Drugi svjetski rat: Pustoš u Rami
Kad su partizani otišli, Rama je ostala prazna. Došao je fra Marijan i on se s fra Mladenom uselio u samostan. Fra Franjo je došao u travnju. Kako je bilo u Rami nakon što su je napustile sve vojske, može se, djelomično vidjeti iz jednog opisa fra Mladena Lucića: “Prvih dana iza odlaska partizana išao sam u Dobrošu. Vladala je sablasna tišina koju su samo tu i tamo narušavali jecaji za umrlim od tifusa i poginulim. Po noći su otegnuto i tužno zavijali preplašeni i iznebušeni psi. Na putu do Dobroše nigdje nikoga nisam vidio ni sreo. Vodič i ja prošli smo kroz Prozor, pravo razbojište. Mostovi porušeni, ulice razrovane, kuće bombardirane i zapaljene. Iz velikog broja ruševina još uvijek suklja zagušljivi, smrdljivi crni dim. Nigdje žive duše. Sve je nekud odselilo ili se povuklo na selo. Samo smo u jednoj sporednoj ulici sreli kera, koji je kad nas je vidio pobjegao što je brže mogao. Opremio sam od Dobroše do Jaklića 58 bolesnika, sve uglavnom tifusara.”
Nakon četnika, klanja i paljenja još je došao i tifus, po onoj staroj izreci da jedno zlo nikad ne dolazi samo. Tri fratra pokušala su pomoći bolesnicima i ostalom svijetu svojom prisutnošću i neprestanim obilaže¬njem sela prostranih triju župa šćitske, prozorske i uzdolske, a zalazeći s vremena na vrijeme i na područje Solakove Kule, jer je samo Šćit imao svećenike.
Rama je u to doba bila nesigurno područje na kojemu se nitko nije os¬je¬ćao sigurnim. U ratno doba najteže je kad nema nijedne stalne vojske jer tada na scenu stupaju pljačkaši i razbojnici te dijele svoju “pravdu”, uzimaju ljudima imetak i život. Tada je trebala u Rami biti mlada misa fra Eduarda Lončara, ali su mu savjetovali da i ne pomišlja dolaziti u Ramu. On je svoju mladu misu slavio u Sarajevu na Kovačićima u crkvi Franjevačkog teološkog fakulteta.
Bosna Srebrena donosi vijest o Doljanima i o župniku fra Jozi Filipoviću. Kaže se da su kroz Doljane “prošle mnoge vojske” pa nastavlja:
“Naravno da su sve posjećivale našeg fra Jozu. On je živ i zdrav. Ostao je bez ičega, bez hrane i odijela. Vidjeli smo ga 3. travnja u Sarajevu. Vedar je i raspoložen uza sve nepogode, želi samo da mu se pomogne da ostane živ, jer je narod po treći put opljačkan. Njegovi bivši župljani iz Zovika i rođaci skupili su među sobom nešto hrane, pa kad se sve to preveze naš fra Jozo neće gladovati.”
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
