Drugi svjetski rat: Borba za Šćit

Istog dana 13. srpnja partizani rano ujutro napadaju Šćit. Podaci govo­re kako je Šćit napao III. kragujevački bataljun I. proleterske brigade. Pre­ma istim podacima na Šćitu su bila “54 naoružana neprijatelja: 13 oružni­ka, 27 ustaša i 14 ustaških milicionera”.^[1] Velik dio policije i oružnika se razbježao ili je bio zarobljen, a ostatak branitelja povukao se u čvrstu samostansku zgradu, nadajući se da će se u njoj moći zaštiti. Ispočetka su dobro odolijevali navali. Otvori za skele na zidu pod krovom služili su im kao puškarnice, a štitila ih je i zbrojovka na zvoniku. Ubrzo su bili opko­lje­ni i vidjeli su mnoge partizane kako jurišaju na njih i zahtijevaju da se predaju naglašavajući pritom kako će sve “ustaše pobiti”. To je branitelje uvjerilo kako se ne smiju predati, nego se radije časno boriti do zadnjega.

Kao dječak gledao sam iz jaklićke strane kako se pored samostana stvaraju oblačići od bačenih partizanskih bombi. Narod je zbunjeno gledao prema crkvi ne znajući kamo će, u selu nismo smjeli ostati, u šumu se nismo usuđivali, jer šuma je boravište naših napadača koje smo tada zvali šumljacima. U to se pokazao dim iznad crkve i začuo se jauk žena:

– Grdna rano, izgori naša crkva!

Dim je bivao sve vidljiviji. Partizani su se, naime, probili iz gaja kroz grmlje kraj puta što iz Proslapa vodi na Šćit i prolazi ispod crkve i samostana. Upali su u zgradu koja je tada bila u sastavu crkve a u kojoj se nalazio stan časnih sestara, knjižnica s muzejom i sakristija. Zapalivši taj dio koji je lako planuo, postigli su to da se oganj ubrzo dočepa crkve. Za očekivati je bilo da će ubrzo izgorjeti i samostan i svi oni koji su bili opkoljeni u njemu.

U opkoljenom samostanu

Kako su se osjećali oni što su bili opkoljeni u samostanu, možemo vidjeti iz opisa što ga je ostavio pokojni fra Ivo Krešo, tada đak, koji se sa seminarcima Ilijom Cvitanovićem, Stipicom Džolanom, Jurom Karačom i Mijom Filipovićem našao u samostanu sa svećenicima i braniteljima Šćita. S njima se našla i djevojčica Pera Faletar koja je došla izvijestiti da su joj otjerali braću. Fra Ivo piše kako je njih đake probudio vikar fra Vlado Ključević, čudeći se kako ne čuju pucnjavu partizana kad su im i vrata na sobi probijena metkom. Sišavši u prizemlje, vidjeli su kako se sa svih strana približavaju ljudi koji pucaju na samostan i viču “juriš”. Đaci su pobjegli na tavan i sakrili se iza zida. Branitelji su zauzeli prozore i otvore u zidu na tavanu, uzvraćajući paljbom iz pušaka. Fra Ivo pripovijeda:

“Nakon nekoliko juriša, oko 10 sati ugledao se dim iz crkve i to onog dijela koji se nalazio do sakristije – knjižnice i stana časnih sestara. Vatra je brzo zahvatila limeni krov crkve. Lim je priječio da ne bukne plamen i zahvati krov samostana udaljen samo dva metra. Dizao se golemi stup dima šireći se na sve strane, a posebno prema tornju koji je služio kao odvod dima. Vatra je zahvatila i drvene stepenice tornja, dizala se prema onima što su pucali iz strojnice. Kad je vatra došla do njih, zazvonili su malim zvonom na mrtvački način nakon čega se čula eksplozija metaka i bombi i čulo se kako se ruše zvona koja su pala u užarenu masu. Kad je izgorjela krovna konstrukcija krov se stropoštao u lađe crkve, odakle je buknuo oganj kao iz krečane.

Borba je trajala, noć se spuštala. Bili smo izgubljeni, pogotovo kad su oko pet sati poslije podne bacači počeli pogađati samostanski krov. Sve do tada nadali smo se pomoći, a tada su vojnici prepoznali svoj zarobljeni bacač mina i izgubili svaku nadu da će im stići pomoć. Bacač je razorio dio kućnog krova. Partizani su jurišali, ali su ih branitelji odbijali i tako smo dočekali noć. Vjerovali smo da nam je zadnja u životu.

