajedno s ostalim svećenicima ispovijedao, a onda je slavio misu i propovijedao na temu “Moje ovce čuju moj glas” (Iv 10,27). Iz opisa propovijedi mogu se saznati neke pojedinosti: biskup je “preporučio vrlo mnogo stvari; posebno je ukorio neke, među kojima se čuje ono što se ne čuje ni među poganima, koji svoje župnike povlače na svjetovni sud.” Nije li to reakcija na Mrižićevo optuživanje župnika pred kadijom, što je tragično završilo? Za vrijeme mise mnogi su primili sv. pričest, “a one kojima je bilo potrebno pomazao je svetom krizmom”. Biskup je dao puku pastirski blagoslov, a poslije podne je bio na ručku u kući Grge Grubišića u Podboru. Odmah iza toga “nakon dva i po sata vremena”, piše biskupov tajnik, “došli smo u zadnje selo ove župe zvano Uzdo, gdje nas je, skupa sa župnikom, primio u goste katolik Šimo Ćubelić u svoju kolibu. I tu smo prenoćili.”
Biskup je 21. srpnja slavio misu “na oltaru podignutom u tom gostinjcu”, tj. Šiminoj kućici, pričestio petero i nekoliko mladih krizmao. Odmah su u strahu krenuli prema Kreševu, jer se “svakim danom razbuktava ratni bijes”. Išli su zajedno sa župnikom fra Bonom i “jednim istinskim drugom katolikom” preko Zeca i Dusine, dok nakon osam sati nisu stigli u Deževice, gdje “nikad dosad otkako je selo primilo katoličku vjeru, nije bilo svetih obreda” koje vrši biskup. Od Deževica do Kreševa biskupu je trebalo još dva sata puta.[1]
Jedan drugi pastirski pohod iz 1824. godine ostao je zabilježen u Arhivu Provincijalata. Biskupov tajnik piše: “Na 9. 7‑bra, četvrtak ujutro na 10 sahata pođosmo s’ Polja. Pod Vranicom (tj. Vranom) dočeka nas O. fra Frano Dobretić Parok Ramski sa svojim župljanima s’ kojim stigosmo u Proslap kapeli na 14 sahata. Držasmo s. krizmu u nedilju na 17. 7‑bra i u utorak na 14 istoga kod rike Rame pod vrbama.
Na 16 setembra u četvrtak ujutro na deset sahata i čerek pođosmo iz Proslapa iz župe Ramske, uzesmo put priko Orašca. Na Križu dočekaše nas krstjani iz Doljana s’ kojim stigosmo u Doljane na 14 sahata. Onde reko Svetu Misu na guvnu prid pojatom. Ručasmo u Stipanovića. Onda posli ručka uputismo se Neretvi, uzesmo put priko Tovarnice.”[2] Župnik je, dakle, stanovao u Proslapu, a krizma je slavljena pod vrbama uz rijeku Ramu. U Doljanima misa je slavljena pred pojatom. Očito je da nije bilo nikakave kapelice niti crkve.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] M. Bogdanović, nav. dj., str. 244.-246.
[2] Usp. Arhiv Franjevačke provincije Bosne Srebrene, VII/50.
