DAVOR DOMAZET: Prisluškivali smo Clintona i Miloševića! Otkrili smo ključ pobjede u Oluji

DAVOR DOMAZET: Prisluškivali smo Clintona i Miloševića! Otkrili smo ključ pobjede u Oluji

Admiral Davor Domazet Lošo (72) bio je jedan od ključnih arhitekta Vojno-redarstvene operacije “Oluja”. Kao prvi čovjek Obavještajne službe Glavnog stožera Hrvatske vojske, godinama je prikupljao i obrađivao informacije koje su na koncu dovele do operacije oslobađanja okupiranih područja i završetka rata u Hrvatskoj, piše maxportal.hr

Njegova strategija „četiri koridora” i široko znanje o suvremenim ratnim doktrinama učinile su hrvatske snage superiornima tijekom Oluje, koju on smatra jednom od najuspjelijih i najčišćih vojnih operacija u povijesti ratovanja. S admiralom Lošom razgovarali smo u Pagu gdje se tradicionalno u ovo doba godine družio s otočkim braniteljima koji su sudjelovali u Oluji.

-Oluja je samo vrhunac mog sudjelovanja u Domovinskom ratu. Ja sam, između ostalog, završio školu vojne strategije u Beogradu i u vrijeme “Slovenskog rata”, početkom srpnja 1991. godine, dragovoljno prešao na hrvatsku stranu. Točnije, u Zbor narodne garde kada nas je tamo sve skupa bilo četrnaest, uključujući generala Špegelja koji je bio na čelu.

Dok sam bio u vojnoj školi došao sam do podataka kako je došlo do rata u Sloveniji, odnosno kako je planirana agresija na Hrvatsku. Rat u Sloveniji je bio namješteni rat s ciljem da se Hrvatska uvuče u oružani sukob, kako bi JNA i srpska politika dobili legitimitet da nas mogu napasti.

Njihovi planovi nisu bili zapisani u dokumentima koje sam mogao ponijeti sa sobom. U ratnoj školi razrađivale su se strategije i operacije, a bila je namijenjena za buduće generale i admirale. Imao sam čin kapetana fregate, bio sam polaznik trećeg naraštaja, a u prvom je bio Blagoje Adžić. U školi su se praktički pripremale strategije za kasnije napade na Hrvatsku i BiH.

NATO NAPAD NA JUGOSLAVIJU

Jedna od takvih operacija bila je “Radikalna agresija NATO-a na Jugoslaviju”. Ne zaboravite, govorimo od 90. i 91. godini, nakon pada bipolarne podjele svijeta, što je vrlo važna geopolitička činjenica. U to vrijeme na zapadu su bile razrađene dvije geopolitičke doktrine. Jedna je bila doktrina kirurškog rata koja će biti primijenjena u Pustinjskoj oluji, a druga je bila doktrina upravljanja krizama (crisis management). Upravljanje krizama značilo je upravljanje determiniranim kaosom.

Otprilike, da se na nekom ograničenom području odvija nered i da sve političke strukture koje u tome sudjeluju na kraju moraju biti krive. Istodobno dok se u Kuvajtu primjenjuje doktrina kirurškog reza, na području bivše Jugoslavije primjenjuje se doktrina nadziranog nereda. U svakoj upravljanoj krizi mora postojati neki operator, a za njega je na ovom području izabran Slobodan Milošević i njegova ideologija stvaranja Velike Srbije.

Glavni protagonist tog plana iz pozadine bila je britanska politika. Ona je tvorac i prve i druge Jugoslavije, jer Tito je bio Churchillov a ne Staljinov igrač. Kada je Staljin shvatio za koga Tito igra, za njegovog najvećeg protivnika, odlučio ga je maknuti, što je poznato kao vrijeme Informbiroa.

Na školi se dakle izučavao NATO napad na Jugoslaviju, što je samo po sebi nonsens jer NATO nije imao nikakvog razloga za radikalnu agresiju na bivšu državu. Međutim, kada se razrade odgovori koje su ponudile JNA i oružani sustavi bivše države, iz toga se lako može zaključiti da je u srži takvog scenarija zapravo bila agresija na Hrvatsku, što je bio i temelj obrane generala  Markača Gotovine u Haagu.

A ako padne Hrvatska, past će i BiH.  Kako Hrvatska nije pala, nego je ostala na svojim nogama, istina s 30 posto okupiranog teritorija, rat se 1992. morao “preseliti” u BiH. Škola je dakle razrađivala strateške zamisli kako će se JNA tobože braniti od napada NATO snaga, a u biti je to bio scenarij okupacije Hrvatske na crtu Virovitica-Karlovac-Karlobag i stvaranje Velike Srbije.

S tim i takvim saznanjima prebjegao sam u Hrvatsku što mi u Beogradu nikada nisu oprostili i zbog čega me i danas napadaju.
Nakon što sam 1985. godine smijenjen kao zapovjednik razarača „Split” pet godina sam radio u odjelu vojnopomorske oblasti kao šef analitike za NATO-a. U tih nekoliko godina naučio sam doktrinu NATO-a koju poznajem jednako dobro kao bilo koji američki general. Tako sam stekao znanje vojnih umijeća zapadnih i istočnih škola, znao sam prednosti i mane jednih i drugih, što sam iskoristio u izradi strategija i provedbi operacija tijekom Domovinskog rata.

