DRAŽEN PEHAR: Šarene laže za široke narodne mase – Ljubićeva apelacija i „povijesna“ odluka Ustavnog Suda
MOSTAR – Na sjednici održanoj prije nekoliko dana, 1. prosinca, Ustavni je Sud BiH donio jednu odluku o apelaciji Bože Ljubića, podnesenu u svojstvu predstavnika u Parlamentu BiH. Koncem rujna, isti je sud održao javnu raspravu dijelovi koje su bili prezentirani u javnosti preko BiH-medija. Ukratko, iz ranijih prezentacija u medijima nije bilo posve jasno i vidljivo o čemu se u Ljubićevoj apelaciji radilo. Glede te odluke, i same apelacije, kao i medijskih natpisa u javnosti, važno je na umu imati sljedeće neporecive činjenice.
Prvo, Odluka ustavnog suda još uvijek nije eksplicite formulirana, odnosno, ne znamo točno kakvo je bilo rezoniranje većine u sudu koja je odlučila o Ljubićevoj apelaciji. Ta odluka, dakle, tek treba biti objavljena i tada ćemo točno znati eksplicitne razloge zbog kojih je Ljubićeva apelacija u jednome manjem dijelu prihvaćena.
Drugo, unatoč prethodno rečenome, iz Priopćenja za javnost samoga Ustavnoga suda BiH već možemo nazrijeti otprilike o čemu se u Odluci radilo, odnosno, u kojem je smislu apelacija Bože Ljubića, jednim manjim dijelom, prihvaćena. Onima koji posjeduju relevantna znanja o smjerovima u kojima je išlo zakonodavstvo u BiH, uključujući i ustavno i izborno, nije teško formirati sliku o osnovi, odnosno, meritumu same odluke.
Treće, ono što ja smatram frapantnim i zapanjujućim jest sljedeće: u nekim medijima, Božo Ljubić i neki članovi njegova tima, mislim prije svega na Ljubićeva savjetnika, sociologa Ivana Vukoju (koji ima toliko vremena da u slobodno vrijeme može obnašati i funkciju ravnatelja mostarskog HNK), dali su neke izjave za javnost koje odluku od 1. Prosinca, a samim tim i svoju ulogu, pokazuju u posve iskrivljenome svijetlu. Drugim rječima, i Ljubić i Vukoja govore neistine u javnosti o značaju, odnosno težini, odnosno karakteru same odluke. Neću ovdje ulaziti u motive njihovog krivog prezentiranja; to bi oni sami trebali objasniti javnosti BiH i regije, barem kritičkom i racionalnom dijelu te javnosti.
Meni je, osobno, žao da to moram naglasiti jer, kao i Ljubić i Vukoja, smatram da je izborno zakondavstvo u BiH postavljeno posve na krive temelje, i da je nešto fundamentalno sporno sa načinima biranja i članova Predsjedništva BiH i predstavnika u domovima naroda BiH. No, vrlo sam jasno, u svojim objavljenim radovima, objasnio u kojem smjeru treba tražiti rješenja i što je, vrlo precizno, u samome Izbornome zakonu BiH pogrešno i neuskladivo sa Daytonskim Ustavom za BiH, racionalno i plauzibilno protumačenim. No, neću dopustiti, pogotovo ne pripadnicima naroda kojem i sam pripadam i koji, siguran sam, dijele moje političke interese barem u nekom stupnju, da se, u nastojanju da se ti interesi zadovolje, koriste lažima i spinovima; posebno neću im dopustiti da svoja postignuća prezentiraju kao ‘revolucionarna’ kada su ta postignuća trenutno zapravo minorna. Odgojen sam tako da vjerujem da se, na temelju neistine, ne može formulirati nikakav učinkoviti politički projekt, te posebno da, temeljem neistine, nije moguće niti ispraviti nepravdu niti osigurati ili zaštiti pravdu.
Ljubićeve i Vukojine riječi neću navoditi; ovdje ću staviti samo poveznice prema njihovim izjavama iz kojih čitatelj moje kolumne može lako shvatiti narav njihovih „šarenih laža.“ Ljubić npr: http://www.dnevnik.ba/vijesti/bih/ljubic-za-dnevnikba-parlament-bih-se-nece-moci-oglusiti-na-provodenje-odluke-o-izboru
Također, važno je naglasiti da su i Vukoju i Ljubića u stvaranju šarenih laža pratila 3 portala: „Hrvatski Medijski Servis“ (hms.ba), Poskok, i Dnevnik.ba; sva tri portala bila su sklona, tijekom prošloga tjedna, konstruirati spinove i sugestibilne (i lažne) tekstove u kojima je posljednjoj Odluci Ustavnoga suda pripisan pogrešan i smjer i značaj. Posebno se u tome isticao Milan Šutalo, urednik HMS, koji je otišao toliko daleko da je odluku od 1. Prosinca prezentirao kao poraz ‘bosansko-hercegovačkog unitarizma.’ (S druge strane, neki su mediji pod kontrolom SDA nadišli moja najpesimističnija očekivanja o količini gluposti kojom politički/analitički diskurs u BiH može biti inficiran: http://www.faktor.ba/vijest/apelacija-boe-ljubia-odluka-ustavnog-suda-jaa-hercegovaku-liniju-hdz-a-a-zakida-bosanske-hrvate-225359)
Dakle, o čemu se, prema riječima samoga Ustavnoga suda, u njihovoj Odluci radi?
