EKSKLUZIVNO; RADONČIĆEVA BITKA ZA RANJENIKE

Piše: SENAD AVDIĆ

Tko je god proveo rat u Sarajevu zna da je prosincu 1992.godine bio nakritičniji period u odbrani grada još od drugog svibnja iste godine kada je spriječeno zauzimanje Predsjedništva BiH i presijecanje grada od strane JNA.

Cijeli posljednji mjesec prve ratne godine protekao je u strahovitim napadima Vojske Republike Srpske po cijelom gradu, a pogotovo na njegova južna predgrađa. Nakon zauzimanja i okupacije Azića, Otesa i Dogloda, Ratko Mladić je svoj vojsci naredio daljne napade i napredovanje prema Sarajevu.

Stotine branitelja Sarajeva je poginulo, a mnogo više ranjeno u zaustavljanju agresorske oklopne sile da prodre dublje u teritorij grada. Od neprestanog 24-satnog bombardiranja, pogotovo nakon što je Armija BiH oslobodila brdo Žuč, u prosincu je ginulo desetine civila dnevno. Broj ranjenih se nije mjerio.

Šta se u tom paklenom prosinca dešava u Glavnom štabu Armije BiH, u kabinetu komandanta Sefera Halilovića?

Kao što se može vidjeti, njegov šef kabineta, Fahrudin Radončić, dok sve oko njega gori, vodi svoju bitku „za ranjenike“: kako iz Kiseljaka u Sarajevo, preko agresorskih teritorija prošvercovati 45 tona razne robe („krompir, luk, paprike…“, kaže on).

„Za potrebe bolnice“, kaže Radončić svom prijatelju Lekiću. Ne zna se točno kojemu, da li Ekremu, koji je u to vrijeme bio direktor Centrale SDPBiH (?!), ili svom kasnijem kumu Selveru, koji je ubijen u mafijaškom obračunu prije 10 godina u Sarajevu.

Četrdeset i pet tona razne robe, koja je kako kaže Radončić, plaćena, ako je stiglo iz Kiseljaka u Sarajevo (čak i nakon što su, kako kaže Radončić, četnici uzeli trećinu) na crnom tržištu u opkoljenom gradu vrijedilo je pravo bogatstvo.

(Kilogram krompira na sarajevskom crnom tržištu se tada kretao oko 20 KM, paprika i luka uopće nije bilo u ponudi, pa im se ne zna ni cijena.)

Fahrudin Radončić, lider SBB-a, ovih je dana, sa punim pravom, kritizirao medicinske institucije u Kantonu Sarajeva zbog nedostatka lijekova, posebno citostatika za najteže bolesnike. Možda je vrijeme da se (i) nabavka lijekova prepusti u ruke Radončiću, on se u ratu dokazao i potvrdio kao požrtvovan i kreativan opskrbljivač bolnica.

Pa makar opet morao „četnicima davati 33 posto“ od robe!

RADONČIĆ – LEKIĆ (Transkript razgovora)
(Razgovor vođen 21. decembra 1992.godine)

(Razgovaraju Fahrudin Radončić i Lekić (ne zna se da li Ekrem, ili Selver).

F.: Slušaj, jedno konkretno pitanje…

L.: Da?

F. : Ja se ne predstavljam, ti se ne predstavljaš..

L.: Da?

F. Recimo, ako imam 45 tona robe…

L.: Da?

F. : Humanitarne pomoći, recimo, luk, paradajz, krompir,… u Kiseljaku. Roba je namijenjena za bolnicu. Kako je najpametnije to dovući otud?

L.: Ne možeš ti, humanitarna pomoć ne može se tamo, 30 posto skidaju svima na ilidži. Oni neće da puste, znaš da ne puštaju ništa.

F.: Četnicima 30 posto..

L.: Oni ne puštaju nijednu vrstu humanitarne pomoći, a da oni ne uzimaju.

F.: Nije ovo humanitarna pomoć, ovo je plaćena roba, sve.

l. Da, to, to.

F.: Za bolnicu.

L.: Nema šanse, mnogo teško. Nema šanse, ne plaćamo humanitarnu, oni uzimaju humanitarna, nehumanitarna, oni i UNPROFOR ne pitaju. Znaš da kompletna humanitarna pomoć koja ulazi u Sarajevo, 33 posto oni uzimaju za sve.

F.: Ovo je za bolnicu ovdje, ovu našu. Može li tu da se pravi kakva privatna kombinacija, ja te pitam?

L.: Ne znam ti vjeruj mi, Fahro, za to..

F. Recimo, ako bi “Dobrotvor” htio, ili neko taki. Da vidiš ti o tome?

L.: Jedino da se pokuša kod njih da se interveniše nešto, ali mislim da ti ni oni tu ne mogu ništa uraditi.

F.: Dobro, čućemo se.

L.: Prvo, vrlo glupo što pitaš na telefon…

F. : Ne, ne, nema veze ko je , reći ću ti poslije o čemu se radi

L. : To ćeš mi reći sutra, kad se vidimo.

F.: Jasno.