Drugi svjetski rat: Zarobljene ovce u župnoj kuhinji
Gvardijan se vratio kući, ali je sutradan trebalo ići na Uzdol i opet služiti misu jer “narod traži”, odnosno partizani hoće držati konferenciju. Opet je krenuo s Muhom Osmićem, partizanskim komandantom, rodom iz Proslapa, na konju kroz snijeg koji je sve više padao pa su zalutali. Konačno su došli u župnu kuću gdje su ih dočekali partizani. U kuhinji i još jednoj sobi župne kuće držali su ovce i koze zarobljene od “narodnih neprijatelja” – od onih koji su imali nekoga u vojsci. Prespavavši s Muhom u istoj sobi, sutra je gvardijan odslužio misu iza koje je održan zbor.
Drugi put je išao na Uzdol s nekim Ibrom. Nakon mise održan je uobičajeni zbor. Za ručak su mu partizani poslužili pečeno prase koje su nabavili tako što su za njega dali dvije ovce, zaplijenjene od “ustaške obitelji”. Partizani bi svećeniku uvijek osigurali konja i pratnju kad bi ga pozivali da narodu govori misu, a kad je išao na svoju inicijativu, išao je pješice i stalno živio u neizvjesnosti hoće li ga netko napasti.
Budući da je trebalo opsluživati tri, odnosno četiri župe, znalo se dogoditi da nijedan od trojice svećenika ne ostane kod kuće. To se događalo posebno u korizmeno vrijeme kad je trebalo ispovjediti mnoštvo vjernika. Putovalo se pješice, a budući da je trebalo govoriti i misu, išli su natašte, jer je tada vladao drugačiji zakon euharistijskoga posta, po kojemu se od ponoći pa do pričesti nije smjelo ništa jesti ni piti.
Na području župe Uzdol ubijen je fra Stjepan Barišić, župnik iz Podhuma. Njega su, kako piše Bosna Srebrena, partizani odveli iz Podhuma 31. siječnja 1944. Vodili su ga do Solakove Kule gdje je proveo noć. “Te noći nije nikako spavao, nego se cijele noći molio Bogu. Patrola se sastojala od dvojice domaćih ljudi. Iz Solakove Kule odveden je u selo Kute, gdje se nalazila komada ramskog odreda. Tu je osuđen na smrt.”[1] Tek 26. lipnja 1944. godine, fra Miroslav Matoš, novi upravitelj podhumske župe, piše Provincijalatu u Sarajevu:
“Kako sam saznao, fra Stjepan Barišić je ubijen blizu župe Uzdol u jednom potoku. Težaci pričaju da je do danas ostao nepokopan i da leži obučen samo u donje odijelo, a leš da je prilično sačuvan. Težak koji mu je nedavno navlačio čarape i priglavke po noći na noge, priča da su dvojicu drugih ljudi, koji su s njime ubijeni, psi raskomadali i pojeli, a njega nisu ni dirnuli, da lešina ništa po truleži ne zaudara”.[2]
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] Isto, br. 4., Sarajevo 1944., str. 45.
[2] Isto, br. 7., Sarajevo 1944., str. 72.
