Drugi svjetski rat: Ramska djeca raspršena po svijetu
Nakon četničkog pokolja i paljenja Rame narod se našao u teškoj, bezizlaznoj situaciji: gdje stanovati, kako prehraniti čeljad, gdje smjestiti stoku i kako je prehraniti kad su izgorjele ne samo staje nego i hrana za stoku, jer su četnici palili ne samo plastove sijena nego i “hrašćinu”, zeleno granje koje se suši i slaže na hrpu da bi se zimi njime hranila stoka.
Zima je stajala pred vratima, a hrane nije bilo. U jednoj kući stanovalo bi više obitelji. U nekim kućama nalazili su se zajedno muslimani i katolici. Zbog tjeskobe i zime koja je ubrzo došla mnogi su se razboljeli i pomrli. Očekivalo se ipak da će stariji nekako preživjeti, no problem su bila djeca. Ta su djeca bila traumatizirana. Najprije upadi raznih naoružanih skupina, partizansko osvajanje i progoni i konačno četnički pokolji. Mnoga djeca su gledala kako im četnici ubijaju ili kolju roditelje i braću. Javila se ideja da se djeca pošalju nekamo na sigurno mjesto i tako se prehrane. Tako su djeca slana “na prehranu” u Zagreb, u neke hrvatske gradove i mjesta koja su spremno prihvaćala ramsku djecu. Neka su se od njih već na proljeće vratila, neka su ostala duže, a neka se nikad nisu ni vratila. Bila je to još jedna seoba iz Rame, i to seoba onih najmlađih. Ova se seoba neće više zaustaviti.
Oni koji su ostali živi, dobivali su nešto pomoći u hrani i drugim potrepštinama. Ipak, Rama je u biti ostavljena sama sebi i svojim nevoljama. Uvidjela je koliko ju je oslobodila “narodno‑oslobodilačka” partizanska vojska. Rama nikada nije ni vjerovala partizanima, a ni partizanima nije bilo ni na kraj pameti da zapucaju na četnike. Sami četnici priznaju kako “oko Prozora nije zabilježen nijedan ozbiljniji sukob sa partizanskim jedinicama” iako su se tu uz Prozorski nalazili i Mostarski bataljun i dio I. bataljuna X. hercegovačke brigade.[1] Ni hrvatska vojska nije pokazala neko posebno zanimanje za Ramu, prepustila ju je Talijanima i njihovim štićenicima – četnicima da kolju Ramljake. Vele da je R. Boban doviknuo Ramljacima koji su mu se tužili da ih kolju četnici:
– Neka vas kolju, vi niste nikakvi Hrvati![2]
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[i] Usp. N. Čehić, nav. dj., str. 311.
[ii] M. Lucić, navedeni rukopis.