Odluka Ustavnog suda (1. Prosinac), riječima samoga suda
Dakle, ovdje ću naprosto citirati dijelove odluke koji se tiču apelacije Bože Ljubića:
„Ustavni sud Bosne i Hercegovine je djelomično usvojio zahtjev dr. Bože Ljubića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti odredbi čl. 10.10., 10.12., 10.15. i 10.16. potpoglavlje B Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i odredbi članka 20.16A poglavlja 20 -Prijelazne i završne odredbe Izbornog zakona.
Naime, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da odredba potpoglavlja B članka 10.12. stavak 2. u dijelu: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ i odredbe poglavlja 20 – Prijelazne i završne odredbe članka 20.16A stavak 2. toč. a.-j. Izbornog zakona nisu u skladu sa člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine zato što očito impliciraju da pravo na demokratsko odlučivanje isključivo legitimnim političkim predstavljanjem neće biti utemeljeno na demokratskom izboru delegata u Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine onog konstitutivnog naroda koji predstavlja i čije interese zastupa, što je suprotno načelu konstitutivnosti, odnosno ravnopravnosti bilo kojeg od konstitutivnih naroda.
Shodno tome, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je, u skladu sa člankom 61. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, naložio Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke uskladi odredbu potpoglavlja B članka 10.12. stavak 2. u dijelu: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ i odredbe poglavlja 20 – Prijelazne i završne odredbe članka 20.16A stavak 2. toč. a.-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine sa odredbama članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je odbio kao neutemeljen zahtjev dr. Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredbi potpoglavlja B čl. 10.10., 10.12. u preostalom dijelu, 10.15. i 10.16. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine jer je utvrdio da su navedene odredbe u skladu sa člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.“
Dakle, što nam sam Ustavni sud BiH kaže?
1. Kaže nam da je odlučio o samo jednom malom dijelu Izbornog zakona BiH, zapravo samo o nekoliko članova Podpoglavlja B. Dakle, Odluka od 1. Prosinca nema nikakve veze sa Petritschevim amandmanima (iz travnja 2002) na Ustav Federacije BiH, kako su primjerice nedavno tvrdili apelant Božo Ljubić i urednik ‘Poskoka’. Također, ova odluka nema uopće značaj i težinu odluke koja bi izborno zakonodavstvo BiH uskladila sa konceptom ‘konstitutivnih naroda.’ Naime, u tom slučaju ona bi govorila o mnogo većem broju članova izbornog zakona, primjerice, i o načinu biranja članova Predsjedištva BiH, i slično.
2. Ljubićev zahtjev, da se promijeni član izbornog zakona koji je izravno izveden iz jednoga od Petritschevih amandmana na Ustav Federacije BiH, izravno je odbijen. Riječ je o članu 10.10 koji kaže: „Kantonalna zakonodavna tijela biraju 58 izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine: 17 iz bošnjačkoga, 17 iz srpskoga, 17 iz hrvatskoga naroda i sedam iz reda ostalih.“ Ovaj je član izveden iz, precizno, Petritschevog amandmana XXXIII (2): „Dom naroda sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih.“
3. Vjerovanje da će Ustavni sud BiH, u sadašnjem sastavu (sa 3 strana sudca), ići protiv jedne od odluka nekoga od visokih predstavnika, a posebno Petritschevih amandmana, posve je iracionalno i pokazuje potpuno nepoznavanje trenutnih činjenica o funkcioniranju BiH, kao političkog entiteta, a posebno pokazuje nedostatak svijesti o radikalno političkoj naravi i funkciji toga suda.
4. Sud usvaja Ljubićev prijedlog u samo dva dijela: rečenici „svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu.“ te u ‘naredbi’ da se promijeni član 20.16A (2) Izbornog zakona. U kratkom izvješću objavljenom na webstranici suda nama nije rečeno zašto Sud traži ove promijene, odnosno zašto ih smatra legalnima i legitimnima. Međutim, najjednostavnije objašnjenje dobijemo nakon što, prvo, pogledamo što postojeći član 20.16A (2) kaže; a on kaže da se izbori odvijaju prema popisu iz 1991 (!). Dakle, dobar dan. Izborno zakonodavstvo, i neovisno o ovoj odluci ustavnog suda, moralo je bili izmjenjeno u smislu njegova usklađivanja sa recentnijim popisom stanovništva, onim iz 2013. Dakle, meritum odluke ustavnog suda ne tiče se konstitutivnih naroda, niti ispravljanja nekih većih, temeljnijih nepravdi s kojima još uvijek živimo, nego se tiče samo popisa stanovništva, dakle, omanjeg tehničkog detalja. Sam metod odabira predstavnika u Domu naroda Federacije ostaje isti! I dalje se primjenjuje famozna Sainte-Laguëova izborna formula koju su Vukoja i Vanjek tako elokventno kritizirali u IDPI-evoj studiji o ravnopravnosti naroda objavljenoj ove godine.
