Foto/video: Tragovima prošlosti na Maglicama

Jesmo li postali društvo prevelikih zahtjeva, premalog optimizma? Da! Svi će to reći sa sigurnošću, pakirati kofere za odlazak u potrazi za ispunjenjem tih zahtjeva i velikih snova.

A kako se nekada živjelo s malo zahtjeva, malo potreba, a vedra duha?

Duga topla jesen je prema prognozama na izmaku. Kao da su svi u nekom silnom iščekivanju te hladnoće i snijega. A u ramskom mjestu Maglice kao da je vrijeme stalo i za te prognoze kao da nitko ne mari. Penjanje nedavno asfaltiranom cestom daje neko uzbuđenje dok iza sebe ostavljamo plavetnilo Ramskog jezera obrubljena zemljom bez trave uslijed „povlačenja“ vode.

Nakon velikog uspona ukazaše se prve kuće.  Razbacane kao da su imitirale raspored najsjajnijih zvijezda na bistrom jesenskom nebu. Odredište su Gornje Maglice. Prolazimo uskim seoskim putom djelomično betoniranim, kroz šumu, pa onda kroz vrtače, pa opet kroz šumu i tako redom sve do prvih kuća. A one stoje same, onako, kako su u nekom ne tako davnom trenutku zatvorene. Ipak, pokošena dvorišta kod većine tih kuća pokazuju da netko ipak dolazi, ili zbog nostalgije ili zbog stvarne potrebe. Puca pogled na skoro cijelu Ramu, pa sve od Kupresa do Vranice i Bitovinje.

Upravo stil gradnje tih kuća odaje kako su ovdje zime surove, a kako i ne bi bile kada je nadmorska visina u naselju oko 1190 metara. Nisko zidane s krovovima s kojih  bi snijeg trebao lako sklizati. Zadnji stanovnici iz ovog, zaista planinskog sela, spustili su se niže tek početkom 21. stoljeća.  Kako se nekada živjelo govore ostaci poljoprivrednog alata ispred pojedinih kuća. Stočarstvo i poljoprivreda su bile osnovne djelatnosti sve dok se kao i iz drugih krajeva Rame nije krenulo put Njemačke i Austrije.  Djeca su pješice pohađala prva četiri razreda u školi na Orašcu, a kasnije su nastavljala u Ripcima. Događala su se i stradavanja ljudi, bilo od prirodnih nepogoda, bilo od tegobna života.

Surovost života ove gorštake nije mazila pa ni ljudske „spodobe“ obučene u četnike koje su 1942. godine u jednom trenu ubile 24 osobe. Sjećanje na taj strašni zločin zabilježeno je spomenikom.  S Maglica se za svega oko dva sata može pješice stići na Kedžaru, do groba Dive Grabovčeve. Sigurno im je i hod na zavjet Divi bio jedan od poticaja da se odvažno nose sa životom.

Velike gromile u vrtačama i livadama znak su otimanja za komadić obradive površine na kojima se uzgajalo žito, krompir… kosila trava… pa čak uzgajala i konoplja za narodnu nošnju.

Kada biste pomislili nakon ovih redaka da više nitko na Maglicama ne živi i ne vidi neku perspektivu iznenadite se. Još uvijek je tu stado ovaca koje čuvaju vjerni psi čuvari.  A malo niže ugledate uzoranu zemlju i orača koji traktorom uređuje komad zemlje što još nije zasađen i posijan. Pripremaju se i temelji za nove kuće. Kako rekoše neki mještani što ih sretosmo da su počele pripreme za gradnju dviju kuća čim je dovršen asfalt. Prolazite dalje kroz Maglice, vidite ženu poznatu po nadimku Erceguša prede vunu, još malo dalje čujete razgovore, blejanje ovaca i kao da vas na trenutak vrati nazad nekoliko desetina godina.

