BLAGOSLOV POLJA: Vjerski život, običaji i pučka pobožnost bosanskih katolika
Prikaz blagoslova polja iz knjige fra Leona Čuturića, Vjera Bosne, [Vjerski život, običaji i pučka pobožnost bosanskih katolika prve polovice XX. stoljeća], Franjevački samostan Fojnica, Fojnica 2017., 101, 104-106.
Blagoslovine u užem smislu zovu se oni predmeti, koji su molitvom Crkve određeni za izvanjsko štovanje Boga, a ujedno za nebesku pomoć vjernika. Te blagoslovine jesu: blagoslovljena voda, sol, svijeće, zelene grane. Ovome se može ubrojiti blagoslov jestiva, devocijonalija, osoba, polja, te razna crkvena zaklinjanja. Pošto bosanski čovjek, pretežno tèžāk, glasno pouzdanje svoje polaže u Božji blagoslov i pomoć, zato uvelike cijeni sve ono na što se crkvenim molitvama zazivlje s neba ta pomoć, a odbija neprijateljska vlast. Kada se u crkvi obavljaju dotični blagoslovi, puk ide više neg’ obično k misi, noseći na blagoslov svoje stvari, da ne bi preko godine kuća ostala bez tih svetinja.
Blagoslov poljâ, koji se u Bosni obavlja proljećem po grebljima, uvelike se cijeni kod bosanskog naroda
To je i razumljivo za težake. Već sami život sela po svojoj naravi naginje Bogu, čiju pomoć i blagoslov mora težak prositi i na crnu zemlju, koja ga hrani, i na onoga vola, koji mu radi, i na onu ovcu, koja mu daje vunu s mlijekom. Sve ovo imanje sela blagoslivlje se prigodom proljetnih blagoslova na grebljima. Težaci se boje nerodice, marvinske bolesti, kakvoga pokaranja ako im se ne bi držao ovaj blagoslov i misa u selu.
Obred pri blagoslovu polja jest taj, da se u procesiji po groblju naprave četiri postaje, kada svećenik okrenut uvijek prema drugoj strani svijeta čita evanđelje, zaklinjanja i molitvu. Potom svaki put na četiri strane sunca dadne blagoslov križem, svijećama – Jedinicama i Trojstvom, te svetom vodom izgovarajući obljubljene zazive:
- „Po znamenju sv. križa od neprijateljā naših itd.”
- „Od munje, grada i groma.“
- „Od kuge, glada i rata.“
- „Da plod zemlji dati i uzdržati udostojiš se.“
Na svaki zaziv klečeći puk odgovara pripadajuću prošnju. Bosanski narod još uvijek voli ove starinske crkvene zazive kao i evanđelja s molitvom za ovu prigodu iz staroga „štavita“ jer više odgovara duhu ovoga blagoslova i pučkom jeziku.
Ove proljetne blagoslove poljā svijet zove „Mise po grebljima“
To je najveći gôd za dotično selo, jer na misu dolaze seljani susjednih sela, često cijele župe. Misu na groblju drži svećenik u drvenoj, negdje i zidanoj kapelici, koju zovu „kolibom“ ili „oltarom.“ Kada se govori u kolibi sv. misa, iskite ju ženskadija svu svježim cvijećem i zeleni ispod krova. Isto iskite po plafonu (šišetima) onu kuću u kojoj će poslije mise odsjesti svećenik na objedu. Još povješaju po srgu novo narodno vezivo. Na koncu mise upisuju svome župniku u „blagoslov“ oni seljani, koji se kopaju u tome groblju.
Prozvani poimenice daju bilo u novcu, bilo u „živu,“ koji imaju dosta stoke. Upišu janje ili jare, što će kasnije donijeti do župnikove kuće. Iza ove mise svi strani misari budu pozvani u goste na užinu pojedinim seoskim kućama, koje silom svraćaju na objed, za koji se zna dosta potrošiti. Ovi uzvanici uzvratit će gostoprimstvo, kada bude na njihovom groblju misa.
U nekim se bosanskim župama drže mise po grebljima i u jesen
Te su bez blagoslova. Mogle bi se one smatrati zahvalnicom Bogu za ljetinu, koja se dotle znatnim dijelom digne. Na jesenskim misama župljani upisuju u „vosak“ bilo u novcu, bilo u naravi. Kada se u Bosni drže mise na groblju ili drugdje, imaju od starine sve potrepštine za misu spakovane u posebnim bisagama, koje svijet zove jednim imenom „paramenta“. Također su za takovo vancrkveno služenje mise stari biskupi naredili naročito sklopljene daske, koje su služile za oltar. I danas mnoga starija groblja imaju ove oltarske daske, na kojima se govori misa prigodom poljskih blagoslova. Suvišno je i spominjati da svako groblje u kojem se kopa i govori misa mora biti ograđeno.
Foto: Ilustracija/Ramski Vjesnik
