Blagdan Duhova

Snaga Duha je ona stvarnost koju mogu iskusiti oni koji se otvore i prepuste da ih ljubav vodi, unutarnja promjena je nužna kako bismo poput apostola izašli iz osamljenosti i straha i prepustili se radosnom svjedočenju Duha Svetoga. Sv. Augustin piše: „Ovaj se blagdan slavi, da se iz ljudskog pamćenja ne izbriše ono, što se jednom dogodilo!“ – želeći ohrabriti i nas da smo dio te zajednice koju vodi Duh Sveti, životvorac. Možda će se netko upitati: „A što se to dogodilo?“ – poput učenika koji su išli u Emaus! Dogodilo se pobožanstvenjenje ljudi – po Duhu Svetom, koji nam je dan (usp. Rim 5,5). Duhovsko čudo nisu ljudi ničim pripravili, niti zaslužili. Još manje su to sami ostvarili. Izlijevanje Duha Svetoga – Duhovski događaj! – čisti je dar Božji. Samo je Bogu vlastito stvarati, uskrisivati, pobožanstvenjivati! „Samo je Bog svojim duhom uskrisio Isusa i pokristovio nas“, piše F.X. Dumvell.

Neočekivani događaj

U prvom misnom čitanju napominje se da se duhovsko čudo dogodilo neočekivano! „Eto iznenada šuma s neba.“ Kao što je na Blagovijest Sin Božji postao čovjekom, tako su na Duhove sinovi ljudski – neočekivano, iako im je bilo obećano (usp. Iv 14,16) – pobožanstvenjeni. Sam se događaj mogao pratiti akustički i optički – šum s neba, vjetar, ognjeni jezici – kao i starozavjetne teofanije. Sv. Luka se služi u Djelima apostolskim starozavjetnim slikama vjetra i ognja. Bog se objavljivao u vjetru poput onog koji je nakon općeg potopa suzbio vodu (usp. Post 8,1) ili onoga u kojem je Ilija nakon silnog vihora prepoznao Božju nazočnost u blagom povjetarcu (usp. 1Kr 19,9-14). Također se objavljuje u ognju kakav je u obliku stupa svijetlio Izraelcima prilikom izlaska iz egipatskog ropstva (usp. Izl 13,21). Hebrejska riječ ruah prevedena na grčki, kojim je pisan Novi zavjet – pneuma,ne znači samo vjetar odnosno duh nego i dah kakav je Bog udahnuo čovjeku prilikom stvaranja (usp. Post 2). Prorok Ezekiel govori o dahu nad kostima (usp. Ez 37) koji će ih oživjeti. Duh vidljivo silazi na apostole i druge Isusove sljedbenike te otvara novo razdoblje Crkve, a hodočasnici različitih jezika razumiju Petrov govor. Duhovski događaj nije samo teofanija – Božja objava, nego komunikacija Boga ljudima – krštenje Duhom Svetim (usp. Mt 3,11) – „svi se napuniše Duha Svetoga“ – i postadoše Crkva! Toga se dana u Jeruzalemu nađoše ljudi „iz svakog naroda pod nebom“, kad ono Galilejci – kojima se Bog bio poslužio, da ljudima navijesti Evanđelje – počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. Galilejci iz svog uskog kruga pronose radosnu vijest u široki svijet, postaju vjerovjesnici. Lukina „lista naroda i jezika“, kultura i civilizacija – od Medije i Mezopotamije do Rima – zemljopisna je karta svijeta, kojemu Crkva treba navijestiti Krista Isusa – „Evanđelje Božje“ (usp. Rim 1,1).

Raznolikost djece Božje

U drugom čitanju slijedimo Pavlovu uputu „Gledajte, koliku nam je ljubav – „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom!“ (Rim 5,5) – darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo“ (1 Iv 3,1). Koje li ljepote u raznolikosti i različitosti svakoga od nas. Svi smo slični jedni drugima, a opet, svatko je od nas drugačiji, neponovljena i originalna ljepota. „Različitu su darovi ali je isti Duh“, različite su službe, različita djelovanja, ali isti Duh oživotvoritelj, darovatelj života, punina života. Kao što je dijete u majčinoj utrobi povezano s majkom pupčanom vrpcom i preko nje ima život tako i Kristov vjernik, povezan Duhom Svetim s Ocem daje vjerniku puninu života. Naglašava se jedinstvo Krista s vjernicima i vjernika međusobno. Kao što su u tijelu mnogi udovi tako i u Kristu, od mnogo članova nastaje Crkva i to jedna i na opću korist i zadovoljstvo svih udova i radost Krista – Glave!