Sunce se bližilo svom kraju, noćna studen je polako nadirala, ali nije mogla nadjačati toplinu koja se susreće u ovim krajevima i kod ovih ljudi. Šetnja je završila uz kuhani kiseli kupus čiji je okus neminovno podsjećao na toplinu doma, majčin pogled i pitanje „Sine, jesi li gladan?“.  Kroz taj okus kao da se prevrnula cijela povijest, začuo pastir sa svojim stadom, lavež njegovih pasa, osjetila milina koja steže grud, a u daljini odjekivala ganga i bećarac.

O stanovništvu na ovom prostoru, podrijetlu i doseljavanjima pisao je Milenko Filipović obilazeći Ramu tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Donosimo okvirno njegovo pisanje o naselju Maglice.

Ovome svakako dodajmo da su ovdje u zadnje vrijeme živjele obitelji Beljo, Čuljak, Jozić, Penava…

Maglice 
Selo je raštrkano. Ima 15 katoličkih kuća. Osim stalno naseljenih, na Maglice ljeti izlaze sa stokom Gorančići iz Kovačeva Polja, Jozići iz Ripaca (1 k.), Čuljci iz Ploče, Zukanovići i Duvnjaci iz Kovačeva Polja, Mišure iz Ripaca (3 k.) i dr. Groblje je na Podanišu (Orašac).
Maglice se tako zovu što se tu često zaustavlja magla.
Na Maglicama su se prvi na stalno naselili Čuljci, a prije toga dolazili su samo sa stokom. Prije njihova naseljavanja tu je bila šuma, vrtače su držali i obrađivali neki muslimani. Poslije Čuljaka su dolazili i drugi, kupovali zemlju od Muslimana i naseljavali se.
Čuljci (4 k.) su došli iz Ploče. Stalno su se naselili još 1878. (a možda još 1831. god. počeli izlaziti sa stokom). Osim njih još sedam porodica Čuljaka izlaze ljeti sa stokom. Starinom su iz Hercegovine. – Jeličić (1 k.) je od Jeličića u Podboru. Stalno se naselio Kod Đulina Briga oko 1860. – Bošnjaci (2 k.) su na Liskovcu od prije 1878. Ranije su bili na Bukovici pod Maglicama. Starinom su s Dubog na Orašcu. – Penave (4 k. s 3 dom.) su na Priboju i Poljani. Došli su na Poljanu prije okupacije. Starinom su iz Širokog Brijega i ranije su bili na Proslapu. – Jurići (2 k.) su od Jurića iz Kovačeva Polja i došli su oko 1900. imaju ljeti stanje na planini Zavranu. – Belje (2 k.). Jedan je došao 1925. na Ponikve, a drugi je, pod Jerkušom, došao još prije 1878. – Grbeše (1 por.) imaju stanje na Maglicama i u Kovačevu Polju i nekad zimi silaze u polje. – Jozići (1 k.) iz Ripaca žive odvojeno, te im jedan dio obitelji boravi na stanju u Maglicama (pod Pribojem). Tako isto i jedna porodica Gliba iz Kovačeva Polja.
Ovo novo naselje je visoko iznad Kovačeva Polja. Uće su mu rasturene po uvalama i prodolama u Smojniku. Glavno “selo” su Čuljci na brdu Golincu. Svud unaokolo su šume. Na zapadu od sela su šume Raškovac, Gvozd i Drvenjaci, na sjeveru Smojnika. Ostale šume su Podrajče, Pat, Strana, Pirišće, Omara, Đulin Brig, Stupišće. Svi u selu nose vodu sa snažnog vrela Osika na sjevernom kraju sela, a u novije vrijeme prave i čatrnje. Njive su većinom po skorašnjim krčevinama i zovu se: Amšinov Dolac, Pripuzovina, Tabanica, Lice, Jerkuša, Priboj, Koprivni Dolac, Pitića Dolac, Franića Krč, Podračje – Podračje, Rajce, Poljana i dr. Livade su: Javor, Radina Plana, Ruste, Narte, Duže, Kozla, Dragosov, Lebra, Miradovica, Lica, Kraj, Reke, Zarudna, Zavranje, Krivido, Osoje. (Usp. Milenko Filipović, Rama u Bosni, Beograd 1955., str. 71. i 72.)