Hrvati bi trebali shvatiti da im uzor ne mogu biti ni Tito ni Pavelić

Izjava Zorana Milanovića u Jasenovcu je ponovno probudila onu na trenutak zbog koronavirusa potisnutu podijeljenost unutar hrvatskoga društva.

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Po tko zna koji put se pokazuje istinitom tvrdnja, koju sam u nekoliko navrata zastupao i sam, da Tuđmanova ideja o ideološkoj pomirbi unutar hrvatskoga društva neće kratkoročno imati uspjeha. Uvjerenje kako će ekstremno lijeva, Titovim komunizmom zadojena, ideologija i ona politički neprosvijećena desna prestati zaoštravati situaciju nakon stvaranja samostalne Hrvatske,te prihvaćajući realnost zbivanja u Europi, raditi zajedničkim snagama na budućnosti hrvatskoga naroda, se pokazala iluzornom. Krivicu da tog pomirenja nije došlo snose zasigurno i jedna i druga strana svojom nekritičnošću naspram propalih ideologija.

Pavelićev bolesni zanos

Europa je osudila oba zločinačka sistema, kako fašizam tako i komunizam. U socijaliste preobučeni komunisti, koji se prodaju za nasljednike antifašizma, nikako da to shvate. Ali tu su i oni koji ne mogu razumjeti da je bilo koji pokušaj rehabilitiranja Ante Pavelića i njegove ideologije štetan po hrvatski narod. Očito je da pojedinci nemaju snage suočiti se s činjenicom da se pozitivan odnos prema njegovoj politici ne može graditi samo na činjenicama da je po svaku cijenu želio samostalnu Hrvatsku.

Onaj tko je imao dovoljno racionalne ljubavi prema svome narodu ne bi nikada pokušao stvarati samostalnu Hrvatsku oslanjajući se njemački nacizam i talijanskim fašizam. Maček je dobro znao da bi obnovljena hrvatska država s njihovom pomoću bila nakaradna i osakaćena tvorevina, te se nije upuštao u taj rizik. Pavelić to, zbog svojega prejakog iracionalnoga nacionalnoga naboja, bez onog istinskog patriotizma koji uključuje i humanizam, od čega poneki i danas pate, očito nije shvatio i upustio se u igru koja nije mogla nikako završiti dobro.

U svom bolesnom zanosu nije slušao niti one pametnije od sebe koji su upozoravali na to da će odvesti hrvatski narod u ćorsokak iz kojega neće biti izlaza. Priče pojedinaca kako bi se kasnije izborio za Istru, Dalmaciju i Međimurje je naivna. Što bi to mala Hrvatska, sve da je Hitlerova ideologija pobijedila, mogla učiniti protiv jake Italije ili Mađarske? Ništa. O tome su trebali razmišljati za vrijeme Domovinskoga rata oni koji su neke od mladih ljudi u HOS-u indoktrinirali Pavelićevom idejom Hrvatske do Drine.

Pretpostavimo da u bivšoj državi nije bilo uopće rata, da su se izdvajanjem republika iz Jugoslavije Hrvatska i Bosna i Hercegovina ujedinile, o čemu su sanjali pojedini ideolozi HOS-a. Bila bi to zanimljiva država s preko dva milijuna Srba i isto toliko Bošnjaka. O Srbima ne treba gubiti puno riječi. Jako je dobro poznato koliko su ideološki vezani uz Srbiju. Upravo su zbog toga, i bit će dugo vremena, politički gledano, remetilački faktor stabilnosti Hrvatske države. Podrivat će je gdje god stignu, što vrlo uspješni čine pripisujući joj pred međunarodnim faktorima još uvijek ustašku orijentaciju. Iskoristiti će svaku priliku da je destabiliziraju.

Snovi Izetbegovića mlađeg

Međutim problem nije samo u vječitom srpskom sanjarenju o ujedinjenju svih Srba na Balkanu. Tu je i drugi problem koji su ideolozi HOS-a u svojoj političkoj nedoraslosti zanemarili. Oduševljena borba za Hrvatsku do Drine previđala je jednu bitnu činjenicu. Da su pročitali Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića bilo bi im jasno da će se u bošnjačkom korpusu u BiH krojiti jedna druga politika nego je to bilo u nekim drugim vremenima.

Danas se pokazuje jasno da Izetbegović mlađi sa SDA sanja o bratstvu i jedinstvu s Erdoganom i arapskim zemljama, te da mu Hrvati znače isto onoliko malo koliko i Srbi, i pored toga što su ovi drugi u dva navrata izvršili genocid na tadašnjim muslimanima uz Drinu, kiteći se perjem lažnoga antifašizma i zloglasnoga četništva. Utoliko se može reći da je ideja Hrvatska do Drine jedna velika povijesna zabluda koja nema nikakvo ozbiljno utemeljenje. Takva država bi bila opterećena kontinuiranim sukobima, vjerojatno i gorim od ovih današnjih između Hrvata, Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Nasuprot gorljivim pristalicama ideje Hrvatska do Drine stajali su tada i sada oni koji u samostalnu Hrvatsku i nisu željeli. Tu ne mislim na sve komuniste, jer je među njima bilo dosta ljudi koji su o tome sanjali i u vrijeme despota Tita. Prije svega mislim na one koji su bili toliko zadojeni jugoslavenstvom da im je i riječ Hrvatska bila već kost u grlu, koji su tako odgojili i neke od današnjih političkih perjanica u hrvatskoj socijaldemokraciji.