Rodbinstvo s Bogom

U evanđelju imamo događaj Duhova i poslanja apostola i Crkve. Ponovo se vraćamo na događaj Uskrsa i vidimo koliko značenje ima za prvu Crkvu, ali i za sve nas. I na Duhove se naviješta uskrsno evanđelje! Uskrs i Duhovi – dva blagdana, a jedna jedina stvarnost: Onog istog dana, prvog u tjednu, dođe Isus, stane u sredinu…. Dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga!“ Uskrs je s obzirom na nas – komuniciranje Duha Svetoga. Uzdignuće i promocija čovjeka! Pobožanstvenjenje ljudi promaknuće sinova i kćeri ljudskih u „rod“ (usp. Dj 17,28) – rodbinstvo s Bogom! Na Uskrs i na Duhove zbiva se novo stvaranje! Za prvoga stvaranja u raju – „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog… i udahnu mu dah života“ (Post 2,7). A na Uskrs Uskrsli Gospodin udahnjuje Duha Svetoga novozavjetnoj zajednici. U raju zemaljskom – „postade čovjek živa duša“ (Post 2,7), a sada – na Uskrs i Duhove – nastaje Crkva! Novi Božji narod. Početak nebeskog svijeta na zemlji. Bez Uskrsa nema ni Duhova. Uskrsli Krist šalje Duha Svetoga desetorici apostola (Toma je odsutan a Juda se objesio). Vrhunac ovog teksta je u Isusovim riječima: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas!“ Ljubljeni učenik – Ivan, u svom evanđelju čak 34 puta spominje kako je Isus poslan od Oca. Time prenosi na njih i buduće vjernike svoje poslanje. Da bi ih osposobio za tu zadaću, Isus „dahne u njih“. Tim dahom udijelio im je Duha Svetoga koji osposobljava njih i druge Isusove sljedbenike za svetu zadaću i time im daje ovlast opraštanja grijeha. Uskrsli Isus dariva učenicima mir i oproštenje te ih zadužuje da te darove dijele s drugim ljudima. Mir je više od odsutnosti sukoba. Biblijski mir znači cjelovitost i spašenost, unutarnju sreću i vanjsku zaštitu od onoga što nas ugrožava i onih koji nas ugrožavaju.

Ispovijed i mir Božji

Takav je mir dar Duha, jer izvire iz zajedništva s Bogom po vjeri i oproštenju grijeha, napominje prof. dr. Mato Zovkić u svom komentaru današnjih čitanja. U taj novi svijet bitno spada praštanje grijeha, koje se zbiva po Duhu Svetom – „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ – ustanova ispovijedi! Uskrsli je, komunicirajući nam svoga Duha, osposobio ljude da mogu opraštati. I kadgod se i gdjegod se među ljudima događa opraštanje tu je uskrsno-duhovski svijet na dohvat ruke. Duhovi su početak Crkve koja živi Kristovo pashalno otajstvo po darovima mira i oproštenja! Svima nam je jasno da je ispovijed teška za svećenika i vjernika. Malo je Sv. Leopolda, ali je mnogo napasti i napasnika i s naše i s vjerničke strane. Upravo se zato treba ispovjediti jer sotona uvijek vreba udaljiti nas od Boga i omalovažiti sakrament ispovijedi. Olako se zaboravlja da se samo Bogu ispovijeda i da samo On oprašta grijehe, a svećenik je vidljivi znak Božjeg milosrđa!

Priča o čudotvornom križu

Jedna predivna priča govori kako u Španjolskoj u jednom starom samostanu postoji čudotvorni križ! Naime, križ je visio u ispovjedaonici jednog starog svetog i pobožnog redovnika koji je svakodnevno ispovijedao tu. Među silnim svijetom koji je dolazio, jednog dana na ispovijed je došao i jedan teški grješnik koji je svakoga mjeseca ispovijedao svoje grijehe koji su bili brojni i teški. Kako je čovjek svakog mjeseca dolazio i uglavnom ispovijedao iste grijehe, ispovjednik posumnja u njegovu dobru namjeru popraviti se i ne griješiti više te mu uskrati odrješenje. I tada se dogodilo čudo! Sam je Isus „otkinuo“ svoju desnu ruku s križa i raskajanom grešniku udijelio oproštenje, a zatim se obratio ispovjedniku riječima: „Nisi ti za njega prolio svoju krv nego ja i ja mu opraštam!“ Ispovjednik se silno uplašio, a čovjek miran i utješen otišao svojoj kući! Otada taj križ Isusa sa otkinutom desnom rukom od drveta križa stoji na počasnom mjestu u tom samostanu kao podsjetnik kako je Isus milosrdan i blag prema raskajanim grješnicima.

Neka i nas Duh Sveti potakne na skrušene i svete ispovijedi kako bi razumjeli da i nas Isus voli i osnažuje svakom ispovijeđu. Svim vjernicima, čitateljima Katoličkog tjednika sretan blagdan Duhova – rođendan Crkve i vaš rođendan! Amen.