IVAN LOVRENOVIĆ: Kontekstualna teologija fra Ivana Šarčevića

Uz knjigu Ivana Šarčevića Teološki pogledi u višeetničkom kontekstu, koja je ovih dana izašla u izdanju Centra za kulturu i obrazovanje u Tešnju i u suizdanju „Ex librisa“ iz Rijeke, s predgovorom Ivana Lovrenovića (Uronjenost u život ili kontekstualna teologija fra Ivana Šarčevića) i pogovorom Drage Bojića (Kritičko i slobodno mišljenje vjere).

Piše: Ivan Lovrenović

URONJENOST U ŽIVOT ILI KONTEKSTUALNA TEOLOGIJA FRA IVANA ŠARČEVIĆA

Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva.
Roger Bacon (1214 – 1294)

Ako ste u uvjerenju da je teološka književnost tematski daleko od života, metodološki i terminološki zatvorena, namijenjena i razumljiva samo uže zainteresiranima, teološki eseji fra Ivana Šarčevića će vas osloboditi, uvjerit će vas da sve to može biti i drukčije – prohodno, živo i uzbudljivo, a da se ništa ne gubi od teološke, dapače i vjerničke ozbiljnosti i temeljitosti.

Ivan Šarčević jest kršćanski, respective katolički teolog, profesor na Franjevačkom teološkom fakultetu u Sarajevu, svećenik-franjevac, i sve se to jasno očituje u njegovoj teologiji – kao znanje i upućenost, kao posvećenost i predanost. No njegove teološke rasprave i izlaganja posjeduju važnu dimenziju koja ih vidno razlikuje i odvaja od akademski standardne teološke produkcije, i pribavlja im izrazitu autorsku unikalnost. Njegovi su tekstovi, naime, potpuno prožeti duboko proživljavanom, jednako vjerničkom koliko i misaonom zapitanošću pred uznemirujućim pitanjima i aporijama vjere u konkretnim okolnostima ljudskoga i društvenog života, a svoju zapitanost Šarčević ne formulira lagodnim profesorijalnim verbalizmom ni općim teološkim mjestima, nego, naprotiv, produbljuje zapitanost do najtežih mogućih uvida u la condition humaine, ne dajući lagane odgovore, često ni ne dajući odgovore, nego ukazujući na važnost samih pitanja, postavljanja pitanja. Preporučit će, tako, „da teolozi, duhovni ljudi uopće, prestanu dodijavati ljudima s već gotovim odgovorima, da iznova krenu od činjenica koje se ne mogu uljepšati ni religioznom zapaljivošću ni nacionalnom gorljivošću; da u iskrenome i dugotrajnome traženju, u diskreciji i strpljivosti, studiraju Sveto pismo, kršćansku tradiciju, opću i crkvenu povijest, da kroz dijalog sa suvremenim znanostima, osobito humanističkim, te s umjetnošću, kao privilegiranim sugovornikom, ostave naučene fraze i upute se u izazovno osobno istraživanje i propitivanje“. Zbog toga nam se u teološkim esejima Ivana Šarčevića nudi ono najplemenitije što možemo tražiti od ove vrste literature – čitkost, trijezna i odgovorna kritičnost (i autokritičnost, naročito!), uznemirujuća intelektualno-etička svježina i poticajnost.

Govoreći o oblicima učmalosti suvremenoga religijskog života, Šarčević postulira: „U ovakvom kontekstu teologija bi se trebala vratiti svom temeljnom pitanju: Ima li Boga? Gdje je on? I može li se razumski opravdati vlastita vjera? Teologija danas čak nema zadaću odgovoriti na ta pitanja, koliko ih najprije čuti, osloboditi ih od zaglušujućih politikantsko-religioznih i burzovnih glasova i dati im da barem odzvanjaju u svoj svojoj težini. Pred teolozima, teološkim učilištima i studentima teologije, ova se ᾿sveta znanost᾿ treba pojaviti ne samo kao korektiv ᾿civilnoj religiji᾿, bezbrojnim ugroženostima sa strane koje tobože ne dopuštaju dobar (ekonomski osiguran) status Crkve i klera u društvu, nego u poniznoj sigurnosti kao Božji glas, kao riječ koja izaziva ᾿semantičku uzburkanost᾿ kako unutar sekulariziranih govora o iščezlom Bogu, tako i među onim crkvenjačkim i dvorskim teologijama koje preziru suvremenog čovjeka, ljude zbijaju u isključive male kolektive u kojima su strah i nesloboda negacija vjere i gdje se ᾿posjedovanjem᾿ Boga mnogi isključuju ili sami odalečuju od Božje blizine, gdje se u konačnici mnogima zatvaraju vrata Božjega kraljevstva.“