Slučaj JNA

Nema dileme da dobar dio odnarođene djece bivših rigidnih hrvatskih komunista još uvijek sanja o sprezi srpstva i komunizma u uništavanju svakoga nacionalnoga osjećaja kod hrvatskoga naroda. Oni koji govore glasno o tome kako Udba i partizani nisu ubili dovoljno „ustaša“ i „ekstremnih hrvatskih emigranata“ su toliko zadojeni mržnjom prema svemu hrvatskom da se još uvijek, niti nakon Vukovara, ne mogu osloboditi velikosrpske propagande kako su svi Hrvati ustaše a hrvatski emigranti teroristi. A istina izgleda drugačije.

Ogroman broj ubijenih Hrvata od strane Titovih partizana, preobučenih četnika, i udbaša niti su bili ustaše niti ekstremni emigranti nego oni koji su bježali pred komunističkom nemani presvučenom u kožu antifašizma. Žalosno je da danas još uvijek djeca pojedinih hrvatskih rigidnih komunista ne shvaćaju da su mnogi Srbi, tek pri kraju Drugoga svjetskoga rata, pristupili partizanskom pokretu samo s ciljem da se ponovno obnovi nekadašnja Jugoslavija, bolje rečeno velika Srbija. Koliko u tome ima istine mogli su shvatiti, da su htjeli, u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH, kad se JNA, navodna vojska svih naroda i narodnosti, stavila na stranu zločinca Slobodana Miloševića, koji je trebao provesti ono što su zacrtali srpski akademici pod vodstvom Ćosića i Isakovića.Možda su i shvatili.

Pa ipak ponašaju se tako kao da to ne vide. Upravo je to ono što iritira mnoge Hrvate i gura ih u smjeru koji nije dobar za Hrvatsku. A nije dobro pokušati činiti ono što se ne usuđuju niti puno utjecajnije zemlje nego li je to malena Hrvatska. Pokušaj da se napokon rasvijetli istina o žrtvama Drugoga svjetskoga rata je nužna. Ali pri tome treba puno pameti i strpljenja. Naravno da je važno znati koliko je ljudi poginulo u Jasenovcu i od čijega metka. To je potrebno kako bi se stalo na kraj srpskoj laži, koju podržavaju i neki židovski krugovi, kako je u Jasenovcu ubijeno oko milijuna ljudi.

Ali važno je i za naš hrvatski narod kako bi se napokon prihvatila činjenica da Jasenovac nije bio mjesto teatra i tjelovježbe. Iako su Nijemci godinama znali za zločine koje saveznici učinili u Njemačkoj, šutjeli su, radili i izgrađivali svoju domovinu. Bilo im je jasno da je svaki njihov potez pod budnim okom onih koji ne dozvoljavaju bilo kakvo preispitivanje povijesti, onih koji su iz osvetničkih pobuda željeli od Njemačke napraviti agrarnu zemlju, bez ikakve industrije. Tek zadnjih godina u Njemačkoj se govori otvoreno o stotinama tisuća silovanih Njemica od strane savezničke vojske i Rusa.

Kad bi Milanović malo bolje razmislio

Govori se i o groznom, nepotrebnom bombardiranju njemačkih gradova u kojima uopće nije bilovojske, pa niti potrebe za tolikim razaranjem i civilnim žrtvama. Nažalost kod nas postoje oni koji misle da se sve može učiniti preko noći. Bilo bi divno kad bismo napokon mogli rasvijetliti sve zločine u Drugom svjetskom ratu, naravno i one komunističke nakon rata. Kako će to učiniti jedan mali narod kad ne mogu veliki? Trebat će još puno strpljenja, pameti i vremena prije nego čitava istina izađe na vidjelo. A kad se to dogodi, bit će svima jasno da je svaka žrtva dostojan poštovanja, svejedno da li je ubijena od strane pristalica Hitlera, Pavelića, Staljina ili Tita.

Ukoliko ne bude dovoljno strpljenja i pameti neki će i dalje graditi svoju karijeru u Hrvatskoj unoseći razdor među Hrvate. U tom duhu treba promatrati i Milanovićevu izjavu u Jasenovcu o HOS-u. Mogla je biti razboritija. Nije odmjerena, kao što mu nije odmjerena izjava kako neće nikada ići na Bleiburg. Mogu razumjeti da ga smetaju na Bleiburgu kreature s ustaškim kapama. Žrtvama treba odati poštovanje. Ako to činimo jednima, bez obzira na tolike srpske laži i podvale oko Jasenovca, onda bi se moglo i drugima, bez obzira na šačicu onih jadnika s ustaškim kapama kojima je to samo jadna prilika da pokažu svoj veliki hrvatski patriotizam kojega nemaju niti u srcu niti u glavi.

Umjesto igre ustaša i partizana bilo bi dobro da se hrvatski narod okrene ekonomiji i demokraciji kako mladi ljudi ne bi odlazili niti iz Hrvatske niti iz BiH. Milanović sigurno nije Josipović ili Stazić. S njim bi se možda i moglo promijeniti dosta toga, kad bi imao dobre savjetnike. Ili kad bi malo bolje razmislio prije nego nešto rekne. Jer svaka predsjednikova riječ uzima se ozbiljno.