VUKOVAR JE SRAVNJEN ZBOG DOKTRINE VALJKA

– Iako bez oružja, Hrvatska je na početku rata pružila otpor kojeg JNA i Srbija nisu očekivali. Zašto? Zato što je JNA primjenjivala linearnu doktrinu, ili doktrinu valjka, preuzetu iz ruske vojne škole mišljenja. Tipičan primjer te doktrine bio je Vukovar. Ona kaže, ako ti je malo 100, daj 200 tenkova. Ako ti je malo tri brigade, stavi ih šest, samo da samelješ sve pred sobom.

Takvoj doktrini možete se suprotstaviti samo ako imate tri puta veće vojne snage. Kako Hrvatska to nije imala ona se, rekao bih nesvjesno, suprotstavila agresiji kroz modularnu strukturu ratovanja. S malim snagama, uz prave informacije, svoju ograničenu vojnu moć možete višestruko projicirati i postići puno veći efekt nego vojne snage koje ne primjenjuju modularnu strukturu. U Vukovaru se ta struktura prvi put primijenila.

Pojavile su se spontane skupine, džepovi otpora, poput Trpinjske cesta, koje su branile grad, a nisu imali zajedničko zapovjedništvo. Da su bili hijerarhijski organizirani, bilo bi im lako uništiti zapovjedništvo i sustav obrane bi se raspao. Nasuprot tome, oni su između sebe improvizirali i to je stvaralo veliki otpor neprijateljima. Zato se Vukovar i mogao braniti tri mjeseca. Ali kod nas je sve namjerno pogrešno postavljeno pa se tako postavlja pitanje “izdaje Vukovara”. Čim tako postavite pitanje znači da je neko izdao, više ili manje. Ne! Ovdje treba obrnuto postaviti pitanje: kako se Vukovar u takvom odnosu snaga uspio braniti tri mjeseca, što je jedinstven slučaj u suvremenoj povijesti ratovanja.

GEOPOLITIČKI KONTEKST HRVATSKE I BIH

– Dolaskom iz Beograda Tuđmana sam upoznao s njihovim planovima i zašto je rat u Sloveniji bio namješten. Kučan se bio dogovorio s Miloševićem da Slovenija izađe iz Jugoslavije tako da će ih JNA okupirati, a Hrvatska će im priskočiti u pomoć. Tako će Milošević i JNA dobiti legitimitet da izvrše agresiju na našu zemlju. Da je Tuđman donio takvu odluku i krenuo “u pomoć” Sloveniji bio bi to znak da smo nasjeli na njihov plan. Mi bi bili predstavljeni kao napadači na legitimne oružane snage međunarodno priznate države, a zna se kako to može završiti.

Istodobno, Tuđman je bio upoznat s planom okupacije Hrvatske i BiH. Počeo je Domovinski rat, no prva dva koraka planirane strategije JNA nisu se ostvarila. Rat se, to morate znati, odlučuje i dobiva na razini strategije. Samo su dvije operacije strateške razine bile izvedene u Domovinskom ratu. Jedna je osvajanje vojarni 14. rujna 1991., jer nismo imali oružje, a druga je operacija Oluja.

Strategija vas uči da protivnik gubi ako svoj plan ne ostvari u određenom vremenu, a JNA na početku rata nije uspjela doći do tri strateške točke, odnosno zapadne granice Velike Srbije. Gube strateški, gubi i britanska i francuska politika koje su ih podržavale, i dolaze međunarodne snage koje zatečeno stanje cementiraju. Srpska politika na čelu s Miloševićem i JNA ne može više spriječiti međunarodno priznanje Hrvatske i 1992. prenose rat u BiH. S istim ciljem, da okupirane dijelove Hrvatske pod nadzorom UNPROFOR-a pripoje okupiranoj BiH i zaobilaznim putem opet stvore Veliku Srbiju.

Pogrešna politika Alije Izetbegovića ostavlja BiH bez obrane, Hrvati se pripremaju i 1992. kreće glavni srpski udar na BiH prema planu za kojeg je Tuđman znao: zatvoriti “kliješta” Kupres–Tomislavgrad–Livno, te druga u dolini Neretve. Kad se ta “kliješta” spoje, nema Hrvatske, odnosno nema BiH. Zato u travnju 1992. kao zapovjednik južnog bojišta dolazi general Bobetko, a u Livno, nakon pada Kupresa, general Gotovina i moja malenkost. Potom 23. travnja kreće sinkronizirana operacija, zaustavlja se prodor srpskih snaga u dolini Neretve te na području Livna i Tomislavgrada i BiH je po drugi put spašena.

Iduće godine Srbi osvajaju 70 posto BiH, ali ostalo nisu uspjeli osvojiti zahvaljujući Hrvatima. Engleska geopolitika sve to drži pod kontrolom. U to vrijeme pokušavaju spriječiti da se otkriju srpski zločini i logori u BiH, a kako bi svi bili podjednako krivi, trebaju u BiH pokrenuti rat svih protiv svih. Posljedica toga su Ahmići. Oni su „proizvod” engleske obavještajne službe u kojem je, nažalost, s hrvatske strane, između ostalog, sudjelovala i postrojba Jokeri. Njih su na terenu u stopu pratile kamere BBC-a. Tako su stvoreni Ahmići. Zločin je nedvojbeno počinjen, ali zna se u čijoj režiji. Takvo će stanje u BiH potrajati sve do 1994. godine.