Oko osam sati noću na Šćitu se čula sirena kamiona. Svi su pomislili da je ipak stigla pomoć i da smo spašeni. Neopisivo veselje zavladalo je među braniteljima. Malo iza toga prema samostanu su se uputili vojnici u koloni vičući:

– Otvorite, braćo ustaše, pa kad se razdani da rastjeramo ovu bandu!

Na pitanje tko su, pridošlice su odgovorile da su ustaše i da su došli u pomoć, ali na pitanje tko im je zapovjednik, nisu znali odgvoriti. Na njih je otvorena paljba. Nastala je zaglušujuća pucnjava s obje strane, a k tome su branioci iz samostana zasuli pridošlice ručnim bombama spriječivši im tako ulazak u zgradu. Tu je palo sigurno dosta žrtava. Napadači su se povukli na Šćit i pozivali su na predaju:

– Prozor je pao. Bugojno opkoljeno. Nemate načina da se održite. Jedino predaja dolazi u obzir.

Ovi pozivi su se često ponavljali, a branioci su na njih odgovarali plotunima na ‘telale’. Nakon toga su partizani u dva navrata jurišali sa svih strana, ali su uvijek odbijeni.

Nastalo je zatišje. Prošlo je pola noći. Branioci su vidjeli da se nalaze u bezizlaznom položaju pa su odlučili probiti se. Postojala je vjerojatnost da barem netko preživi, jer ako se predaju, nitko neće ostati živ. Govorili su da je ipak časnije pasti boreći se nego se predati.

Nešto poslije dva sata iza ponoći partizani su opet pukušali ući u zgradu na juriš pa kad nisu uspjeli, začulo se sazviždavanje iz čega smo zaključili da se radi o grupiranju za opći, konačni juriš pa smo zaključili da tada treba pokušati napraviti proboj. Kad smo se skupili u sobu do blagovaonice, dvije su strojnice od česme i bivše sakristije pucale unakrsnom vatrom pa se nismo mogli približiti prozorima. Najedamput je nastala utiha i mi smo mislili da se partizani šuljaju prema zgradi. Odlučili smo iskakati. Jedan je ustaša iskočio kroz prozor i nestao u tamnoj noći a da nitko nije ni metka opalio. Zatim su počeli skakati i ostali i skupljati se kod hladnjaka”.

Fra Franjo Žilić, koji je također bio među opkoljenima u samostanu opisuje požar crkve na sličan način: “Sa sakristije je plamen prešao na crkveni krov, jer je zgrada bila u vezi s crkvom. Zapalio se najprije krov zapadne lađe, od njega onaj iznad srednje lađe i konačno onaj s istočne strane. Vatra je zahvatila i toranj”.^[2]

Krenuli su niz voćnjak preko plotova. Fra Ivo je išao za svojim stricem, lugarom Mijom Krešom, a za njima su išli ostali đaci i drugi. Nitko nije zapucao. Našli su se konačno na Trznu u Rumbocima kod kuće Franje Džolana.

Iz ovih kazivanja jasno je kako oni u samostanu nisu ni slutili da je Prozor pao istog dana poslije podne. Kad je navečer stvarno došao kamion, obradovali su se pomoći, ali su u kamionu bili partizani koji su ih htjeli prevariti. Sutra su branitelji zorom pobjegli kroz prozor, spustili se niz voćnjak i došli nesmetano na rumbočku i jaklićku planinu iako je Rama bila puna partizana, te pred česmom kraj samostana čekala napeta teška strojnica.

Komandant I. proleterske brigade Koča Popović navodi u svomu Dnevniku mjesta i datume kretanja svoje jedinice. Tako je zapisao da je stigao u Podhum 10. srpnja 1942. u podne, a 11. srpnja po noći u Solakovu Kulu, 12. iza podne u Gračanicu. “13. VII. prije zore napadamo Šćit, borba čitav dan i noć. 14. VII. u zoru osvojen samostan”. U samostanu je ostao do noći 16. srpnja i ujutro 17. srpnja stigao je pred Gornji Vakuf.^[3]

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

^[1]  Usp. N. Čehić, nav. dj., str. 219.

^[2]  Fra Franjo Žilić, Ramensia, materijal za povijest crkve i samostana u Rami, str. 142.

^[3]    Usp. V. Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, Rijeka 1981,. str. 771.-772.