5. Na prvi pogled, jasno je da sama rečenica „svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ može implicirati da neko izvanjsko tijelo određuje predstavljanje konstitutivnih naroda u kantonima. To, naravno, nije prihvatljivo ne zbog samih konstitutivnih naroda, nego prije svega zbog toga što je neuskladivo sa načelima demokracije i demokratskog predstavljanja. Nitko konstitutivnim narodima ništa ne daje, nego oni demokratski štite, koriste i uživaju vlastita prava. Drugo, navedena bi rečenica mogla također biti neprihvatjiva u smislu da, nakon što se pogledaju rezultati popisa stanovništva, prema promijenjenome članu 20.16A (2), morat ćemo doći do zaključka da se nekom konstitutivnom narodu ne može dati, odnosno bolje rečeno, osigurati mjesto u kantonu, jer tog naroda u tom kantonu, prema posljednjem popisu, nema. Ne možemo demokratski birati unutar jedne nepostojeće populacije. No, primjetimo da, u oba smisla, nije riječ o fundamentalnim promjenama izbornog zakonodavstva, nego samo o tehničkim detaljima, o pukim kozmetičkim promjenama.
6. U kratkome opisu svoje odluke, Ustavni sud je ipak uputio na onu odredbu Ustava BiH (Aneks 4) kojom se rukovodio u svojoj odluci. Dakle, sam Sud kaže da je riječ o Članku 1/2. Ustava. Evo kako glasi taj članak: „ Demokratska načela: Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.“ Dakle, osnova posljednje odluke Ustavnog suda ne nalazi se u preambuli Ustava (koja govori o konstitutivnim narodima), nego u članku o demokratskim načelima, sa najvažnijim dijelom koji kaže da će u državi izbori biti slobodni i demokratski. Također, ovom odlukom Sud ne nastoji ispraviti neku diskriminaciju jer bi se onda pozivao na članak 2/4 Ustava. Drugim rječima, fokus Ustavnog suda BiH, u ovoj odluci, uopće nije na konstitutivnim narodima, a niti na diskriminaciji, nego na načelima slobodnog i demokratskog biranja, a to ne mora uopće biti striktno izjednačivo sa „osiguranjem ravnopravnog predstavljanja konstitutivnih naroda.“ Kao što sam već naglasio, sudeći prema naravi promijene odredbi, kako tu promijenu traži sam Ustavni sud, tvrdnja da je riječ o pukome usklađivanju jednog tehničkog detalja izbornog zakonodavstva sa najnovijim popisom stanovništva predstavlja trenutno najrazumniju i najuvjerljiviju interpretaciju odluke Ustavnog suda od 1. prosinca.
Rodio se miš, a brda se zatresla nisu
Mlađi čitatelji ovoga portala vjerojatno se ne mogu prisjetiti vremena kada je HDZ BiH tvrdio da „nikada neće prihvatiti Petritscheve amandmane na Ustav Federacije BiH.“ U međuvremenu, HDZ BiH promijenio je svoje mišljenje i svoje je djelovanje prilagodio novonastalim okolnostima, kako bi se, u okolnostima kada optimum nije moguć, osigurao barem neki minimum (ali, naravno, ‘minimum pristojne egzistencije za svoje vodeće članove i njihove šire obitelji,’ ne ‘minimum pravednosti’ ili ‘minimum političke korektnosti’). Ali, u arhivima HRT još uvijek se mogu pronaći vijesti iz tog dramatičnog vremena (vidi http://www.hrt.hr/arhiv/2002/04/19/HRT0057.html ).
Prisjećam se ovih grandioznih iskaza, i tobože „svečanih zakletvi“, kako bih plastičnim rječnikom opisao činjenicu da je, ključnim političarima u BiH iz reda hrvatskog naroda (čast izuzecima), riječ zapravo vrlo ‘jeftina’ stvar. Riječ se, u svijetu tih političara, može lako dati, lako uzeti, lako promijeniti, lako kupiti i lako prodati. Oni su, jednostavnom rječju, zaboravili kako izgleda pošten i iskren opis političke zbilje prostom, jasnom, i sigurnom rječju. Danas im stoga ne predstavlja nikakav problem to što je Ustavni sud donio jednu odluku koja je značajna koliko i rođenje novoga miša u najbližoj kanalizacijskoj rupi. Oni će značaj te odluke napuhati iz mnoštva sebičnih i prizemnih razloga: da bi sebe prezentirali u lijepome svijetlu, da bi svome političkom angažmanu, koji je uglavnom neinventivan i nekreativan, dali auru kreativnosti i inteligencije, da bi „glupu masu“ pripremili za sljedeće izbore, da bi „narod“ ispunili ufanjem u blagdanske dane, da bi provocirali „bošnjačko-muslimanske unitariste,“ da bi se malo „tukli političkim idejama“, itd. itd. U svoj toj, politički i intelektualno otrovanoj, sredini, pravo je čudo da još uvijek postoje sićušna ostrvca etičko-političko-pravnog diskursa koji reflektira istinu i o političkim entitetima i o političkim odnosima.