RAT ČETVRTE DIMENZIJE I DRONOVI

– Nakon što je 1992. obranjena BiH zahvaljujući Hrvatima, nakon što je učvršćen bojišnica na jugu i na potezu Kupres–Livno, general Bobetko postaje načelnik Glavnog stožera, a ja načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera. Tu počinje naša suradnja koja će trajati sve do kraja rata. Inače, Bobetko me zvao Clark Gable ili Meksikanac zbog brkova. Kad je bila rasprava o vojnom umijeću oslovljavao me s profesore, a kad je trebalo planirati s doktore.

O meni je dakle ovisilo s kojim će informacijama stožer raspolagati. Bez pravodobnih obavještajnih informacija nema pobjede u ratu, a onaj tko ima više saznanja o sebi i protivniku taj će u sto bitaka pobijediti, kazao je Sun Tzu. Kao školovani strateg jako dobro poznajem elemente suvremenog vojnog umijeća. I znam što je četvrta dimenzija rata, rat u realnom vremenu. Da bih mogao kontrolirati bojište i ostvariti ciljeve, moram imati mogućnost da ustanovim gdje su ciljevi i prioritetno djelovati u skladu s njima. U osnovi, to je doktrina NATO snaga s kraja 90-ih godina prošlog stoljeća koja na istoku nije bila poznata. Najviši njihov doseg je bio trodimenzionalni rat, znači pješak plus zrakoplovstvo, a mi smo već bili u četvrtoj dimenziji koju oni nisu mogli pratiti.

U današnjem vremenu informacije su važne, ali još važnije je imati analitički tim koji će znati te informacije upotrijebiti na efikasan način. Od početka sam puno polagao u izgradnju analitičkog tima, a tu su bile i druge obavještajne sastavnice, kao što su elektronski nadzor, agenti, nove tehnologije i bespilotne letjelice. Iako je bio general iz Drugog svjetskog rata, Bobetko je imao intuiciju i razumijevanje za nove analitičke metode, shvatio je prednosti takvog načina ratovanja tako da je Hrvatska vojska vrlo brzo, uz američku i izraelsku, prva operativno upotrijebila bespilotne letjelice.

Počelo je s operacijom Maslenica 1993., nakon samo dva mjeseca od mog povratka u stožer, a svi znamo kako je operacija uspješno provedena. Tu je prvi put primijenjen tzv. poluprstenasti elektronski obavještajni sustav. Naime, tijek cijele operacije neprestano smo elektronski pratili. Pratili smo je vizualno, klasičnim načinom izvidnika i elektronski. Uvijek smo imali sliku stanja na bojištu u realnom vremenu, što nam je dalo prednost u odnosu na neprijateljske snage. To se pokazalo djelotvornim i nastavili smo je razvijati.

PRISLUŠKIVANJE MILOŠEVIĆA

– Središnjica za elektroničko djelovanje koju sam vodio prisluškivala je Slobodana Miloševića od 1993. do 1996. godine. Tako smo prikupljali brojne dragocjene informacije koje nisu bile ključne samo za Oluju nego za cjelokupni Domovinski rat. Bili su tu i njegovi privatni razgovori sa suprugom i sinom, jer tako ulazite u mentalni sklop protivnika i njegov način razmišljanja. Srbi nisu znali da smo prisluškivali Miloševića niti bi saznali da “nesreća” zvana Jozo Radoš nije, na nagovor Engleza, otkrio o tome dokumente nakon 2000. godine. Prisluškivali smo ga elektronskim putem, sve njegove komunikacije iz sjedišta u Dobanovcu, gdje je inače i Tito imao rezidenciju.

Svakoga dana u svakom trenutku tijekom te tri godine znali smo s kim i što komunicira. On ništa nije slutio. To smo čak testirali tako što bi im podmetnuli neke informacije. Uspjeli smo prisluškivati Miloševića, što ni Amerikancima nije pošlo za rukom, ali smo ih s tim upoznali. Jednom smo čak snimili razgovor između Miloševića i Clintona koji ga je nazvao. Čim je razgovor završio pozvali smo kolege s američke strane i o tome ih obavijestili. Ujutro u Bijeloj kući predsjednika Clintona na stolu dočekuje transkript razgovora vođenog s Miloševićem. “Što je ovo, mene moje službe prisluškuju” kazao je. „Ne predsjedniče, to je partnerska služba, i ovo je samo na vaše znanje”.

SASTANAK MILOŠEVIĆA I PERIŠIĆA

– Prisluškivanje Miloševića dovelo nas je do ključnog saznanja za operaciju Oluja. Naime, u listopadu 1993. doznali smo za sastanak Miloševića i zapovjednika Generalštaba JNA Momčila Perišića. Informacije o tom sastanku dobili smo operativnim putem, preko jednog agenta. Raspravljali su o stanju u BiH i Hrvatskoj. U tom trenutku Srbi pod kontrolom imaju 70 posto BiH i 30 posto Hrvatske. Njihova je procjena bila da se Hrvati neće s tim pomiriti i da će hrvatske vlasti sigurno ići u oslobađanje okupiranih područja. Milošević i Perišić postižu dogovor kako bi u tom slučaju bilo poželjno da tijekom vojnih oslobodilački operacija hrvatske snage pobiju između 40 i 50 tisuća Srba! To će, naime, značiti da su Hrvati zločinci i fašisti, a da Srbi pobjeđuju u ratu.

