Drugi svjetski rat: Život na zgarištima
Rama je navikla na požar. Ovaj je bič često pohađao ramske kuće i ramsku crkvu. Ovo je bio peti požar ramske crkve. Ali nijedan požar i progon nije potpuno iskorijenio ovaj puk ni njegova fratra. Franjevačko je starješinstvo nakon ramske tragedije imenovalo fra Marijana Brkića župnikom i fra Mladena Lucića gvardijanom na Šćitu. Bosna Srebrena piše kako su njih dvojica otišli u Ramu “da postradalom narodu pruže vjerske utjehe, te su dne 15. XI. držali misu nakon duljeg vremena”.[1] Iz “opširnog izvješataja o stanju u Rami” koji je fra Mladen poslao Provincijalatu, isto glasilo donosi:
“Gvardijan Lucić došao je tamo prvi put 5. XI. na zgarište crkve i razvaline samostana. Narod je duševno ubijen, bijedan. Kad su vidjeli svećenika, plakali su od ganuća. Gvardijan i župnik za sada stanuju u jednoj sobici. Kuća nema ni prozora, ni vrata, ni pola krova. Prilike za narod i svećenike su teške, kako se ne mogu ni zamisliti. Dne 24. XI. župnik fra Marijan Brkić ranjen je od talijanske straže kod Prozora i leži u privatnoj kući u Prozoru. Do stanice Rame nema nikakvog prevoznog sredstva.”[2]
Fra Mladen Lucić u svojim Bilješkama opisuje kako je došao u Ramu prvi put. 5. studenog 1942. i kako je ponio sa sobom nešto hrane i stvari potrebnih za misu. Krenuo je pješice sa stanice Rame, poviše današnje brane na Jablaničkom jezeru, i došao u Prozor gdje je pred crkvom slavio misu. Crkva u Prozoru bila je potpuno opustošena, bez vrata i prozora, polupanog krova, puna smeća i otpadaka. Vjernici su u suzama i jecaju pratili misu. Kad je s njima porazgovarao, krenuo je pješice na Šćit. On piše:
“Kud god sam prolazio, gledao sam zgrade popaljene, polja pusta, tu i tamo sretnem po kojega izbezumljenog čovjeka ili ženu i vidi se da ne mogu da dođu k sebi, ne mogu da vjeruju svojim očima – da evo opet vide svećenika. Prolazeći kroz Ripce, vidi me jedan dječak, potrči u kuću i viče:
– Mama, mama, evo četnika!
Žena izlazi iz kuće i kaže:
– Nije to, sine, četnik, to je ujak!
Šćit je bio prazan, nigdje ljudi. Tek poneki pas projuri kao bijesan, a u daljini zavijaju gladni psi.”
O stanju u samostanu piše:
“U samostanu sve porušeno, razvaljeno. Crkva spaljena. Opaljeni lim strši i na vjetru sablasno lamata. Pregledao sam sve gdje je nekad bio život i red, a sad je tišina i razvaline… Na Šćitu sam pronašao nekoliko žena. Razgovorili smo se i rekao sam im da ćemo kroz desetak dana doći dvojica. Moramo nešto prije spremiti, kupiti namještaja i alata…”
Ni matica nije bilo iako ih je pokojni fra Viktor Slišković bio ponio iz samostana. Izgorjele su u Franje Tomića kući. Dana 9. prosinca stigao je na Šćit i fra Franjo Žilić.[3]
Trebalo je početi život iznova, tješiti ljude utjehom vjere. To je fratarska tradicija. U kući je vladala strašna “nečistoća kao na običnom gnjojištu”, po sobama voda do 10 cm, a fra Mladen i fra Marijan su morali sami popravljati vrata i prozore, čistiti kuću. Osposobili su najprije jednu sobu za stanovanje te župni ured i do njega kapelicu u kojoj se običnim danom slavila misa. Donijeli su sa sobom alat, najnužnije stvari za kuću i župni ured, te misno ruho i posuđe. Čitav bi dan radili na čišćenju kuće i prekidali jedino kad je nekomu trebalo dijeliti sakramente ili ići bolesniku. Krečeći sobe previše su rasipali kreča po podu pa su imali poteškoća s ribanjem.
Prva pučka misa slavila se 15. studenog 1942. godine. Pod dračom između crkve i kuće podigli su na četiri koca daske od teretnih kola i postavili oltar. Ondje je dugo slavljena nedjeljna misa sve dok se 1944. nije napravila baraka. “Crkva pod vedrim nebom” može biti romantična kad se o njoj govori iz tople sobe. Ali trebalo je podnositi kišu i snijeg ili ljetnu žegu, vjetar i galamu prolaznika. Svijet se ipak navikao na misu “pod dračom” i sve su mise bile svečane – asistencije za pokojne jer je narod želio da se sjeti svojih pokojnika, a njih je bilo toliko mnogo da nikad svi nisu mogli doći na red.[4]
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] Bosna Srebrena, br. 4., Sarajevo 1942., str. 48.
[2] Isto, str. 62.
[3] Usp. F. Žilić, Ramensia, str. 144.
[4] Usp. Isto, str. 145.
