Foto/video: Čuvanje i izrada rukotvorina Kate Karača iz Donje Vasti

Ramski iskusni i strastveni lovac voli kazati za aktivnosti u slobodno vrijeme: „Svatko ima svoju ‘dangubu’“. Na zanimljiv način iskazano trošenje slobodnog vremena. Ipak, to svoje vrijeme svatko iskorištava na svoj način i za svoje osobno duhovno i tjelesno osvježenje, ali i rasterećenje.

Kata Karača iz Donje Vasti u općini Prozor-Rama tu svoju „dangubu“ koristi na jedan osobit način. Ona čuva staru nošnju i različite druge rukotvorine. Nije to samo čuvanje radi pokazivanja, ona stvara nove kako bi prodajom tih svojih radova sredstva donirala za humanitarne potrebe, prije svega za misije.

Kada dođete u Karače u Donju Vast, Kata će najprije pokazati svoj mali muzej koji je uredila u potkrovlju kuće. Taj prostor je sad zasad muzej dok bude spremna njezina „mogaza“ za prigodni mali muzej.

Nekada je „mogaza“ služila kao ostava, mjesto gdje se tkalo i gdje se „ašikovalo“. Teško je zamisliti da i danas postoje te mogaze. Ipak, zahvaljujući ljubavi prema narodnoj nošnji i rukotvorinama Kata Karača iz Donje Vasti u općini Prozor-Rama, svojoj mogazi je vratila pravu namjenu. Ona je postala prava radionica različitih tkanja, veziva i drugih rukotvorina.

Kata je rođena kao jedanaesto dijete u obitelji Marić u Donjoj Vasti, nadomak prelijepog  i ujedno strašnog kanjona Volijak. U ovoj obitelji djeca su umirala često za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i poslije. Dogodilo se da je čak dvoje djece umrlo u jednom tjednu. To sasvim dovoljno govori o težini života u ovim krajevima. Jedan Katin brat je stradao padom sa strašnih stijena nadomak Volijaka.

Svoje dječje i djevojačke dane Kata je provodila kao i ostala djeca u Donjoj Vasti i župi Uzdol. Za sebe voli kazati da je bila živahnija od svoje generacije.

O svojoj mladosti Kata s radošću priča: „Uvijek me zanimalo tkanje i vezivo. Jednostavno sam to voljela, ali nisam imala priliku  puno raditi. Vrlo mlada  zaljubila sam se u jednog dečkića iz sela koji je bio najljepši. Imao je zelene oče, crnu kovrdžavu kosi. Uzeli smo se veoma mladi; sa 18 i 19 godina. Jozo je još poslije morao u vojsku.“

Nakon povrataka iz vojske Katin muž Jozo Karača kao brojni iz ovih krajeva otišao je u svijet trbuhom za kruhom. Život ga je odveo u Austriju gdje je radio po različitim tvornicama i „bauštelama“. U Austriji, odnosno u Kufsteinu  je zaradio i mirovinu. Za to vrijeme supruga Kata je odgajala djecu. Svome mužu pridružila se 1990. godine kada su joj u Mostaru dijagnosticirali zloćudnu bolest, leukemiju. Međutim, u Austriji se pokazalo da su zdravstveni problemi sasvim drugačiji i da su izlječivi. U to vrijeme izbije rat u Hrvatskoj i BiH te Kata ostaje u Austriji i nađe posao u Kufsteinu gdje zarađuje mirovinu.

Nakon ostvarivanja mirovine Kata i njezin suprug Jozo vratili su se u Karače u Donju Vast gdje provode svoje ugodne umiroviljeničke dane. Njihove  kćeri Anđa, Ivka, Marina i Josipa su u Austriji i Zagrebu, ali svaku prigodu koriste kako bi bile kod roditelja u Donjoj Vasti. Dok smo razgovarali pristigla je najmlađa kćer Josipa.

„Nitko  mi nije mogao vjerovati kolika je moja želja za povratkom. Tamo sam radila, a ovdje sam živjela. Nostalgija je uvijek bila jača od svega. Aktivno sam u Kufsteinu sudjelovala u humanitarnoj organizaciji pri župi te je ta suradnja ostala do danas. Sve ovo što uradim šaljem tamo kako bi se prodalo u humanitarne svrhe. Taj novac se daje najpotrebnijima od naših iz župe Uzdol pa sve do misija.“

U svojoj „mogazi“ Kata je sklopila tkalački tradicionalni stan ojačan željeznom konstrukcijom svakodnevno je aktivan. Još jedna zanimljivost je vezana za Katino tkanje. Naime, kod prediva spojila je tradiciju i suvremenu tehnologiju. Staru bušilicu spojila je na preslicu kako bi joj olakšala i više ne mora ručno pokretati preslicu, nego to sada radi bušilica.

„Ovo što radim rado pokazujem i poklanjam za različite potrebe. Rado ću pokazati mlađima kako bi ovo nastavili raditi.“ – kazala je na kraju razgovora Kata.