Oni su se znači dogovorili da će nas u slučaju da krenemo u operaciju oslobađanja dovesti u takvo vojno i operativno stanje u kojem ćemo morati pobiti nekoliko desetaka tisuća Srba. S tom informacijom odmah sam upoznao predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška. Tuđman je od nas tražio rješenje, kako isplanirati oslobodilačku akciju, a da ne upadnemo u zamku koju spremaju Milošević i Perišić. Da ne postanemo dio njihove monstruozne strategije u kojoj su bili spremni žrtvovati gotovo 50 tisuća svojih sunarodnjaka, a sve kako bi se nas prikazalo kao fašiste, i da oni tako dobiju rat.

Niti dva tjedna od tog Tuđmanovog zahtijeva nastaje dokument koji se zove „Strateška napadna operacija za oslobađanje okupiranih područja RH pod nadzorom UNPROFOR-a”. Sastavljen je na četrnaest ipo stranica i on je bio prvi strateški korak u osmišljavanju operacije Oluja. Kad sam ga donio Bobetku, pitao me u koliko ga primjeraka imam. Rekao sam mu da je jedan kod mene u računalu, a drugi kod njega, na papiru. „Neka tako i ostane!” kazao mi je.

Zašto takav naslov? Zato što se mora poštovati međunarodno ratno pravo. Operacija je morala biti cjelovita za sva okupirana područja. Napadna sa strateškim težištem na Banovini, Kordunu, Lici i Sjevernoj Dalmaciji, ali i obrambena na istoku, u Podunavlju, gdje se mogao očekivati napad vojnih snaga iz Jugoslavije.

KORIDORI ZA POVLAČENJE KAO ‘VRATA SPASENJA’

– Osnovna zamisao tog dokumenta, koju će kasnije razraditi operativni stožer, bili su koridori za izvlačenje neprijateljskih snaga. Bila su predviđena četiri takva koridora, na svim dijelovima bojišnice. Napadni dio bojišnice, od Hrvatske Dubice na sjeveru do Dinare na jugu, bio je dug 630 kilometara. Američke analize su ocijenile da je to najveća kopnena bitka nakon Drugog svjetskog rata u Europi. Površina bojišnice je bila 11 tisuća četvornih kilometara. Usporedite to s Kosovom 1999. godine. Površina naše operacije je bila za tisuću kilometara veća od površine Kosova, Amerikancima je za operaciju trebalo 84 dana, a hrvatska Oluja je trajala 84 sata.

Dakle jedino rješenje za uspješnu operaciju je bilo u otvorenoj komunikaciji za povlačenje neprijateljskih snaga. Ideja koridora je bila izravna posljedica prijetnje sa sastanka Miloševića i Perišića o žrtvovanju 50 tisuća Srba. Osupnuti tom njihovom bešćutnom strategijom, mi smo svjesno u naš plan ugradili „sigurnosne elemente” u vidu koridora, kako bi pod svaku cijenu izbjegli scenarij u koji su nas htjeli uvući. Pogledajte što se dogodilo u Vukovaru.

Kad je JNA tamo zatvorila sve koridore, što su branitelji radili? Borili su se do posljednjeg, sve dok nisu izginuli. Htjeli su nas uvući u njihovu igru, ali mi smo im tome strateški parirali na pametniji i humaniji način. Nismo smjeli dozvoliti „zatvaranje” jer bi na tom velikom području nastao kaos, a u tom kaosu bi možda bilo i više mrtvih nego što su oni priželjkivali. Zastrašujuća je činjenica da je srpska politika uopće tako planirala ostvariti svoje strateške ciljeve. To je produkt bolesnog uma.

Danas svi teže koridorima, pogledajte situaciju u Siriji. Koridori su tamo spasili milijune života, a prvi koji su primijenili tu metodu bili su Hrvati u operaciji Oluja. I zato se Oluja proučava na mnogim školama strategije diljem svijeta. Po etici ratovanja koju su postavila dva stratega, jedan iz doba Rima, Vegecije, i kasnije Carl von Clausewitz u svom djelu “O ratu”, najveća etika ratovanja je ostaviti protivniku slobodu. Mi smo s koridorima upravo to napravili. Ako ćete se vi braniti, mi smo tu. A ako hoćete, evo vam, spasite živote. Operacija Oluja je u biti operacija u kojoj hrvatske oružane snage spašavaju srpske živote od srpske politike! Kasnije su od toga napravili inverziju, pa su to proglasili etničkim čišćenjem.

Danas saborska zastupnica Anja Šimpraga lamentira kako je ona kao djevojčica s deset godina bila u toj koloni. Pa gospođo, da nije bilo te kolone vi danas ne biste bili zastupnica u Hrvatskom saboru. Jer vas je htjela žrtvovati srpska politika, a spasile su vas hrvatske snage.

To se pokušalo napraviti i na haškom sudu. Kad nisu mogli dobiti rat, onda su nam, uz pomoć britanske politike, na suđenju generalima Gotovini i Markaču, htjeli prilijepiti etničko čišćenje. Kako je obrana bila oslonjena na logiku koridora, jer drukčije nije mogla biti postavljena, došlo je do oslobađajuće presude hrvatskih generala.

