DADO MILAS: “Što su im usta punija domovine, to su im ruke dublje u zajedničkom džepu”

Nedavno se u programu BHRT-a odigrao prizor dostojan ove zemlje: voditelj Zvonko Komšić uporno je od Nebojše Vukanovića tražio odgovor na pitanje hoće li na predstojećem prvenstvu navijati za Bosnu i Hercegovinu.

Piše: Dado Milas/Večernji list

Vukanović je, u svom standardnom spoju inata, improvizacije i samodopadnog monologa, priznao da navija za Srbiju i Zvezdu, dodavši kako se “neće ne radovati” uspjehu BiH, nakon čega je razgovor, od početka vođen kao test lojalnosti, skliznuo u otvoreni incident: “Nije ovo vaša zemlja.”

Komšić ga je na kraju “ugasio” rečenicom koja je imala smisla, ali ne i snagu da popravi već učinjenu štetu: “Ovo je zemlja svih građana Bosne i Hercegovine.” Naizgled, još jedna televizijska prepirka za društvene mreže. U stvarnosti, svjedočili smo trenutku u kojem nogomet postaje morbidni detektor izdaje, a voditelj jutarnjeg programa mali, kafanski inkvizitor.

Jer ovdje se patriotizam i dalje mjeri najjeftinijim mogućim instrumentima: zastavom, navijanjem i pravilnim rasporedom emocija tijekom devedeset minuta utakmice. Kao da je dovoljno pravilno navijati pa da ti se oprosti sve ostalo.

Ljudi na ovim prostorima uporno brkaju državu i domovinu. Domovina je miris kraja iz kojeg si potekao, rijeka koju pamtiš, grad koji nosiš u hodu i kad odavno više ne živiš u njemu. Ona se ne objašnjava; ona te prati, čak i onda kad misliš da si od nje otišao. Država je tek aparat: od sitnih šaltera i beskrajnih uredbi, preko poreza i natječaja, pa sve do moćnih institucija i birokrata koji drže pečat u rukama. Domovina pripada osjećaju. Država pripada razumu. I dok se domovina jednostavno nosi u sebi, država se mora mjeriti, propitivati i na kraju zaslužiti našu lojalnost.

I ljubav i gađenje

Zato nije nikakvo proturječje voljeti Bosnu i Hercegovinu, a istodobno osjećati duboko nepovjerenje, pa i gađenje, prema korumpiranom aparatu koji se hrani narodima, a rijetko im služi. Dapače, tek onaj tko razlikuje to dvoje ima šansu ostati pošten i prema zemlji i prema sebi. Jer domovina ne traži poslušnost, nego pripadnost. Država, naprotiv, mora položiti račun. I upravo tu, u toj razlici koju ovdašnji bukači uporno brišu, počinje elementarna politička pristojnost.

Groteskno je što upravo oni koji državu najmanje poštuju najglasnije govore o ljubavi prema njoj. Mašu zastavom, a varaju čim im se pruži prilika. Kunu se u narod, a od zakona bježe čim im stane na put. Njima patriotizam nije vrlina, nego korisna kulisa.

Što su im usta punija domovine, to su im ruke dublje u zajedničkom džepu. S druge strane stoje ljudi kojima država ne znači mnogo više od prepreke koju treba istrpjeti: njezine prenapučene institucije, njezine procedure, njezina ravnodušnost. Pa ipak, oni rade, plaćaju poreze, tiho i bez zastava.

Popravljaju tuđe zube, uče našu djecu, spašavaju živote i popravljaju motore, kopaju ugljen da bi drugi imali svjetlo. Država im je rijetko razlog za privrženost, ali domovina ostaje ono malo parče svijeta u kojem su se rodili, zaljubili, posvađali i pomirili. Možda i ne navijaju ni za koga. Možda ih nogomet uopće ne zanima. Ali teško je izdajnicima nazvati ljude koji svakodnevno drže na ramenima ono što drugi samo glasno prisvajaju.

Pravo pitanje, dakle, nije za koga tko navija, nego komu zapravo služi. Građanima ili partiji.

Zajedničkom dobru ili vlastitom džepu. Navijanje je jeftino, gotovo besplatno; pravi patriotizam, naprotiv, uvijek je pomalo dosadan. Sastoji se od poreza, zakona i one elementarne pristojnosti da se nešto ne “sredi” mimo pravila samo zato što se može. Bosna i Hercegovina neće propasti zato što jedan političar navija za Srbiju. Propada onda kad se pripadnost pretvori u zamjenu za poštenje, a navijački refleks u zamjenu za istinu. Pripadnost, ako išta vrijedi, ne živi od buke nego od odgovornosti. Sve dok domoljublje budemo mjerili grlom, a ne savješću, ostat ćemo taoci vlastite buke.