I Šarčevićev jezik je posve u skladu s opisanim osobinama njegovih teoloških razmatranja. Taj jezik je, s jedne strane, čvrsto oslonjen na pojmovne i terminološke zahtjeve struke, u bogatom rasponu od klasičnih teološko-filozofskih djela i postavki, do rezultata važnih modernih, pa i sasvim suvremenih autora – teologa, filozofa, religiologa, književnika. Istovremeno, žestina i autentičnost, kojom Šarčević doživljuje svoja pitanja, traže i odgovarajući jezik, pa ćemo se u ovim esejima susresti s izražajno-stilskim rješenjima koja su plod izoštrene, posve individualne jezične inventivnosti, te u svojim najboljim trenucima dokidaju granice između teologije, filozofije i književne kreacije.

Zbog svega rečenog svježina i prodornost Šarčevićeve teologije posjeduje moć razmicanja recepcijskih granica. U njoj će intelektualni užitak, etičku uzbuđenost, otkrivalačku poticajnost pronaći i čitalac koji nije familijaran sa svijetom teologije, i čitalac koji nije formiran u katoličkom ili uopće kršćanskom duhu, te napokon, i čitalac koji nije vjernik a nije ravnodušan pred „stanjem stvari“ u suvremenom svijetu – od svojega najužeg okruženja do globalnih razmjera.

U knjizi Teološki pogledi u višeetničkom kontekstu sabrani su Šarčevićevi tekstovi pisani i pojedinačno objavljivani u rasponu od skoro četvrt stoljeća – od 1998. godine do danas. Dovedeni u ovoj knjizi u tematsku i idejnu blizinu kao koherentna cjelina, oni nam sada otkrivaju dugi i očito vrlo promišljeni kontinuitet Šarčevićeva zanimanja za mogućnosti koje pružaju tzv. kontekstualne teologije kao velika baština modernoga, poslijekoncilskog duha u kršćanskoj teologiji. A ono što je pri tomu od posebne važnosti, i što nije moguće dovoljno naglasiti, jest činjenica da ih – te mogućnosti – ovaj teolog inovativno razvija i obogaćuje primjenjujući ih na svoj najuži, konkretni životni kontekst. Teologija u višeetničkom kontekstu iz naslova knjige, ili neznatno preinačeno: bosanskohercegovačka kontekstualna teologija – eto, toga je, kao cijeloga jednog „sistema“, fra Ivan Šarčević tvorac i začetnik, zavjetno predan istraživač i autor, jedini te vrste i toga formata u nas. Pišući o jednoj drugoj njegovo knjizi (Opraštanje i sjećanje), teolog Zoran Grozdanov će ustvrditi da Šarčevićeva teologija „predstavlja ono najbolje što je domaća teologija iznjedrila posljednjih desetljeća i koja će, nadamo se, utjecati ne samo na teološki nego i javni govor u našim društvima“.

Uvid i polazište fra Ivana Šarčevića, da je „bosanskohercegovački kontekst teološko mjesto“, te njegova opredijeljenost da mu se posveti „iz odluke vjere“ i iz svojih najboljih ljudskih i intelektualnih snaga, u ovdašnjim okvirima jedinstven je, može se reći i epohalan. No odmah valja uvesti važnu distinkciju. To Šarčevićevo stanovište nema ničega zajedničkog sa sladunjavim kvaziteološkim mistifikacijama, prilično popularnim u javnom govoru, o Bosni kao „svetoj zemlji“ i njezinim trima monoteističkim religijama kao središtu i stjecištu ostvarene „abrahamske harmonije“. Šarčevićeva misao o Bosni ide drukčijim putom, putom iskrene odanosti, vjernosti i ljubavi, ali takve koja se ne hrani iluzijama, nego joj je potrebna istina o ljudima i životu u svim njegovim oblicima, ne samo dobrim, svijetlim, bogougodnim, nego i zlim, i strašnim, i bezbožnim. Ono što je pri tome jedinstveno, i što pomalo izmiče mogućnosti preciznoga definiranja, jest osjećajni ton kojim odiše to Šarčevićevo traženje: ono je u isti mah i bespoštedno kritičko, i prožeto toplim (sve)razumijevanjem, s onu stranu svakoga cinizma i hladnoga akademizma.