Operacijom su dakle bila predviđena četiri koridora za izvlačenje neprijateljske vojske i civila. Ti koridori nisu bili štićeni od strane Hrvatske vojske, ali nisu bili ni napadani. Jedna od ključnih točaka gdje su se spajala dva koridora bilo je mjesto Otrić pored Gračaca. Generalu Markaču bilo je zapovjeđeno da, kada siđe s Velebita i oslobodi Gračac, niti jedna postroja ne smije proći točku Malovan. U Brijunskom transkriptu možete pročitati kako iznosim tijek operacije, kako ističem četiri koridora kao „vrata spasenja” i „vrata života”. Zbog toga je čak i bilo razmišljanja da se operacija Oluja nazove „Četiri vrata”.

ODNOSI SNAGA

– Operacija Oluja najčišća je operacija u povijesti ratovanja i to nije nimalo preuzetno reći. Zašto? Uzmite odnos snaga. Po svim optužnicama u Hrvatskoj i Haagu podignutima protiv Hrvata za ratni zločin u Domovinskom ratu, terete se za manje od 300 žrtva. A jedna američka raketa dronom u Pakistanu usmrti po stotinu ljudi, mahom civila. U operaciji Oluja sa srpske strane je bilo 50 tisuća, a s naše 130 tisuća vojnika, dakle 180 tisuća vojnika na jednom bojnom polju.

U ratu nažalost stradaju ljudi i jedan nedužan čovjek je previše, ali takve se stvari u ratu događaju. U takvom kontekstu vi ne možete kontrolirati apsolutni svaki dio bojišta, i da hoćete ne možete. Govorim o operaciji koja je trajala četiri dana, a ne o onome što se nakon operacije događalo, o čemu također možemo govoriti. Poslije operacije svatko je mogao obući hrvatsku odoru i otići u neko selo i pobiti nedužne ljude. Uvijek postoje igre koje se igraju prema vani i koje se igraju u pozadini.

PREKOMJERNO GRANATIRANJE NE POSTOJI

– Jedna od tih „igara” je bilo i njihova postavka o prekomjernom granatiranje Knina. To je silovanje zdravog razuma, protiv svih postulata vojnog umijeća. Prekomjerno granatiranje ne postoji ni u jednom pojmovniku nijednih oružanih snaga bilo koje države na svijetu! Ako u vojnoj operaciji postoji cilj koji se može neutralizirati, zapriječiti, uništiti ili osvojiti, ako ga želim uništiti, mogu ga uništiti topništvom, mogu ispaliti 10 tisuća granata. Pojam prekomjernog granatiranja je ekskluzivno uveden samo za Hrvate.

Postoje naime izvješća načelnika obavještajne uprave tzv. Vojske Krajine koje on službeno upućuje u Generalštab vojske Jugoslavije u Beogradu i vojske srpske u Banja Luci. U njemu stoji da je prvog dana operacije na Knin palo između 250 i 300 projektila. On to šalje u 10 sati prvog dana Oluje. I to je bilo svo prekomjerno granatiranje jer smo sutradan ušli u Knin! Usput nabraja gađane ciljeve: zgrada generalštaba Vojske srpske krajine, rezidencija predsjednika Martića, jedna, druga, treća vojarna i željezničko raskrižje. Dakle, njihov izvještaj govori da su bili gađani legitimni vojni ciljevi u jednoj operaciji. To samo govori o sustavnim obmanama kojima smo bili i još uvijek smo izloženi.

BRIJUNSKI TRANSKRIPTI

– Bila su dva sastanka na Brijunima. Jedan održan 17. srpnja i drugi 31. srpnja. Na prvom generala Bobetka zamjenjuje general Červenko na mjestu načelnika glavnog stožera. Slika s tog sastanka je završila u medijima. Slike s drugog sastanka ne postoje, a u medijima se uvijek pojavljuje slika s prvog sastanka i transkript s drugoga koji je autentičan i točan dokument, ali samo u tonskom zapisu. Iz njih se vidi da su glavna tema sastanaka bili koridori koji su morali ostati otvoreni da se sačuvaju srpski životi. Tko hoće čitati, tamo sve piše.

Ali citira se samo Tuđman koji na jednom mjestu kaže: „Trebamo tako udariti da Srbi nestanu”. A onda ide iduća rečenica „da njihove snage kapituliraju…”, koja se ispušta. U razgovornom jeziku pojednostavljivanja su normalna, jer je jasno da se misli na kapitulaciju srpskih snaga, ali to se prenosi i tumači reducirano u smislu Tuđmanovih „zločinačkih namjera”.

ZAŠTO JE OLUJA MORALA ZAVRŠITI ZA ČETIRI DANA

– Operacija Oluja nije smjela trajati dulje od četiri dana jer smo raspolagali obavještajnim informacijama o dogovoru Engleza i Miloševića, o čemu postoji i snimka. Oni su htjeli da operacija traje najmanje šest do deset dana. Odnosno da Srbi, kada mi krenemo u oslobađanje okupiranih teritorija, moraju toliko izdržati kako bi Englezi mogli uz pomoć svojih „saveznika” zaustaviti operaciju i proglasili je etničkim čišćenjem. Snimili smo razgovore između Miloševića, Mladića i Karadžića, a dio spoznaja smo dobili i operativnim putem. Da su oni u tome uspjeli, da su nas zadržali šest do deset dana, naša operacija je mogla biti njihova pobjeda. Uz pomoć Engleza i drugih zaustavili bi operaciju oslobađanja i tražili sankcije Ujedinjenih naroda. Oni su, budimo realni, znali što mi pripremamo, ali nisu znali da mi njih cijelo vrijeme operativno obrađujemo.

