Foto/video: Nema slađeg meda od onog kojeg pčele naprave u Donjoj Vasti?!
Svaki posao se isplati, samo morate imati volju. Pčelarstvo je zahtjevan posao, traži ljubav, odricanja i puno rada, ali se postižu i rezultati.
Popodne je vrelog srpanjskog dana. Pjevanje cvrčaka potvrđuje vrelinu i stvara ugođaj nekog primorskog okruženja. Donja Vast, župa Uzdol u općini Prozor-Rama je ipak daleko od tog primorskog krajolika, ali je blizu jednog sasvim drugačijeg, posebnog, strašnog i pustolovnog, blizu je kanjona Volijak.
Pogled na Volijak
Stara kamena kuća s natpisom gradnje stvara dojam nekog etno sela, no, kuća suvremene gradnje pored nje govori nešto sasvim drugo. Dolazimo pred kuću obitelji Ruže i pok. Ante Marić. Ruža prebire grašak u hladu ispred kuće, dok njezin sin Pavo boji novu košnicu.
Pozdravljanje u starom domaćinskom ozračju dok Pavo završava bojanje. Sjedamo u terensko vozilo i polako idemo prema Volijaku. Svega stotinjak metara od kuće smještene su prve Pavine košnice pčela.
Pavo je invalid Domovinskog rata koji se nije dao uspavati svojom mirovinom i invalidninom, nego je neumorni pčelar, lovac, otac, brat i sin. Rođen je u Donjoj Vasti s još 6 braće i jednom sestrom: Slavko, Jozo, Dragan, Marinko, Pavin brat blizanac pokojni Mile, Željko i sestra Marija. Sva njegova braća i sestra imaju svoje obitelji i svoj život rasuti po Hrvatskoj i zapadnoeuropskom svijetu. Pavo i Dragan su ostali u Rami. Željko je svećenik Vrhbosanske Nadbiskupije, rektor je KŠC „Petar Barbarić“ Travnik. Pavo je otac dvije simpatične kćerkice; Maja i Nikolina, koje je rodio sa svojom suprugom Ankicom. Možda je i suprugu Ankicu čak iz Žepča privukao taj donjevaški med?!
Volijak
Upoznali smo Pavinu obitelj pa krenimo dalje. Ponovno sjedamo u terensko vozilo i idemo livadama pa kroz šumu. I dok se vozimo Pavo reče: „Ovdje imam samo dio košnica od ukupno 65. Imam ih na četiri mjesta; ovdje u Donjoj Vasti na dva, zatim na Krančkom polju i na Uzdolu. Sve je to počelo ono kao samo ću za sebe i eto došao sam do 65 košnica. Očekujem barem 15 kilograma po košnici. Lijepo je baviti se ovim, ali je zahtjevno i za pčelarstvo je potrebna prije svega ljubav pa upornost.“ – Smireno i lagano priča Pavo dok se veremo kroz šumu s kamenim izmoljcima. Odjednom se pred nama ugleda proplanak na kojem se začu roktanje divljih svinja – veprova. U ograđenom prostoru od zasigurno nekoliko tisuća kvadrata Pavo uzgaja veprove. Čim se pojavio pojuriše prema ogradi, jer znaju da stiže hrana.
„Pomalo i lovim kada stignem. To me potaklo da napravim uzgajalište veprova. Trenutno imam devet komada. Ponekad prodam nekome, ali to mi nije prioritet. Jednostavno najviše uzgajam za podivljavanje lovišta.“ – kazao je Pavo dok je divlje svinje hranio kukuruzom.
Nakon obilnog hranjenja krenusmo dalje put kanjona Volijak. Šumska staza još nije zarasla koju mještani često prokresavaju. Volijak je za ljude iz Donje Vasti uvijek bio nešto posebno. Prema njemu se uvijek odnose s poštovanjem. Ima svoju strahotu kad se pogleda s vrhova kanjona, a unutar njega je zaštita bila tijekom opasnih i ratnih vremena kroz povijest. Uvijek se u njemu mogla naći sigurnost od bilo kakvih napadača i osvajača.
Ispraćeni cvrčcima, hukom rijeke Volijak i glasanje gavrana koji se gnijezde u špiljama kanjona vratismo se u Donju Vast, odnosno, Mariće. Tu je smješten još jedan dio košnica.
Pavo oprezno obilazi košnice. Pregleda ih i reče: „Moja baba Glibuša je imala pčele kao i skoro svi u Donjoj Vasti. Kao dijete volio sam taj njezin med. Ona je sigurno utjecala na mene da se odlučim baviti pčelarstvom. U Donjoj Vasti pčele sigurno prave najslađi med na ovim prostorima. I danas neki ljudi iz Uskoplja pitaju za med iz Donje Vasti jer su ranije kupovali od moje babe Glibuše.“
Tada podiže poklopac košnice kako bi vidio stanje unutra. Čim se primaknete osjetite taj miris meda kojemu se sigurno ne može odoljeti.
Prema sadašnjem stanju ova godina bi ipak mogla biti uspješna za pčelare. Pavo iskazuje svoje zadovoljstvo te najavljuje da će se vjerojatno ove godine sa svojim OPG-om pojaviti samostalno na Sajmu „Dani šljive“ i do sada je sudjelovao kroz ramsku udrugu pčelara „Maslačak“ i dobivao plakete. Ove godine se nada zlatnoj plaketi.
„Najviše sam se educirao čitajući različitu literaturu kroz knjige i internetsku, ali i posjećivanje različitim predavanjima. Uvijek razmjenjujem iskustva s drugim pčelarima. U ovome se morate stalno educirati.“ – reče Pavo o svom pčelarskom znanju.
Prema viđenom ove godine može očekivati više stotina kilograma ekstra kvalitetnog meda. Cijena mu je od 15 do 18 KM. Svo koji žele probati ovaj izvrsni med mogu se javiti Pavi na broj: 063 578 301.
Pitali smo Pavu o isplativosti ovog posla te nam je kazao: „Svaki posao se isplati, samo morate imati volju. Pčelarstvo je zahtjevan posao, traži ljubav, odricanja i puno rada, ali se postižu i rezultati. Da bi se isplatio ovaj posao morate imati preko stotinu košnica. Ja imam mirovinu kao ratni invalid, ali mi je ovo jedan dodatni i veliki prihod. Ne želim samo čekati mirovinu. Ovo je i rad i neka vrsta terapije. Uživam u pčelarstvu, u uzgoju veprova, lovu, šetnji do Volijaka, uživam ovdje u svom mjestu.“
Obišli smo košnice i polako se vraćamo do obiteljske kuće koju spomenusmo na početku. Pavo otvara vrate kuće ispred koje je uređeno dvorište u zelenilu i cvijeću. A unutra pravi mali muzej. Majka Ruža je svoje dane kad joj je preminuo sin Mile i suprug Ante provodila upravo s ovim starinama u molitvi za njih dvojicu, svu svoju djecu i unučad. Tu je pronašla mjesto ispunjenja praznine koja je nastala tim gubitkom.
U Donjoj Vasti nije nestao običaj da gost ne može otići ako nije počašćen. Tako je i ovdje u Marićima.
Cvrčci polako prestaju pjevati, sunce je prišlo svom kraju. Noć se približava, a pčele su se nakon plodna dana vratile u svoje košnice. Ostala je tišina koju para huk Volijaka.