U samoj srži ovoga kontekstualnoteološkoga pristupa, položen je i iz nje zrači kao lajtmotiv Šarčevićev pogled na drugoga. „Usporedno s denacionaliziranjem vlastite religije i desakraliziranjem politike pred ovdašnjom teologijom je neotklonjivi zahtjev da se u vlastitoj vjeri na nov način premisli mjesto ᾿drugoga᾿, različitoga i stranoga.“ – piše on. Iskustveno zasnovan na višereligijskoj i višeetničkoj stvarnosti života u Bosni i Hercegovini, filozofski i teološki fundiran na najsnažnijim klasičnim i modernim temeljima (od Staroga Zavjeta, do evanđelja i „teologije Isusa iz Nazareta“, i do  „nauka o drugome“ Emmanuela Lévinasa…), to je pogled iz kojega Šarčević gotovo buberovski („Čovek postaje Ja u dodiru sa Ti.“[1]) formulira da je „drugi – konstituent moga identiteta“, i to zaoštrava do krajnje dramatičnosti: „Drugi i drukčiji bitno pripada u moj identitet. Moj identitet konstruira i onaj drugi koji sa mnom dijeli isto društvo i istu državu i u formi otpora, čak i onoga najgorega otpora kao nasilja i agresije.“ Poslušajte to još jedanput: i onaj drugi koji sa mnom dijeli isto društvo i istu državu i u formi otpora, čak i onoga najgorega otpora kao nasilja i agresije! Ili na drugi način, s naličja: „Zaključio sam da nije životna mudrost, a osobito ne zahtjev kršćanske vjere i Isusova evanđelja, biti isti s istima; to je nekako samorazumljivo i lako, nego, naprotiv, kako biti različit u masi istomišljenika osobito ako su posrijedi neutemeljena mržnja i zlo prema drugima.“

Mržnja i zlo prema drugima – i to u „višeetničkom kontekstu“, u Bosni! Da, kada polazi od teze da je „bosanskohercegovački kontekst teološko mjesto“, teolog Šarčević ima na umu cjelinu toga konteksta, to će reći, on itekako u svoja razmatranja uključuje i njegov pakleni aspekt. Izrijekom: „I članak Vjerovanja da ᾿Gospodin Isus silazi nad pakao᾿ u ovakvim zemljama kao što je Bosna i Hercegovina poprima posve konkretni izraz i mogućnost egzistencijalnog vjerničkog svjedočenja i teološke refleksije. […] Zadaća je teologa da svoj životni kontekst niti uljepšava, niti iz njega bježi. Pred njim je mukotrpan put da svojom teologijom pronađe racionalno obrazloženje da je život moguć i ondje gdje izgleda da su dominantni mržnja, zlo i smrt, te da je Bog bliži čovjeku nego što se čovjek usuđuje misliti.“

Ne uljepšavajući stvarnost ovoga našeg malog svijeta – bosanskoga i hrvatskoga, malog i jadnog i nesretnog – i ne bježeći iz njega, a budući mu sav predan i zakleto posvećen bez ostatka i bez kalkulacije, ali i budan prema svima njegovim nakaznostima, teolog Šarčević stječe potpuni legitimitet i unutarnju slobodu da govori o njegovim rugobama, pa i o mržnji i zlu prema drugima. Tako će se u ovim tekstovima naći mjesto na kojemu se tematiziraju, sasvim konkretno i precizno, i bosanske mržnje – srpska, bošnjačka, hrvatska. Na takvim mjestima Šarčevićev diskurs poprima dramatično otvoren i hibridan karakter – teško je u njemu razdvojiti duktus teološki od sociološkoga, ovaj pak od politološkoga, kako jedino i mora biti ako se misli kontekstualistički, i ako zadaća teologa nalaže da se u traženju istine i putova spasenja mora silaziti i nad pakao.

I mnogi drugi aspekti rugobne bosanske stvarnosti tema su Šarčevićeve teologije u ključu kritičko-upozoravajućega govora. Posebno i naglašeno mjesto tu zauzimaju njegove refleksije i opservacije koje se tiču vjersko-crkvenoga života, ali i svih drugih etičkih, društvenih i političkih vidova važnih u horizontu kontekstualne teologije kako ju shvaća i primjenjuje ovaj autor. Evo tek ovlašno uočenoga niza izopačenja i manipulacija što proizlaze iz nerazlikovanja vjerskih i etničkih identiteta, kako ih Šarčević notira u svojim esejima:

– „zlo u maski svetoga“;
– „zlo zamaskirano Božjim imenom“;
– „ratovanje svetim simbolima“ kao sredstvom dominacije nad drugima i religijski simboli kao „najzamaskiranije zlo“;
– „prkos simboli – križevi, crkve, džamije, razni spomenici koji unizuju čovjeka“;
– „nosanja i sađenja križeva često u suprotnosti s Isusovim križem“;
– „politička zatrovanost koja hoće da uzme na se lice vjerske i drugih mržnja“;
– „sakraliziranju svjetovnoga“ i „politička religioznost“ („Religijske zajednice stoje pred neodgodivom zadaćom izlaska iz demonskog kruga političke religioznosti.“);
– „hajdučko-akindžijski moral čije su oznake: nepovjerenje, prepad i prevara, iz čega dijelom slijedi i verbalno nasilje kao demoniziranje drugih, kako u javnoj sferi, politici i obrazovanju, tako i na nižim razinama komunikacije“;
– lakoća kojom se umrtvljuje „glas savjesti“ („Varaju se svi koji misle da zlikovci ne mogu spavati mirno“, reći će Šarčević na jednom mjestu);
– pogubnost „združivanja politike i religije bez morala“;
– pseudoreligiozni motiv „božanstva brze utjehe“ –

Bilo bi vrlo zanimljivo i korisno kada bi netko upućeniji sastavio potpun glosar takvih mjesta s kratkim komentarima tamo gdje su potrebni. Dobili bismo jedinstven „brevijar“ koji bi na malom prostoru pokazao svu širinu, obuhvatnost i inovativnost opisivanja i duhovnoga „dijagnosticiranja“ višeetničkoga konteksta Bosne i Hercegovine. A temeljna inspiracija Šarčevićeve bosanske teologije, u kojoj je od velike važnosti dimenzija proročkoga govora, svoj sublimirani izraz, čini mi se, dobiva u trima kritičkim pojmovima kojima se opisuju krupna vjersko-politička izopačenja. To su pojmovi teologija trona, religija bez Boga, te na osobito zaoštren način – Bog ratnog zločina.

Nepopustljiva upućenost i zauzetost za konkretnu životnu stvarnost (vjerničko-crkvenu, socijalnu, društveno-političku…), dovest će teologa Šarčevića do pojmovno krajnje izoštrene formulacije četiriju zarobljavajućih kultova i mentalnih ropstava od kojih je ultimativno potrebno oslobođenje, da bi se moglo izaći „iz zabluda i zarobljenosti kojih redovito nismo svjesni“. Za to su nam potrebne, piše on, sloboda od kulta ličnosti, sloboda od kulta sretne prošlosti, sloboda od kulta vječne države, sloboda od kulta nevinoga naroda.

Tko god bosanskohercegovačku stvarnost, ali i postjugoslavensku u cjelini, reflektira malo dublje od površnoga i plošnog internetskog uvida, znat će da su ova četiri Šarčevićeva „uboda“ precizna i sveobuhvatna detekcija doista najvažnijih zajedničkih oblika idola kojima smo kao ljudi i kao društva porobljeni.

Šarčević vlada relevantnim jezicima (talijanski, njemački, francuski), te svim velikim znanjima i autorima klasične i moderne teologije. Impresivna je lista  teologa, filozofa, teoretičara, znanstvenika, književnika, stranih i domaćih, na koje se on uživljeno poziva. No jedno ime, jedan autor ucijepljen je u njegov misaoni i osjećajni svijet na poseban način – Željko Mardešić, alias Jakov Jukić (1933-2006). Po akademskoj profesiji pravnik; po velikom i unikatnom djelu sociolog religije (religiolog, kako se samodefinirao), jedan od naših najautentičnijih u dvadesetom vijeku; praktični vjernik katolik i nepotkupljiv kritičar crkveno-vjerskih okoštalosti i vjersko-političkih malformacija. Dubok mislilac i, nimalo na zadnjem mjestu, sjajan pisac – snažno je i plodno utjecao na smjer kojim će se razvijati i profilirati teološka i društvena misao fra Ivana Šarčevića. U ovoj knjizi, kao i u brojnim drugim Šarčevićevim tekstovima i knjigama, to je jasno vidljivo. Ovako on piše o Mardešiću u eseju njemu posvećenom[2]:

„Prošao je Mardešić ovom zemljom zalažući se za dijalog, posvuda i sa svima, i s ljudima suprotnih pa i neprijateljskih stavova. I kad je dijalogizirao kao član Katoličke crkve, kao delegat svoga biskupa i biskupije, činio je to iz osobnoga uvjerenja, radi sebe, svojim riječima i stavom, a ne da se sakrije iza institucije niti da ideološki ili iz kakva koristoljublja naučenim frazama brani sebe, vjeru i svoju instituciju. Za njega dijalog nije bio stvar lukave diplomacije i pobjedne taktike, nego autentične uljudnosti i poštovanja sugovornika, intelektualne otvorenosti i slobode za uzajamno darivanje, za nove spoznaje, ali i mogućnost blagotvorne promjene mišljenja i obraćenja. Za Mardešića nije bilo dvoumljenja da u svemu, prije svega i povrh svega čovjekovu misao, riječi i djelovanje trebaju resiti nenasilje i dijalog. Nenasilje, naravno, ne znači izmicanje, neodlučnost i nemanje mišljenja, a dijalog ne znači gubitak identiteta, povlađivanje jačima ni izricanje onoga što se ne misli.“

Ivan Šarčević je bosanski franjevac, redovnik franjevačke provincije Uzvišenja sv. Križa, povijesno: Bosne Srebrene. K tomu, on je porijeklom iz Rame, drevnoga bosanskog kraja na izrazit način vezanog uz franjevačku prošlost i prisutnost. Kao jednako snažan osjećaj i odanosti i odgovornosti, sva ta ljudska, obiteljska, povijesna, zemaljska i duhovna zadanost i baština (o čemu bi opširnije valjalo govoriti nekom drugom prilikom) ima bitnoga udjela u oblikovanju Šarčevićeva ljudskog, redovničkog i teološkog profila – to je velik i nepotrošiv duhovni i emocionalni kapital i motivacija. Ali ne kao plošni  sentimentalizam, uskogrudni lokalizam, nego prvenstveno kao zrela kritičnost i umna zabrinutost nad stanjem i perspektivama – i redovničke zajednice, i njezina vjerničkog naroda.

Dimenziju kojom su bosanski franjevci obogatili bosanskohercegovačku i hrvatsku kulturu sažeo sam svojevremeno u pojam – kultura teksta. Njime označavam sve oblike u zamišljenom korpusu spisateljske i medijske prakse, koja se u okrilju Bosne Srebrene – što individualno, što institucionalno – njeguje od XVII stoljeća do danas. Sve ono što fra Ivan Šarčević piše i radi već sada ima jasne obrise jednog raznovrsnog opusa, pred kojim je s obzirom na autorovu dob i intelektualnu energiju još mnogo rezultata. Vidjeli smo kako je sve to obilježeno snažnim autorskim pečatom, a u isto vrijeme je i „organskim“ dijelom ove velike i vitalne bosanskofranjevačke kulture teksta.

U tom kontekstu ovdje je za upotpunjenje Šarčevićeva djelujućeg portreta umjesno istaknuti njegov urednički i izdavački angažman, kojim je od 2006. do 2012. godine obilježen jedan izuzetno plodan i važan period rada franjevačke izdavačke kuće i mjesečne revije Svjetlo riječi. U tom razdoblju objavljeno je pedesetak važnih knjiga takvih autora kakvi su, među ostalima, Hans Küng, Johann Baptist Metz, Robert Spaemann, Tomáš Halík, Karl Josef Kuschel, Gwenolé Jeusset, Raoul Manselli, Peter Paul Kaspar, Ljubo Hrgić, Ignacije Gavran i drugi. Razvijajući i unapređujući koncept revije Svjetlo riječi, utvrđen od prethodnika, zadržavajući s jedne strane u punoj mjeri njegov primarni karakter obiteljske franjevačke i katoličke revije, Šarčević je taj list i u sadržajnom i u likovno-tehničkom pogledu promišljeno, kriteriološki jasno i hrabro otvorio i dinamizirao, tako da je stekao vrlo širok i raznovrstan krug čitalaca i poštovalaca, ne samo u Bosni i ne samo među katolicima. Nažalost, već duže vrijeme taj je kurs u uređivanju Svjetla riječi napušten.

Jedna od važnih crta bosanskoga franjevaštva, povijesno zasvjedočena kroz stoljeća u različitim kontekstualno uvjetovanim modusima, jest iskoračivanje iz osnovnoga djelokruga redovničkih i pastoralnih obaveza u poslove i vidove djelovanja što su ih nametale nužde i potrebe vremena, a sve to ne bi moglo biti ostvarivano da se nije podudaralo s pojavom snažnih individualnosti – sposobnih za obavljanje tih zadaća, i spremnih na preuzimanje konzekvenci što su iz njih proizlazile, od kojih mnoge nisu bile ni povoljne ni sretne. Ta  riješenost da se radi općega dobra (ne samo duhovnoga, nego i kulturnog, čak i političkog) izlazi i na otvoreno, u svijet i svjetovnost, bez oslonca na institucije i autoritete (katkad baš i protiv njih), ta zakleta uronjenost u svoj i svojega svijeta životni kontekst – u prvim desetljećima XXI vijeka našla je u fra Ivanu Šarčeviću i u njegovu svećeničkom, teološkom i općekulturnom djelovanju dostojnoga nastavljača i protagonista, koji joj je dodao i nove, sasvim osobne crte.

Ima jedno mjesto u knjizi Teološki pogledi u višeetničkom kontekstu, kojemu sam se više puta vraćao, nadnosio se na nj, osluškivao njegov smisao, ali i njegov ton. Na kraju, učinilo mi se da je u njemu, kao u svojoj atomskoj jezgri, komprimirana cijela teologija i antropologija fra Ivana Šarčevića. Ne treba mu moj komentar ni interpretacija, poslušajte ga, svatko za sebe:

„Teologija koja se utemeljuje na Isusu iz Nazareta, na njegovom križu, trebala bi barem ukazati na zloupotrebe križa, na onu gotovo nevjerničku duhovnu prečicu kojom se od njegove patnje i duge šutnje groba i velike subote prave zemaljske pobjede; ukazati na činjenicu da Isus nije bio jeftino utješen, da je skončao iz ljubavi za ljude ali posve neutješen od prijatelja, neutješen čak u osamljeničkom vapaju za Očevom, Božjom blizinom i spasom.“

Post scriptum, confessio.

S jakom uvjerenošću u izuzetnost Šarčevićeva djela i djelovanja, prihvatio sam kao posebnu čast – premda uz puno skrupula zbog nedovoljne upućenosti, koje nije bilo lako prevladati – da knjizi dodam ovo popratno slovo. Ta riskantna odluka ne bi bila valjana bez iskrenoga očitovanja vlastite pozicije. Nju bih, pak, najkraće a najtačnije mogao izraziti jednim do pola stvarnim, od pola imaginarnim dijalogom. Valja mi naglasiti: prijateljskim.

Svoj povijesno-eshatološki optimizam – prožet jakim osjećajem tragičnosti života i uviđanjem snage zla, često i gorak jer mu je tuđa jeftinost i laž – Šarčević sažima u nadvisujući credo:

– Bog ima zadnju riječ u ljudskoj povijesti i onda kada ta povijest djeluje paklena, čak napuštena i od samoga Boga.

Na to moja skeptička i fatalistička malenkost nema čime da uzvrati, nego:

– Zadnju riječ ima smrt. I zemlja: u njezinoj utrobi su i život i smrt, nerastavljivi, vječni.

Pri tome priznajem, da je za Šarčevićev nemirni i tražiteljski oblik vjerništva i pouzdanja u Boga potrebno mnogo više hrabrosti duha, ali i dara (o, naročito dara!), nego za moj odgovor iz skepse.

[1] Martin Buber, Ja i Ti, preveo Jovica Aćin, Rad, Beograd, 2000.

[2] Ivan Šarčević: Kulturna polimorfnost Hrvata. O unutarhrvatskom dijalogu na tragu Željka Mardešića, u: Ivan Macut – Ivan Šarčević – Bože Vuleta (ur.), Novi dijalog – novi sugovornici. O dijalogu u društvu i Crkvi na tragu Željka Mardešića, Zbornik radova studijskog dana Željka Mardešića, Split, 2020.