MILOŠEVIĆ: „KRENULE SU USTAŠE”

– Iskreno, više se ne sjećam kakva je bila prva reakcija Miloševića kad je 4. kolovoza u 5 sati ujutro počela operacija Oluja, ali i Milošević i vrh JNA bili su sigurni da će izdržati najmanje šest dana. To se vidjelo po njegovoj reakciji. Govorili su „krenuli su ustaše, ali mi ćemo kako smo se dogovorili”. Dakle, nisu bili iznenađeni, ali su bili uvjereni u pobjedu svoje strategije. Njihova je strategija bila da nas dovedu u stupicu u kojoj ćemo mi morati pobiti 40-50 tisuća Srba, a mi napadamo u namjeri da se to ne dogodi i oni ne znaju plan naše operacije da smo ostavili četiri koridora. Kad je operacija krenula oni su čekali kada će doći do kaosa iz kojeg bi izašli kao pobjednici, a mi kao zločinci. Međutim, oni nas nisu mogli pratiti. Jer je to bila operacija četvrtke dimenzije ratovanja, a oni su funkcionirali u maksimalno tri dimenzije.

Vodili smo operaciju iznad njihove dimenzije ratovanja. Nisu očekivali tako brz prodor naših snaga. Mi nismo imali snage napadati na svih 630 kilometara bojišnice nego smo zabijali klinove po točno određenim operacijama. Zbog toga kažem da je operacija Oluja fraktalna geometrija, a fraktal je određen u vremenu. Planirali smo da operacija traje četiri do maksimalno šest dana. Tuđman je rekao kako će to „ići i brže”, i bio je u pravu. Hrvatska vojska je imala tempo napada, morala je napredovati najmanje 800 metara po satu da bi za četiri dana stigla 50 kilometara, koliko su bile najdublje ciljane točke, odnosno do granice s BiH. Taj tempo od 800 metara na sat ne mogu postići ni NATO snage. I to je fenomen operacije Oluje na području fraktalne geometrije i četvrte dimenzije ratovanja.

OLUJA JE RIJEŠENA ZA POLA SATA

– U biti, Oluja je bila riješena u prvih pola sata. Kako? U umijeću ratovanja kaže se: „Ako napadaš sve ništa nećeš osvojiti. A ako braniš sve, ništa nećeš obraniti”. U Oluji su u prvih pola sata napadnute tri primarne plus dvije sekundarne točke, odnosno gravitacijske stožerne točke. Što trebate napraviti da kod neprijatelja izazovete pomutnju? Uništiti mu komunikacije! Raketiranjem radio-relejnog čvorišta na Ćelavcu uništiti smo im sve komunikacije, a ostale smo im blokirali. To je bila prva točka.

Tvrtko Jakovina i još neki kažu da su to učinili Amerikanci. Kakvi Amerikanci, to su napravila dva pilota Miga 21 koja su šest mjeseci samo to uvježbavala! Na taktičkoj razini odsjekli smo im vezu između Dalmacije i Like, ali i komunikaciju preko Banja Luke prema Beogradu.

Druga točka je bila zapovjedništvo 39. korpusa u Banovskom Grabovcu, jer se odatle u operaciji Bljesak izdavala zapovijed za raketiranje Zagreba sustavom ORKAN. Uništili smo im zapovjedništvo i zato u Oluji nije bilo lansiranja srpskih ORKAN-a. Treća točka je bilo zapovjedništvo 18. brigade u Buniću u Lici jer su na Udbini u zračnoj luci imali deset zrakoplova pripremljenih za borbeno djelovanje. Ako mi krenemo u operaciju, oni će napraviti inverzni kemijski rat tako da će zrakoplovima bombardirati rafineriju nafte Urinj u Bakru.

O svemu tome imali smo prikupljene informacije i zato je trebao što brži prodor kopnenih snaga kako oni ne bi mogli izvesti svoje namjere. Digli su zrakoplove, ali ih je brzina napada iznenadila, pa su ih morali spustiti u luku Mahovljane pored Banja Luke.

Ostale dvije točke bile su zapravo obrnute bojišnice kao dio našega plana. Nismo napadali frontalno, nego iza leđa, kako ne bi ugrozili koridore za izvlačenje. Zato su naše snage išle preko Dinare. Na nju se penjemo postupno od 1993. i ništa nije bilo slučajno. Druga obrnuta bojišnica je bila od Bosanske Dubice, dolinom Une, a točka ne zatvaranja u Hrvatskoj Kostajnici. Ona je bila jedna od izlaznih koridora, a druga Dvor na Uni. Dakle imate istovremeni napad na tri ključne točke, zračnim udarima, a to je rat treće dimenzije, i dvije točke obrnute bojišnice, dakle elemente rata četvrte dimenzije, jer bespilotne letjelice prenose sliku u realnom vremenu. Za to smo koristili dronove, ali ne američke, kao što neki tvrde, nego isključivo hrvatske proizvodnje. Dolaskom Radoša ta je proizvodnja uništena i Srbi su sada na tom polju pet kopalja ispred nas, a bili smo uz bok Amerikanaca i Izraelaca.

U prvih pola sata tri strateška cilja su dakle uništena, razbio si im veze, a istodobno ide prodor kopnenih snaga na 25 taktičkih pravaca. To su elementi ratovanja druge, treće i četvrtke dimenzije, a oni se nama suprotstavljaju samo pješačkim djelovanjem, odnosno ratom druge dimenzije.

Mislim da sada puno bolje možete shvatiti važnost operacije Oluja i razlog njenog uspjeha. Sve te dimenzije moraju djelovati sinkronizirano. Naravno da svi sudionici operacije s naše strane to nisu mogli znati. To nisu znali ni zapovjednici. General Gotovina je u operaciji bio jedan od osam zapovjednika iste treće zapovjedne razine, ali radi povijesne istine valja istaknuti da je on bio na glavnom pravcu napada prema kraljevskom gradu Kninu.

ŠTO SE DOGODILO U PETRINJI

– U svim vojnim operacijama plan je jedno a tijek izvođenja drugo. Plan se treba poštovati, ali kad operacija krene morate unositi korekcije. Oluja spada u sam vrh vojnih operacija u povijesti ratovanja u kojima se plan nije trebao posebno korigirati. Jedino je trebalo raditi korekcije u Petrinji gdje je značajne gubitke imala 2. gardijska brigada, zato što se tamo odstupilo od plana. Prema planu nije bio predviđen ulazak u Petrinju, jer je ona bila na samoj bojišnici, i nije se trebalo igrati s oklopnim snagama na crti Mošćenica–Češko selo-Petrinja. Trebalo je ići u široki obuhvat, 25 kilometara u dubinu Petrinje, prema Dvoru na Uni.

Za taj je pravac bio odgovoran general Ivan Basarac. On je, vjerojatno pod utjecajem generala Bobetka koji je tada bio u mirovini, promijenio prvotni plan. Naravno, došlo je do gubitaka ljudi. U tom trenutku trebalo je reagirati, a to je bila smjena zapovjednika Basarca.

Dolazi general Stipetić koji je to područje dobro poznavao jer je prije Basarca bio zapovjednik Zbornoga područja Zagreb. Stipetić je inače bio određen da vodi operativni stožer za obranu na istoku zemlje. Drugi dan operacije dolazi u Petrinju i izvlači naše snage na početni položaj i operacija je tu završena.

PREDAJA 21. KORPUSA

– Bilo je planirano da srpske snage 21. korpusa, kojim zapovijeda pukovnik Čedo Bulat, neće napadati gardijske brigade, jer tamo gdje je bio 21. korpus nije bilo vrata za izvlačenje prema BiH i logikom stvari oni su morali ići na Dvor na Uni. Dana 4. kolovoza u 17 sati Martić izdaje zapovijed da se stanovništvo povuče, a to rade ne bi li stvorili planirani kaos. Bulatov 21. korpus nema kuda. Iz odgovornosti Zbornog područja Karlovac prelazi u Zborno područje Zagreb, u jednom zapovijeda general Crnjac, a ovamo već general Stipetić.

Stipetić nema nikakve veze s 21. korpusom, ali kako mi prisluškujemo i UNPROFOR, čujemo kako belgijski general Peters nagovara Čedu Bulata da odugovlači i da ne potpisuje predaju. Drugim riječima, da čeka do kaosa kako bi Srbi pobijedili. S tim informacijama odmah upoznajem ministra Šuška i predsjednika Tuđmana.

Odlazim na Banovinu i tražim razgovor s generalom Petersom. Kažem mu neka pozove Čedu Bulata i neka se preda. On se počeo nešto meškoljiti i izvlačiti. Rekao sam mu: „Zovite ga jer vi hoćete da mi pobijemo Srbe, jer vi radite za srpske planove. Imamo snimke, ako hoćete, možete dobiti jednu”. Ostao je bez teksta.

U tom trenutku on ispred mene zove Čedu Bulata koji još prije govorio kako nema tu što raditi jer su izgubili rat. Kako mi ne bi izgubili vrijeme, određeno je da general Stipetić, koji je tada bio na terenu, s Čedom Bulatom potpiše predaju.

Kasnije se to zaokrenulo u „Stipetić zarobio korpus, zarobio ovo, ono…” a zaboraviše svi na generala Crnjca koji je sada teško bolestan jer je on napadao na području odgovornosti 21. korpusa. O tome se treba govoriti.

Kad su oni u Beogradu vidjeli da je gotovo, uvijek je bila dvojba zašto se vojska Jugoslavije nije uključila. Nije se uključila jer su znali da će tako izgubiti još jedan rat. Jer oni znaju, zahvaljujući informacijama od Engleza, da imamo vojsku u naponu koja može narasti do 250 tisuća vojnika i lako se može prebaciti na istok Hrvatske. Zato se nisu uključili. Imali smo pet gardijskih brigada u napadu i dvije na istoku zemlje u slučaju uključivanja vojske Jugoslavije.

Oluja je završena onoga trenutka kada su se kroz koridore izvukle neprijateljske snage, simbolički, kada je potpisna predaja 21. korpusa. Snagama operativne skupine „Pauk” kojima je zapovijedao general Mile Novaković u bijegu su gazile svoje vlastite ljude u strahu od zarobljavanja. Postoje snimci na kojima se to vidi.

KOMPROMITACIJA POBJEDE

Kažete da su četiri dana Oluje izvedena besprijekorno sa stanovišta etike ratovanja. Jesu li se morali dogoditi zločini nakon akcije, palež, pljačke, ubijanje staraca?

Stavite se u ulogu naših neprijatelja. U ovom slučaju Srba i njihovih patronata Engleza, govorim o obavještajnim i protuobavještajnim službama. Kako ćete vi taj poraz kompromitirati? Taj poraz srpske strategije, ciljeva i rata. Jednostavno, obučete hrvatsku odoru, upadnete u neki srpski zaselak, pobijete stare ljude i to predstavite kao etničko čišćenje.

Želite reći da su kuće i ljude nakon Oluje ubijali ubačeni agenti? Događale su se i druge pojave, poput organiziranih pljački. Zašto se to nije pokušalo spriječiti?

Vojska je ta koja vodi i provodi operaciju. Nakon njih dolaze civilne i političke strukture koje uspostavljaju nadzor i vlast. Prije njih dolaze medicinske ekipe za asanaciju bojišta, odnosno ratišta. Kad se događaju te stvari o kojima me pitate, kada vojska više nije bilo na bojištu, nakon završetka operacije. Tada je rat već završen i to ne može biti ratni zločin. To može biti zločin u ratu ili poslijeratni zločin, ali ne ratni zločin. Vi morate znati da je među našim ljudima postojala dugogodišnja silna frustracija.

Zašto je dovedena 7. gardijska brigada, Zagorci i Međimurci, na područje Dalmacije. Zato što su oni bili predviđeni da uđu u Knin, a ne 4. gardijska brigada, da ne bude žrtava iz osvete. Četvrtka brigada je bila na ulazu u Knin, a u Knin je ušla 7. brigada. Da je bilo zapaljenih kuća, to nije sporno, ali pogledajte danas bliski istok, sve je razrušeno. Ili pitanje Grubora, koje je sada politički aktualno. Oni su se dogodili 25. kolovoza, dan prije Vlaka slobode, 20 dana poslije operacije Oluja. U to vrijeme odgovornost je bila na Ministarstvu unutarnjih poslova, a ne na Ministarstvu obrane.

Što ste zadnje čuli od Miloševića?

Ne mogu se sada zaista sjetiti.

Što biste izdvojili kao upečatljivo? Njegov komentar Oluje?

Pa možda njegova čuvena rečenica da su „Srbi bežali k’o zečevi. Mi im sve osigurali, a oni ni šest dana ne mogu izdržati”.

OLUJA JE SPRIJEČILA GENOCID VEĆI OD SREBRENICE

– Moramo se na trenutak vratiti u 1994. godinu. Srbi su na vrhuncu u BiH. Englezi nagovaraju Miloševića i Karadžića da napadnu Bihać, jer su Hrvati neutralizirani hrvatsko-muslimanskim sukobom iza kojeg stoje engleske obavještajne službe. U studenom 1994. kreću u napad. Bihać je pred padom, a ako padne, engleska politika je u međunarodnim institucijama već bila pokrenula lobiranje da se Srbi proglase pobjednicima u ratu i tada bi rat na području bivše Jugoslavije završio.

Tuđman međutim šalje Šuška u Ameriku kod američkog ministra obrane Perryja, s kojim je dobar prijatelj. Amerikanci nam nisu vojno pomogli u planiranju Oluje, što često možemo čuti i što je velika laž. Istina je da su dali zeleno svjetlo za operaciju. Čak su bili spremni, ako bude trebalo, staviti veto u UN, ukoliko Englezi budu pokrenuli zaustavljanje Oluje. To je bio politički dogovor s Amerikancima, a ne vojni.

U dva sata noću zove Šušak iz Washingtona, „Predsjedniče ovdje su svi digli ruke za spas Bihaća”. Tuđman pita Bobetka i mene: “Što ćemo poduzeti?” U tom trenutku na snazi je bio sporazum o razdvajanju snaga i ako napravimo prodor prema Bihaću s hrvatske strane mi bi prekršili međunarodni sporazum i bili politički prozivani.

Predlažemo udar oklopno-mehaniziranih snaga Livanjskim poljem u leđa tada glavnog nositelja napada srpskih snaga, 2. Krajiškog korpusa. I tada je krenuo udar, oni su morali stati i Bihać je spašen. Englezi nisu mogli proglasiti Srbe pobjednicima u ratu.

Ali Srbi ne odustaju, opet pripremaju snage za novi napad, ali sada je vojska Republike Srpske pojačana za vojsku tzv. Republike srpske krajine. Glavni napad je dakle s naših okupiranih područja i stežu Bihać. Da je Bihać pao dogodio bi se genocid pet puta veći od genocida u Srebrenici. Zato je Oluja jedinstvena operacija.

Najčistija je operacija u povijesti ratovanja sa stajališta ratnog umijeća, jer je primijenjena najviša etika ratovanja, a to je ostaviti slobodu protivniku, i jedina koja je spriječila genocid pet puta veći nego u Srebrenici.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing