Ivan Lovrenović o knjizi fra Ivana Šarčevića „Dijalog iz vjere“

Prošle godine u izdanju Kršćanske sadašnjosti (Zagreb) objavljena je jedna neobična i neobično važna knjiga – Dijalog iz vjere fra Ivana Šarčevića, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Sadrži devet kompleksnih teoloških radova, u kojima Šarčević demonstrira visoko osviješten etičko-intelektualni stav spram temeljnih pitanja čovjeka i njegovoga svijeta, pri čemu je osnovna vrijednost toga stava – uznemirenost i otvorenost, nasuprot svakoj ideologičnosti i apodiktičnosti. Na stilskoj razini ekvivalent tomu je veoma prepoznatljiva Šarčevićeva esejističnost, u kojoj se pouzdano znanje, nekonvencionalno i poticajno artikuliranje pitanja, i izrazito osoban a gibak i precizan jezik spajaju u moćan izražajni amalgam, koji je jednako relevantan u teološko-znanstvenom kao i u književno-esejističkom polju.

Već i sami naslovi eseja jasno sugeriraju njihovu tematsku i motivacijsku usmjerenost: „Religija – kultura – dijalog, „Dijalog s perspektivom. Od kulture dijaloga do dijaloga kultura“, „Pluralizam i univerzalnost patnje. Pretpostavke međureligijskog dijaloga“, „Međureligijski dijalog pred alternativom vjere i nevjere, Dijalog s ateistima, Spoznajni altruizam i Božje milosrđe u konfliktnom društvu“, „Crkva – promicateljica kulture dijaloga i zajedništva. Prema koncilskoj konstituciji Gaudium et spes“, „Kulturna polimorfnost Hrvata. O unutarhrvatskom dijalogu na tragu Željka Mardešića“, „Povijesno-teološko utemeljenje međureligijskog dijaloga bosanskih franjevaca“, „Dijaloška odgovornost vjere“.

Predgovor i pogovor knjizi, koje ovdje donosimo, napisali su Stipo Kljajić i Tomislav Kovač

Fra Stipo Kljajić je bosanski franjevac. Doktorirao je iz biblijske teologije na Papinskom sveučilištu Antonianum. Predaje na  Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te kao gost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Osijeku i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Autor je knjige Utjeha mesijanske nade (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Franjevački samostan sv. Luke, Jajce, 2018).

Tomislav Kovač doktorirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu baveći se postkoncilskim odnosom Katoličke crkve prema islamu i muslimanima. Područja njegovoga zanimanja i znanstvenog istraživanja su odnos kršćanstva i drugih religija, međureligijski, osobito kršćansko-muslimanski dijalog, teologija religija, misiologija, odnos vjere i kulture.

 

 

Stipo Kljajić: O DIJALOGU DIJALOŠKI

Ne zna se jesu li Adam i Eva, biblijske slike prvih ljudi, međusobno dijalogizirali. Biblija o tome ništa ne kazu­je. S Bogom svakako jesu razgovarali, bili su pitani, me­đutim tek nakon što su podlegli napasti zla, zastranili (mysterium iniquitatis), no i tada ne iskreno, bez uvijanja i prebacivanja/nijekanja odgovornosti. Slično Adamu i Evi, Biblija ne donosi ni razgovor između njihove djece, Kajina i Abela – šteta, jer bi bilo dragocjeno imati ga – tako ne znamo bi li dijalog, da ga je bilo, odvratio Kajina od bratoubojstva i spriječio spiralno širenje zla bratoubijanja.

I Kajin je razgovarao s Bogom, ponovno na Božju inicijativu, no ni tu nije došlo do dijaloga: Kajin se dija­logu stalno izmicao, od njega bježao. I nije to jedino što se ne zna o (ne)dijalogu u biblijskoj prapovijesti. To, na koncu, i ne čudi jer se radi o egzistencijalnoj poruci izra­ženoj mitskim načinom; više o pokušaju odgovora na pitanje zašto, nego kako su stvoreni prvi ljudi i zašto su počinili svoje prve, nikako ne i posljednje grijehe.

Susreta i razgovara između prvih ljudi međusobno i s Bogom zacijelo je bilo, no ne i dijaloga – barem ne otvorenih i zdravo konfliktnih – koji bi smirili tenzije, odvratili od nasilja i zla (ako ne za stalno, onda barem  privremeno) i povratili narušeni sklad i zajedništvo. Razgovor i dijalog naprosto nisu sinonimi, premda su etimološki veoma slični (starogrčki dialogos = razgovor) i premda se oba događaju u susretu, lako je svaki dijalog razgovor, nije svaki razgovor i dijalog.

Nikako. Za dijalog je potrebno, još više nego za razgovor, ostvariti nezaobi­lazne pretpostavke i kreirati ga: dijalog nije nešto samo po sebi dano i samorazumljivo, nešto urođeno – premda je čovjek ontološki dijaloške biće – nego ga je potrebno roditi, često u mukama. Prvi ljudi, i Adam i Eva, i Kajin – i svi drugi ljudi, svih vremena – otimaju se dijalogu (svakodnevno je to naše iskustvo), ne žele ga jer on od njih zahtijeva, između ostaloga, susret s drugim oči u oči, otvoreno uho za drugoga, priznanje vlastite odgo­vornosti i krivice.

Dijalog je, čini se, prvenstveno stvar htijenja: jedno­stavno ga nema ondje gdje ga se ne želi, gdje ga se smatra nepotrebnim, gdje se oci njega bježi i skriva. Da bi ga se pak htjelo/željelo, potrebno je u njemu vidjeti smislenost: mogućnost susreta i obogaćenja, vlastitoga i onoga s kojim se dijalogizira. Ukoliko ga se smatra besmislenim i nepotrebnim – a to je najčešće kod onih superiornijih – onda je svako „tjeranje” na dijalog unaprijed osuđeno na propast: nema dijaloga na silu.

Nema, i zbog toga što dijalog po svojoj naravi zahtijeva najmanje dva u dijalogu jednakopravna i slobodna sugovornika, jer dijalog nije tehnika da se drugoga prevari, nadvlada i pobijedi, nego du­hovnost koju karakterizira nastojanje ne samo oko svoga do­bra, nego i dobra drugoga i zajedničkoga dobra. Dijalog nije  taktika nametanja vlastitoga mišljenja niti orobljavanja drugoga: u dijalog se ne ulazi da bi se drugoga porazi­lo, da bi se objelodanila i potvrdila ispravnost vlastitih uvjerenja ili života, nego naprotiv da bi ga se upoznalo, razumjelo – njega od mene različitoga, jer samo različiti uistinu dijalogiziraju – od njega i s njim učilo, da bi se, u konačnici, raslo u zajedništvu i ljudskosti.

Ukoliko se dijalog uistinu želi i ako se u njega ulazi dobronamjerno i iskreno, sa sviješću da drugoga, isprav­noga puta jednostavno nema, još uvijek je to samo jedan korak na putu dijaloga. Mnoge su, doista, zapreke na tom putu. Od čovjeku tako svojstvene samoispravnosti i samodostatnosti, preko teškoće i samoga susreta, a ka­moli dijalogiziranja s drugim – osobito ako je taj drugi povod ili uzrok moje nesreće, ako se o mene ogriješio – do slabog poznavanja sudionika dijaloga, i drugoga i sa­moga sebe pa sve do (ili prvenstveno od) straha i mržnje kao dviju najvećih zapreka i dijaloga i života kao takvoga.

Ukoliko se u jednadžbu navedenih zapreka dijalo­ga, a one su samo svojevrsni izbor, uvrsti raznolikost dijaloga s obzirom na njihove sudionike i razine na ko­jima se ostvaruju (osobni dijalog, društveni dijalog, međukulturalni, međuetnički i međunarodni dijalog, međukonfesionalni, međureligijski i međusvjetonazorski dijalog …, sve dijalozi između različitih skupina, a gdje su još nimalo nebitni unutarnji dijalozi, dijalozi iz­među pripadnika istih skupina: kulturoloških, društve­nih, etničkih, narodnih, crkvenih, vjerskih …), onda dolazi gotovo do nepremostivih zapreka dijaloga.

Ipak,  unatoč svu mnoštvu stvarnih ili potencijalnih zapreka, glavne su zapreke dijaloga na osobnoj razini, u osobnom dijalogu, onom licem u lice, jer je upravo osobni dijalog osnova svih drugih dijaloga i jer je, na koncu, dijalog uvijek osoban, konkretan i događa se između dviju oso­ba, ma o kojoj se vrsti ili razini dijaloga radilo. Osoba, pojedinac je, naposljetku, onaj koji shvaća i prihvaća nužnost dijaloga, ili ne.

Ukoliko se radi o dijalogu nastalom iz vjere, ne dakle samo onom međuvjerskom, onda dijalog nije nešto opcionalno, nego upravo nužnost: nužnost vjere, osobito kršćanske vjere. Dijalog vjernika, dakle, nepobitno pri­pada samoj srži njihove vjere: ako nigdje drugdje, onda bi u vlastitoj vjeri, u vlastitom (dijaloškom!) odnosu s Bogom morali pronalaziti utemeljenje i opravdanost, upravo nužnost dijaloga.

Za kršćane nužnost dijaloga ne može proizlaziti iz straha od nestanka niti iz juridičkih normativa, nego iz osobnog vjerničkog odnosa s Bo­gom, iz evanđelja, odnosno iz nasljedovanja Isusa Kri­sta. Upravo Isusovo ostvarivanje dijaloga (i ortodoksija i ortopraksija), kao onoga u kršćanstvu jedinoga uistinu mjerodavnoga, trajni je poziv, točnije zapovijed svim njegovim nasljedovateljima: bez dijaloga se ne biva krš­ćaninom, i to dijaloga na Isusov način.

Isusovo ostvarivanje dijaloga (ne puko prakticiranje) proizlazilo je, kako nam prenose evanđelja, iz uvjerenja da je drugi Božja slika, njegovo lice, iz potrebe praktič­ne, konkretne ljubavi prema, opet konkretnoj, osobi, iz odgovornosti prema drugome koji me se bezuvjetno tiče, tim više ako je taj drugi drukčiji.

Zato Isus i ulazi u dijalog prvenstveno s onima s kojima se obično ne dijalogizira: sa siromašnima, stranima, bolesnima, grešnima, marginaliziranima, s u biblijskom smislu malenima, jer je zbog njih, sam će to reći, i došao na svijet. No, ni s njima, a osobito ne s pravednima i dobrima, s vjerski besprijekornima (prema njihovu mišljenju), Isus neće „jeftino” dijalogizirati, neće ih ostavljati ondje gdje ih je zatekao, nego će u dijalogu s njima zahtijevati radikalne promjene, obraćenje, a ne estetske korekcije.

Konkretna zauzetost za druge, uz navedeno, „tjerat” će Isusa da ne prekine dijalog, da se – izvanjski gledano sa zanemari­vim, ako i ikakvim uspjehom – uvijek iznova upušta u dijalog s raznim „mračnjacima” svoga vremena, oso­bito s „pomračivačima Božjega lica”, da dijalogizira i s neprijateljima, onima koji mu o glavi rade.

I u dijalogu s njima Isus je sasvim svoj, otvoren, no krajnje zahtjevan, ne dopušta neiskrenost niti se da uvući u kaljuže spletka­renja: tako jednom prigodom sugovornicima namjerno kaže da će im odgovoriti na postavljeno pitanje tek ako oni njemu odgovore na njegovo, o podrijetlu Ivana Krsti­telja, jer su njihova omalovažavanja i nepoštivanja – s kojima je dijalog nemoguć – odavno prešla svaku mje­ru (Mt 21,23-27); ili u dijalogu s Pilatom, nakon što se ovaj pokazao krajnje prijetvornim i lažno neupućenim, k tomu još božanski umišljenim, Isus šuti i ništa ne od­govara (Mk 15,4), slično kao i pred velikim svećenikom kojemu zapravo Isusov odgovor i ne treba, jer je smrtna presuda već odavno „skovana” (Mk 14,61).

Sve do sada kazano služi kao svojevrsni uvod onomu što slijedi, tekstovima koji su pred vama. Radi se, kao što ćete se i sami uvjeriti, o devet kauzalno nastalih tekstova, sabranih u jednu knjigu i naslovljenih Dijalog iz vjere. Radi se, dakle, o govoru o dijalogu i to dijalogu nastalom iz vjere. Njihov autor je bosanski franjevac, profesor pa­storalne teologije, Ivan Šarčević, koji na po mnogočemu jedinstven način nastoji govoriti o ovoj za njega (a tako bi valjda trebalo biti i za svakoga čovjeka, vjernika osobito) krucijalno važnoj temi, odnosno problematici. Premda se o dijalogu dosta (možda i previše) pisalo i piše, teksto­vi koji slijede su ne samo autentični i relevantni nego i, po mnogim parametrima, neobični, odnosno novi.

Oni, što je za svaki tekst ove vrste najvažnije, odolijevaju vre­menu, ne zastarijevaju: premda su pisani u razdoblju od 2003. do 2019., i dalje su itekako aktualni. Oni, nužno je to spomenuti, ne pripadaju tekstovima koji pretendiraju na sveznanje o dijalogu, koji dijalog prihvaćaju zdravo za gotovo niti onim, a takvih je čini se najviše, koji načelno promovirajući dijalog u stvarnosti promulgiraju samoispravnost sebe i svojih, nego upravo dijaloškim teksto­vima: autor se, u jasnoći izlaganja svojih stavova, stal­no upušta u dijalog s drugim mišljenjima, često sasvim oprečnim njegovima, i s njima odvaguje vlastite argu­mente, i pri tome ostaje lojalno kritičan prema mainstream mišljenjima vlastitoga kolektiviteta, kako nacionalnoga tako i vjerskoga, odnosno franjevačkoga i crkvenoga.

Premda ne govori samo o dijalogu proizišlom iz vje­re, nego ozbiljno i trezveno uzima u obzir i druge život­ne postavke i svjetonazore, uključujući i one ateističke u svoj njihovoj raznolikosti, knjiga koja je pred vama bitno je plod ne samo intelektualnoga rada nego i kršćanske vjere. Autor svoje tekstove nastoji utemeljiti na evan­đelju, na životu i djelovanju Isusa Krista – u komu se milosrdni Bog upustio u novi, do tada gotovo nepojmljivi dijalog sa svijetom – na crkvenim dokumentima, osobito onima Drugoga vatikanskog koncila, na svijetlim i obvezujućim primjerima iz franjevačke i crkvene, bosanske i svjetske povijesti i na koncu, no ne manje važnim, na že­lji za ostvarivanjem nikad dostižnog, ali nužnog sveopćeg bratstva ljudi, koje je zapravo jedina istinska budućnost svijeta, a čiji je dijalog nezaobilazni početak i metoda.

Ne postoji naučeni, „svladani” dijalog, nego se čitava života valja učiti dijalogizirati – autor to stalno nagla­šava. Valja se, gotovo je sasvim jasno, osobito učiti dija­logizirati u našem vremenu i na našim, nacionalnim i vjerskim mržnjama premreženim prostorima. I zbog toga što je kod nas i danas, s jedne strane, već odavno prisutna kakofonija dijaloga, mnoštvo glumljenih i samo pro forma dijaloga, dijaloga koji su nastali iz prisile ili ne idu dalje od slatkorječivosti, ne idu u konkretnost, u ostvarivanje ili, s druge strane – što je kudikamo opas­nije – što se u našim društvima, našim narodima, čak i u našim vjerskim institucijama još uvijek nije ozbiljno shvatila nužnost dijaloga (indiferentnost je gotovo sveprevladavajuća), pa se drugi ne samo dijabolizira, često u ime naroda, vjere pa i samoga Boga, nego se, čega, smo također svjedoci, difamiraju i kažnjavaju oni rijetki naši koji uistinu nastoje zastupati i živjeti dijalog, opet u ime zaštite nacionalnih interesa, svete vjere i, čini se, još svetije tradicije. Ova knjiga može biti svojevrsni priručnik, vademecum kako se uči dijalogizirati, kako ostvariti ne­zaobilazne pretpostavke dijaloga, jer je on, ponovimo, nužnost: ljudska i vjernička.

Možda je Isus, Logos, što znači ne samo Riječ, Smisao, nego i Dijalog, i došao na zemlju da Bog u njemu ljude ne samo spasi i otkupi nego da ih, da se vratimo na prve lju­de s početka, i nauči dijalogizirati. Nimalo slučajno Isus se u kršćanskoj tradiciji često naziva drugim Adamom i većim od Abela: on, za razliku od njih dvojice u neizreci­voj slobodi dijalogizira s Bogom i s braćom koja mu žele zlo. Najčešće Isus najplodnije sugovornike za dijalog, što nije nimalo zanemarivo, pronalazi u strancima, u druk­čijima od svojih. Možda i u našoj sredini odzvone Isuso­ve riječi da tako pravog dijaloga iz vjere nije našao među svojima, kao među strancima.

Tomislav Kovač: DIJALOŠKA ODGOVORNOST VJERE

Zalagati se za dijalog, mir i suživot nikada nije bilo lako, posebno nije u današnje vrijeme. Živimo u napetom i ne­izvjesnom svijetu koji se sve više radikalizira na globalnoj i lokalnim razinama. Tehničko-ekonomska globalizacija, koliko je povezala ljude, narode i kulture, toliko ih je po­stavila u međusobnu konkurenciju prouzročivši strah i nepovjerenje jednih prema drugima. Posljednjih tridese­tak i više godina diktatura neoliberalnog kapitalizma i njegovih perfidnih ideologija prividnih sloboda cijeli je svjetski poredak podredila materijalističkoj logici novca i profita, produbivši jaz između bogatih i siromašnih te namećući mnogim državama ekonomsko ropstvo kojim se iz dana u dan sve više uvjetuju ili ukidaju temeljna prava i slobode naroda i pojedinaca. Univerzalističke ideale humanizma na kojima je sagrađena modernost i njezin napredak zamijenili su pragmatizam realpolitike i znanstveno-tehnička paradigma koji stvarnosti pristu­paju isključivo utilitaristički.

lako su neki nagovještavali da će 21. stoljeće biti sto­ljeće planetarnog mira i blagostanja, od samog njegova početka ono je obilježeno terorizmom i novim ratovi­ma, globalnim siromaštvom i migracijama, ekološkom katastrofom i prijetnjama novog svjetskog rata, uklju­čujući biološki i nuklearni rat. Globalni izazovi na različite se načine prelijevaju na regionalnim i lokalnim razinama, oživljavajući stare ili pobuđujući nove nape­tosti. Gotovo posvuda rastu nacionalizmi i populizmi, religijski ekstremizmi i fanatizmi, ideološke i svjetona­zorske netrpeljivosti i isključivosti, tendencije zatvaranja u vlastite identitete (identitarizam) i zajednice (komunitarizam) sa željom odvajanja od drugih (separatizam), verbalno i fizičko nasilje.

Sve su ove pojave na više ili manje izražajan način također prisutne u društveno-političkom i kultural­nom kontekstu država nastalih raspadom Jugosla­vije, u kojima su odnosi pripadnika različitih naroda i vjeroispovijesti još uvijek opterećeni prošlošću, naročito traumama posljednjega rata i svih ljudskih i društvenih nepravdi koje su iz njega proizašle. Vremena su ozbiljna, ozbiljna su i pitanja koja nam današnje vrijeme postavlja na svjetskoj i našoj regionalnoj razini.

Opravdano je, stoga, zapitati se koje je mjesto i uloga religija i vjernika u ovakvom svijetu i u našem konkret­nom podneblju? Jesu li vjernici samo pasivni, nemoćni ili indiferentni promatrači globalnih i lokalnih zbivanja? Doprinose li konstruktivnom razvoju općeljudske zajed­nice kako u svijetu tako i u svojim sredinama ili su mož­da i sami ponekad suučesnici u politikama i ideologija­ma podjela i mržnje? Mogu li vjernici svojom duhovnom snagom i moralnim autoritetom posvjedočiti da su, u da­našnjem razdiranom svijetu, mir i suživot među ljudima i narodima ne samo mogući nego i nužni, da je socijalna pravednost ostvariva, da su susret i dijalog uvijek bolji od sukoba i rata, da ljubav prema Bogu uključuje ljubav i odgovornost prema svakom čovjeku i svim ljudima?

Polazeći od spomenutih izazova i pitanja knjiga fra Ivana Šarčevića, Dijalog iz vjere, više je nego dobrodošla. Svojim sadržajem i porukama ona je hrabar i ozbiljan poticaj ponajprije kršćanima, ali i sljedbenicima drugih religija i svim ljudima dobre volje, da razmisle o svom odnosu prema svijetu i svojoj konkretnoj sredini, kao i o svom odnosu prema drugima, neovisno o njihovoj nacionalnoj, vjerskoj i kulturalnoj pripadnosti, ali ne i bez njih. Jer svaki odnos ima svoj kontekst i konkretne sudionike, koji neminovno pripadaju jednom narodu te specifičnom religijskom i kulturnom okruženju koji sačinjava njihov identitet i koji nužno utječe na njihovu predodžbu sebe i drugoga. Temeljno pitanje koje se pro­teže kroz cijelu ovu knjigu je sljedeće: je li vjera zapreka ili mogućnost dijaloga i suživota s drugima, odnosno, je li vjera koja bi dijelila ljude još uvijek bila dostojna sebe i svojih osnovnih teoloških i moralno-etičkih načela? Od­govor na to pitanje naslućujemo, iako nije jednostavan.

Fra Ivan Šarčević vjeru poglavito razumijeva kao od­govoran odnos prema Bogu i bližnjemu, u duhu Isuso­va evanđelja, odnos koji se uspostavlja, razvija i održa­va upravo i ponajprije dijalogom. Autor ovom knjigom svjedoči da i sam čvrsto vjeruje u dijalog i drugima želi osvijestiti važnost dijaloga. Međutim, istodobno nas upozorava da je dijalog, kao i svaki ljudski odnos, krhak i da zahtijeva trud i njegovanje kako bi mogao opstati i biti učinkovit. Autor također poručuje da u današnjem svijetu nijedan vjernik, nijedan narod i nijedna zajednica nije i ne smije biti otok, nego da su međusobna povezanost i dijaloška suradnja neophodni za njihov opstanak i za stvaranje zajedničke budućnosti.

Zbog ovih razloga je knjiga Dijalog iz vjere jednako prožeta teološkom i pastoralnom motivacijom. Njome autor propitkuje duboki smisao i životne posljedice vjere u odnosu na konkretne izazove i probleme u društvu i Crkvi, naročito u našem širem podneblju, nastojeći de­tektirati uzroke problema i ukazati na moguća rješenja u svjetlu kršćanske poruke i zdravog razuma. Knjiga je sačinjena od devet članaka nastalih na temelju autorovih izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima i objav­ljenih u različitim časopisima i zbornicima između 2003. i 2019. godine. Zajedničko ovim člancima je što svaki na svoj način tematizira dijalog, naglašavajući njegovu važ­nost i nezaobilaznu ulogu u svim životnim procesima i područjima djelovanja, naročito na vjerskom planu. Premda su napisani u različitim razdobljima i povodi­ma, članci se izvrsno nadovezuju i nadopunjuju. Bogat i svestran sadržaj ove knjige može se iščitavati i razmatra­ti kroz tri glavna vida: teološki – dijalog, kao i vjera, ima teološke temelje i konkretne moralno-etičke zahtjeve koji iz njih proizlaze; crkveno-pastoralni – dijalog je sastavni dio evangelizacijskog poslanja Crkve; društveno-politički – dijalog i vjera imaju izravne implikacije u životu ljudi i naroda.

Teološki temelji dijaloga: Isus kao primjer

Već u kratkom i sugestivnom naslovu knjige, fra Ivan Šarčević ističe i povezuje dvije stvari: dijalog i vjeru. Štoviše, dijalog izvlači iz vjere predmnijevajući da, s jedne strane, vjera uključuje dijalog i da, s druge strane, dijalog koji proizlazi iz vjere ima drukčije i obvezujuće temelje, koji su transcendentne ili teološke naravi. Teološko utemelje­nje dijaloga Šarčević prije svega crpi iz komunikacijskog obilježja Božje objave u povijesti čovječanstva, kojom Bog svojom riječju uspostavlja odnos s čovjekom i poziva ga u zajedništvo sa sobom. Zato se iz perspektive triju velikih monoteističkih religija – židovstva, kršćanstva i islama – može reći da je vjera dijaloška po svojoj naravi: ona je odgovor na Božji govor (objavu), odgovor koji uk­ljučuje jednaku odgovornost prema Bogu i čovjeku jer je Bog, ukoliko je jedini i stvoritelj svakog čovjeka, nužno Bog svih ljudi koje, pretpostavljamo i vjerujemo, jednako i nepristrano ljubi, uključujući one koji u njega ne vjeruju.

Drukčije rečeno, Bog obvezuje vjerničku savjest da iziđe u susret drugome čovjeku i da se brine za njega, da s nji­me razgovora i surađuje u ostvarivanju mirnoga i praved­noga života, sukladno Božjoj stvarateljskoj zamisli. To fra Ivan Šarčević jednostavno naziva „odgovornost u vjeri“ (str. 45) te više puta u svojoj knjizi s pravom podsjeća kako je dijalog „za vjernike zahtjev koji izlazi iz vjere, iz primarnog odnosa: odnosa s Bogom¹* (str. 51), „dijalog ima izvorište upravo u vjeri“ (str. 96) itd. Ova dijaloška odgovornost vjere odgovornost je svakog istinskog vjer­nika, neovisno kojoj vjeroispovijesti ili narodu pripadao. O toj odgovornosti ovisi sama vjerodostojnost vjere, jed­ne vjerske zajednice ili jednog naroda, moglo bi se dodati i jedne civilizacije, te zato nije jednostavno odgovoriti je i vjera po sebi čimbenik dijeljenja ili povezivanja ljudi. Ako vjera u suštini povezuje ljude, kako se često tvrdi, zašto su vjernici općenito toliko isključivi i skloni druge osuđivati? Je li problem u „vjeri”, u „vjernicima” ili u ne­kim drugim, „izvanjskim”, faktorima?

Svoj dijalog iz vjere fra Ivan Šarčević prvenstveno te­melji na svojoj osobnoj vjeri u osobu Isusa Krista i na zahtjevima koji iz kršćanske vjere proizlaze. Ako Isus podsjeća da je ljubav prema Bogu i prema bližnjemu najveća zapovijed židovskog Zakona (usp. Mt 22,36-40), svojim pak učenicima objavljuje novu zapovijed: „Lju­bite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15,12ss). A poznato je da je Isus ljubio beskrajno i da je za svo­je svjedočanstvo o Božjoj ljubavi prema svim ljudima bio spreman podnijeti nepravedne osude, odbacivanje, poniženje, muku i smrt. Isto tako, spomenuta Isusova zapovijed nije rezervirana samo za kršćane, nego svoje puno značenje dobiva u „zlatnom pravilu” evanđelja: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima” (Mt 7,12).

Kršćanska vjera je doista zahtjevna jer nikada ne razdvaja Boga i čovjeka, štoviše, nemoguće je krš­ćanski vjerovati u Boga i zanemarivati drugog čovjeka, osobito onog u nevolji. Isusova prispodoba o Posljednjem sudu jasno ukazuje da je djelotvorna ljubav prema upravo ljubav prvo mjerilo spoznaje Boga i istine (usp. 1 Iv 4,7-8.16b.20-21 i dr.), a ljubav uključuje odnos, su­sret, komunikaciju, nalaženje zajedničkih obzorja pa i onda kada se čini da ih nema. Ova relacijska dimenzija svojstvena je kršćanskoj vjeri u Trojedinoga Boga, koji se objavljuje kao subzistentni odnos triju božanskih osoba – Oca i Sina i Duha Svetoga – koje su u vječnom među­sobnom sebedarju ili autokomunikaciji u ljubavi. Zato ljubav sačinjava Božju bit i sveza je trinitarnog jedinstva, koje se otkriva kao jedinstvo u različitosti i zajedništvo osoba. Otajstvo utjelovljene Riječi priopćava, u Kristu, sveopći Božji poziv na zajedništvo s Bogom i s drugim ljudima. Postajući čovjekovom, Božja riječ je ušla u po­seban i nepovratan dijalog s čovječanstvom.

Fra Ivan Šarčević u ovoj knjizi često se poziva na Isusov način susretanja i dijalogiziranja sa svojim suvre­menicima ističući kako Isus nije odbijao nikoga, napro­tiv, rado je uspostavljao razgovor, osobito ondje gdje ga obično nema (granične situacije života); u razgovoru s drugima Isus se obraćao ljudskoj savjesti, iz čovjeka je izvlačio najbolje i omogućavao novi početak (obraćenje svijesti i ljudskih odnosa); napokon, Isus je polazio od konkretnih, svakodnevnih ljudskih pitanja i potreba, koje je usmjeravao prema zajedničkim ciljevima (poziv na praktičnu ljubav i opće dobro; usp. str. 46-48). Isusu nijedna čovjekova situacija nije bila strana, niti je bježao od sučeljavanja i sukoba.

Naprotiv, svoje učenike je pozivao da slijede njegov primjer i da budu uključeni u sredinu u kojoj žive, da suosjećaju i služe drugim ljudima, da nadiđu ljudske, vjerske i narodne predrasude, da budu čimbenici mira i pomirenja, da ljube svakog čovjeka, čak i svoje neprijatelje i progonitelje, da uvijek slijede – po­nekad teško razumljivu – logiku Kraljevstva Božjega ili, kako kaže Šarčević, Božju optiku: ,,U kršćanstvu taj teški zahtjev proizlazi iz Božje ljubavi prema svim ljudima, i dobrima i lošima, i vjernima i bezbožnima, i pravednima i nepravednima. Zato govorimo o Božjoj optici koja je za vjernika obvezujuća“ (str. 176-177). Fra Ivan Šarčević s ve­likim se poštovanjem referira na Isusove načine ophođe­nja s ljudima, profinjeno ih tumači s biblijsko-teološkim znanjem, s pastoralnom obazrivošću i propovjedničkim darom. Kršćanskom čitatelju nudi pravu evanđeosku propedeutiku dijaloga, koja ne ostavlja indiferentnim i koja u svim životnim okolnostima može aktivirati velike potencijale kršćanske vjere.

Dijalog i evangelizacijsko poslanje Crkve

Naglašavajući dijalošku dimenziju vjere fra Ivan Šarčević potpuno se nadovezuje na (poslije)koncilsko učiteljstvo koje dijalog prihvaća kao sastavni dio evangelizacijskog poslanja Crkve. „Dijalog je evangelizacija”, „Crkva mora stupiti u dijalog sa svijetom u kojem živi. Time će ona sama postati riječ, poruka i razgovor” – samo su neke od poticajnih misli koje je papa sveti Pavao VI. izrazio u svo­joj nastupnoj i još uvijek nadahnjujućoj enciklici Ecclesiam suam (br. 66-67 i dr.), posvećenoj obnovi i poslanju Crkve upravo kroz prizmu dijaloga. Dijaloški obrat Dru­gog vatikanskog koncila obvezuje katoličke vjernike da budu pozorni na „znakove vremena” i da izađu ususret drugim kršćanima (ekumenski dijalog), sljedbenicima drugih religija (međureligijski dijalog) i svim ljudima dobre volje (dijalog s cijelim čovječanstvom, uključujući i ateiste). To će reći da je suvremeni katolički identitet bitno dijaloški identitet, identitet koji je, iz unutarnjih zahtjeva vjere, otvoren svakom čovjeku i svakoj životnoj prilici, osobito onoj u koju je potrebno unijeti svjetlo evanđelja.

Međutim, dijalog Crkve sa svijetom najprije pretpo­stavlja otvoreni unutarcrkveni dijalog, koji treba biti „živ i prisan, osjetljiv za svaku istinu”, „spreman čuti različite glasove ljudi našega vremena” (Ecclesiam suam, br. 116). Kako brižljivo ističe Koncil, takav dijalog podrazumijeva uzajamno uvažavanje, poštovanje i slogu jer: „Jače je, nai­me, ono što vjernike sjedinjuje negoli ono što ih dijeli; u onome što je nužno nekad bude jedinstvo, u dvojbenome sloboda, a u svemu ljubav” (pastoralna konstitucija Gaudium et spes, br. 92). Na tragu Željka Mardešića, na kojeg se Šarčević inače rado poziva – uz druge autore koji su razvijali koncilsku misao na našim prostorima i koji su utjecali na njega, poput Tomislava J. Šagi-Bunića i teo­loga vezanih uz Kršćansku sadašnjost – možemo ustvr­diti da je otvoren i (samo)kritičan unutarcrkveni dijalog preduvjet za vjerodostojan dijalog Crkve sa svijetom, i obrnuto: dijalog sa svijetom obogaćuje i učvršćuje dija­log unutar same Crkve (usp. str. 216-217).

Nažalost, tre­ba priznati da takvog dijaloga u Crkvi uvelike nedostaje, kako zbog monopoliziranja Crkve od strane hijerarhije i crkvenih službenika, tako i zbog kronične nepoučenosti vjernika, koji su uglavnom prepušteni sebi i koji se nerijetko li udaljuju od Crkve ili zatvaraju u manje skupine duhovnjačko-prozelitskoga ili konzervativno-militantnoga tipa; neprijateljskim pogledom na svijet (usp. str. 209-212). U više tekstova ove knjige, posebno u članku „Crkva – promicateljica dijaloga i zajedništva” (str. 187-213), Šarčević jasno izlaže temelje, izazove i perspektive (poslije)koncilskog naučavanja o dijalogu. Na svoj način tako pridonosi općoj kulturi dijaloga i susreta za koju se zalaže Katolička crkva, a koja ponajprije traži izgradnju dijaloškog mentaliteta i usvajanje umijeća komuniciranja. On to čini kao vrstan pastoralni teolog kojemu je istinski stalo do evangelizacijskog poslanja Crkve i koji se trudi teološki osmisliti to poslanje.

Zapanjujuće je koliko su teološko-pastoralni naglasci fra Ivana Šarčevića bliski viziji Crkve koju promiče papa Franjo, naročito kroz prizmu ,,izlazeće“ Crkve koja služi ljudima, posebice najugroženijima. Poznato je da papa Franjo želi „Crkvu koja izlazi” na periferije ljudskih egzi­stencija i koja se ne boji angažirati u svijetu, Crkvu koja prednjači u preuzimanju inicijativa (primerear) i koja je spremna surađivati sa svim konstruktivnim čimbenici­ma društva, Crkvu koja povezuje i koja je (pre)nositeljica milosrđa i pomirenja, Crkvu koja sve ljude smatra bra­ćom i sestrama. Jedino takva Crkva „otvorenoga srca”, „otvorene misli” i „otvorenih vrata” može učinkovito odgovoriti na velike izazove 21. stoljeća, na globalnoj i lokalnoj razini. No, da bi to bilo moguće, papa Frano poziva cijelu Crkvu da najprije izađe iz svoje „autoreferencijalnosti“, tj, iz svog duhovnog, doktrinarnog i institucionalnog egocentrizma, da se oslobodi lažljivoga osjećaja superiornosti, samodopadnosti i sigurnosti, da se liši natruha klerikalizma i elitizma kao i robovanja forma­lizmu, juridizmu i karijerizmu koji je često izjedaju i izo­bličuju iznutra…

Crkva se, dakle, mora neprestano iznu­tra obraćati ili, kako piše fra Ivan, sebe „autoevangelizirati“ (str. 213). Šarčević je ponekad vrlo oštar kada spominje ovakve devijacije ili „bolesti” vjere unutar Katoličke crkve, iako treba biti iskren i priznati da one postoje i u drugim vjerskim zajednicama. S druge strane, potpuno je u pra­vu kada konstatira da većina kršćana ne živi svoju vjeru sukladno znanju koje bi trebali imati o njoj. Otud važ­nost epistemskog ili spoznajnog altruizma koji naš autor posebno ističe: otvorenost drugome, poštivanje ljudskog dostojanstva, uvažavanje tuđeg motrišta (i spremnost ko­rigiranja vlastitoga), aktivna tolerancija, milosrđe i ljubav prema bližnjemu (tako i prema neprijatelju i strancu) nisu samo zahtjevi humanosti nego imperativi inherentni krš­ćanskoj vjeri, koji vjernika potiču da na druge i na stvar­nost ne gleda isključivo iz svoje perspektive, nego, opet, „Božjom optikom”, koja nadilazi ljudske vidike (usp. str. 176 i 178). Radi se ovdje o vrlo konkretnim teološkim i pastoralno-katehetskim zadacima, koji zahtijevaju osvješćenje i pomnu razradu odgojno-formativnih programa kako na području religijskog, tako i civilnog obrazovanja.

Bosna i Hercegovina kao locus theologicus

Svaki dijalog, kao i svaka teologija, ima svoj povijesni, kulturni i društveno-politički kontekst, svoje specifične sudionike i izazove. Misaoni kontekst ili locus theologicus fra Ivana Šarčevića je prije svega Bosna i Hercegovina, sa svom kompleksnošću njezinih etno-konfesionalnih odnosa, trauma nedavnoga rata popraćenih zlopamće­njem, političkih i nacionalnih podjela, državno-institucionalnih apsurdnosti, stagnirajuće ekonomije i raširene korupcije, neizmjernih frustracija i osjećaja besperspek­tivnosti građana koji u njoj žive te koji je zbog svega toga masovno napuštaju.

Opće je mišljenje da političa­ri Bosne i Hercegovine truju narod i žive od održavanja sukoba. Neki stručnjaci pak smatraju da rat u toj zemlji nije ni prestao jer se nekadašnje ratne ambicije osvajanja prostora nasiljem i „etničkim čišćenjem” nastoje i dalje ostvarivati drugim, „mirnim sredstvima” (usp. str. 166).

Bosna i Hercegovina doista je zemlja mnogih para­doksa: ona nije samo na raskrižju, nego se u njoj samoj isprepleću velike kulture i civilizacije (zapadno-katolička, istočno-pravoslavna, islamska) koje su u prošlosti često bile u međusobnom sukobu, a nerijetko su i da­nas; toliko lijepa, ponosna i gostoljubiva zemlja, a toliko bremenita i tragična; humana i dehumanizirajuća u isto vrijeme. Prolaziti njome jednako izaziva divljenje, tugu, gorčinu i bijes. Zar u toj zemlji doista nema volje i snage za zajedničkim životom, zar je njezina budućnost osu­đena da bude zarobljena u politikama mržnje i podjela, zar će njezina krhka stabilnost uvijek ovisiti o stranim organizacijama i humanitarnoj pomoći, zar su joj hra­bri i požrtvovni pojedinci i udruge jedina nada? Koliki ponor mora biti u ljudima da više ne žele izaći iz njega? Neke stranice ove knjige koje se posebice odnose na sta­nje u Bosni i Hercegovini gotovo je mučno čitati koliko su stvarne (usp. str. 162-168 i dr.), a opet, trebalo ih je napisati jer pred ,,u nebu vapijućim grijesima” ne smije se šutjeti. U današnjem bosanskohercegovačkom kaosu nameće se pitanje kako su se „vjernici” i njihove zajedni­ce ponašali za vrijeme nedavnoga rata, a osobito koliko su pridonijeli procesima pomirenja i suživota u pora­ću?

Ovo je nezaobilazno pitanje s obzirom na neobično važnu ulogu koju religija ima u toj državi koja se, inače, deklarira sekularnom. Treba također reći da su najveće žrtve u Bosni i Hercegovini zapravo mladi, koji su prepu­šteni sebi i koji dandanas nose i prenose terete minuloga rata, zlopamćenja svoga naroda i besmisao nepouzdane države. Njima nije samo, kao nekoć njihovim roditelji­ma, oteto bezbrižno djetinjstvo ili mladost, nego im se kontinuirano krade budućnost. Najgore Što bi se Bosni i Hercegovini moglo dogoditi je novi rat, što nažalost nije nemoguće, iako ga doista nitko ne zaslužuje i odgovor­nost je svih društvenih čimbenika, civilnih i vjerskih, da sve učine da do toga nikada, ama baš nikada ne dođe. U suprotnom, nitko neće imati opravdanja i posljedice bi bile nesagledive.

Slično vrijedi i za susjedne zemlje koje se u poraću moraju kritički suočiti s vlastitom prošloš­ću i pravično odgovoriti na sadašnje društvene izazove, uključujući i postojeće međuetničke napetosti. Krajnje je vrijeme, također, da se na ovim prostorima prestane poistovjećivati vjera i nacija. Vjera je transcendental­na i univerzalna kategorija, koja nadilazi kontingencije povijesti i koja se ne smije ograničiti na jedan narod ili re­ligiju. Šarčević s pravom često upozorava da je religijski motivirani nacionalizam, koji apsolutizira i sakralizira sve ono Što se odnosi na vlastiti narod, ravan idolatriji i poganstvu koji se posve kose s biblijskim, pa i kuranskim, poimanjem Boga i vjere.

Fra Ivan Šarčević jedan je od najistaknutijih intelek­tualaca u suvremenoj Bosni i Hercegovini. Redovito se uključuje u javnu raspravu svojom pisanom ili usmenom riječju, koja zna biti vrlo polemična — što nije slučaj u ovoj knjizi. On se odlučno zalaže za jedinstvenu Bosnu i Her­cegovinu i jednakopravnost njezinih triju konstitutivnih naroda — Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ujedno je oštar kriti­čar politika podjela koje predstavnici tih naroda provo­de, a osobito proziva raširenu spregu između religije, po­litike i nacionalizma na svim stranama, To mu zamjeraju neki pripadnici njegova vlastitoga, ali i dva druga bosanskohercegovačka naroda, kao nažalost i pojedina njegova redovnička subraća. Međutim, njegov stav je jasan: ni u jednoj sredini nema suživota ni budućnosti bez dijalo­ga, međusobnog uvažavanja i suradnje, bez pravednosti, slobode i istine, a naročito u (post)konfliktnom društvu, bez pomirenja. No, čini se da u Bosni i Hercegovini sve­ga toga najviše nedostaje. U jednom članku antologijske naravi, „Pluralizam i univerzalnost patnje.

Pretpostavke međureligijskog dijaloga“ (str. 51-87), Šarčević sa žalošću  utvrđuje: „ I ono malo zajedništva, shvaćenog u komunikaciji osoba i zajednica različitih osoba, podijelilo se, pobjeglo u defenzivu, dok su zagovaratelji dijaloga i su­života ismijavani ili isključivani kako od svojih tako i od drugih ili u najmanju ruku promatrani sa sumnjom ili nevjericom. Negacija drugoga postalo je načelom ‘veće’ ili ‘manje’ pripadnosti vlastitom nacionalno-religioznom korpusu. U BiH sve se iskušalo, osim pomirljiva i ozbiljna dijaloga, osim poštivanja prava i slobode drugo­ga, osim stvaranja zajedničkoga doma bez straha od dru­goga” (str. 67).

Pomirenje pak pretpostavlja iskreno pošti­vanje patnje i žrtve ne samo svoga, nego i tuđeg naroda, kao i osudu zločina počinjenih od pripadnika vlastitoga naroda. Unatoč razumljivoj privrženosti vlastitome na­rodu, vjera bi upravo trebala biti ovdje najveći pokretač kajanja, praštanja i pomirenja, bez kompromisa i bez zadrške: „Onaj tko ne prepoznaje patnju drugoga, tko je niječe, tko se ravnodušno okreće od nje, tko je odguruje za neko vrijeme, pa i pod izlikom pravovjernosti i izvrša­vanja religijskih dužnosti, ne samo da nije sposoban ući u dijalog nego iskrivljuje ili niječe zahtjev vlastite vjere. Patnja i potreba drugoga stoje kao poziv položen u samoj vjeri i prije svakog nacionalnog ili religijskog pripadanja. Vjera taj poziv čini još obvezatnijim“ (str. 83).

S druge strane, da u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje drugdje u svijetu, dijalog i suživot ostaju uvijek mogući, svjedoči originalan i vrlo poučan članak „Povijesno-teološko utemeljenje međureligijskog dijaloga bosanskih franjevaca“ (249-303). U njemu Šarčević pomno prikazuje i tumači različite paradigme dijaloga od biblijskih vremena do novije povijesti, s posebnim osvrtom na doprinos bosanskih franjevaca u čuvanju katoličkog i hrvatskog identiteta na bosanskohercegovačkim pro­storima. Polazeći od primjera miroljubivog susreta sve­toga Franje Asiškoga s egipatskim sultanom Melekom al-Kamilom u Damietti (1219.), u jeku 5. križarskog rata, naš autor između ostaloga opisuje i aktualizira susret fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda Osvajača na Milodraškom polju (1463.), tijekom kojega je franjevcima izdana Ahdnama koja je osigurala njihov ostanak i opsta­nak katoličkog naroda u Bosni; podsjeća i na prosvjeti­teljsko-kulturni doprinos fra Matije Divkovića u osmanlijskoj Bosni (17. stoljeće); osvrće se također na susret franjevačke delegacije na čelu s fra Jozom Markušićem s maršalom Titom u Beogradu (1949.), kako bi isposlovali svoja građanska, vjerska i rodoljubna prava.

Ovaj članak zorno ukazuje da i kada se stanje čini bezizlaznim, odvažnim susretom i dijalogom mogu se smanjiti štete i postići preduvjeti za daljnji život. Jer ne dijalogizira se samo u položaju nadmoći ili među „jednakima”, nego i u slabosti ili porazu, kada je nužan kompromis (usp. str. 276). Takav dijalog traži veliku poniznost i herojsku vjeru, koju kršćanin nalazi u snazi evanđelja.

Posebna vrijednost ove knjige je što nudi drukčiji – bosanskohercegovački – pogled na regionalne izazove. Ujedno upoznaje čitatelje sa specifičnošću Hrvata iz Bosne i Hercegovine, koji imaju vlastitu povijest, kultu­ru i identitet koji se ne mogu reducirati na jedinstvenu svehrvatsku matricu. Hrvati Bosne i Hercegovine nisu hrvatska dijaspora ni „kolonija”, oni su stoljećima kon­stitutivni i sustvaralački narod bosanskohercegovačkih prostora, na kojima imaju pravo ostati i biti priznati u svojoj partikularnosti. Kod tih pitanja fra Ivan Šarčević pretežito se oslanja na povijesne radove pisca Ivana Lovrenovića, koji otvaraju nove perspektive u razumijeva­nju „polimorfnog” identiteta hrvatskog naroda, uosta­lom kao i drugih naroda na ovim „zapadnobalkanskim” ili jugoistočnim prostorima Europe (usp. osobito str. 224-237, 277-279, 292-301).

Nema sumnje da fra Ivan Šarčević iskreno voli Bos­nu i Hercegovinu i poštuje sve njezine građane, neovisno kojem narodu ili „vjeri” pripadali jer u njegovim očima pojedina ljudska osoba je važnija od kolektiva, a kolektiv svoj legitimitet dobiva upravo kada štiti i vrednuje svakog pojedinca. Kao kršćaninu i franjevačkom svećeniku stalo mu je do uspostave pomirenog i pravičnog društva u kojem će se etničke, kulturalne i religijske različitosti koje Bosnu i Hercegovinu čine toliko posebnom pozi­tivno afirmirati.

Veliki je poznavatelj povijesti, kulture i društveno-političkog života ove plemenite, ali neprestano gažene zemlje u kojoj, svojim javnim djelovanjem, nastoji povezati vjeru i praksu. Stoga je njegova teologija možda najbliža Metzovoj „političkoj teologiji”, usredotočenoj na „autoritetu patnika” ili Memoria passionis kontekstualiziranoj u bosanskohercegovačkom (post)konfliktnom društvu koje je razapeto između sveprisutne mržnje, po­tisnute boli i prešutnog vapaja za pomirenjem.

U tome Šarčević nipošto nije kabinetski teolog, nego uistinu an­gažirani teolog intelektualac. Nije ni ideolog. Jer velika je razlika između intelektualca i ideologa: dok intelektua­lac slobodno razmišlja i potiče druge da razvijaju vlastito mišljenje i odgovorno djeluju za opće dobro, ideolog svoju misao nameće drugima i unaprijed odbacuje drukčija stajališta. U Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama ima puno ideologa, a premalo intelektualaca, još manje teologa intelektualaca koji su pozorni na probleme svo­jih suvremenika i spremni zalagati se u javnom životu, koliko god to bilo teško i ponekad rizično: „Ničim ne oskudijevamo više no kritičkim i samokritičkim glasovi­ma u našim podijeljenim društvima” (str. 167). Temeljeći se na zahtjevima vlastite vjere, fra Ivan Šarčević na svoj­stven način vrši proročku ulogu teologije, iako dobro zna da „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24) i da mnoge nevolje čekaju istinske Isusove uče­nike (usp. Mt 5,10-12 i dr.).

Svjedočanstvo i opomena

Knjiga Dijalog iz vjere fra Ivana Šarčevića uistinu je boga­ta temama i podtemama koje prirodno proizlaze jedne iz druge i koje se na različite načine provlače kroz cijelu knjigu, primjerice: odnos vjere, religije, nacije i politike; vjere i kulture; vjere i ateizma; pitanje identiteta i alteriteta; međureligijski i kršćansko-muslimanski dijalog; ideološka zloporaba religije, osobito u nacionalističke ili fundamentalističke svrhe; odnos religije i nasilja; opća potreba za kulturom susreta i dijaloga, milosrđa i pomirenja itd. Autor minuciozno prilazi svakoj temi, pokazuje zavidnu erudiciju i širinu razmišljanja, ima istančan osjećaj za jezik i ugodan stil pisanja, koji je izravan, često provokativaan, ali pun empatije i prožet vlastitom duhovnošću. Šarčevićev govor o dijalogu je teološki i ekleziološki utemeljen, pastoralno usmjeren i društveno angažiran.

Gorućim i zahtjevnim temama koje obrađuje autor na izvanredan način zapravo povezuje pastoralnu i fundamentalnu teologiju. Ujedno razvija vlastitu kon­tekstualnu teologiju koja promišlja izazove vjere, ulogu vjernika i vjerskih zajednica u našem zadanom geopo­litičkom, kulturalnom i socioreligijskom kairósu, koji je pluralan i u mnogočemu opterećen. Ova knjiga obiluje dubokim razmišljanjima, snažnim porukama i izvrsnim citatima.

Premda neumorno naglašava važnost dijaloga, Šarče­vić ostaje realan jer je svjestan mnogih subjektivnih i objektivnih zapreka koje dijalog otežavaju ili sprječava­ju. Isto tako, o dijalogu ne govori samo teoretski, nego polazi od povijesnih iskustava i činjenica. U isto vrijeme podsjeća da je dijalog jedna trajna i neizvjesna avantura, koja je uvijek na početku: „Dijalog i susret, razumijeva­nje i poštovanje, istina i pomirenje nikada nisu unaprijed zajamčeni” (str. 175), „Nijedan dijalog, međutim, nije za­vršen. I međureligijski je na početku” (str. 87). S obzi­rom na brojne izazove današnjeg svijeta i naših prostora, Šarčević vjernika ne podsjeća samo na dijalošku, nego i na političku dimenziju vjere. Jer koliko god bila osobna, vjera nije privatna: ona se živi i svjedoči u konkretnoj društvenoj stvarnosti, koliko god bila teška ili podijelje­na.

Odatle, prema našem autoru, trostruka odgovornost dijaloga iz vjere: odgovornost pred Bogom, odgovornost za dugoga (i njegovu patnju) i odgovornost za opće dobro (usp. str. 74-87). Doista, u jednom svijetu koji je na globalnoj i lokalnim razinama sve više suočen s vlasti­tim granicama i u kojem je ljudski život sve češće obez­vrijeđen i ugrožen, vjernici su najpozvaniji promicati čovjekovo dostojanstvo, braniti temeljna ljudska prava i zalagati se za zajedničko dobro. To jednako vrijedi za sve zemlje u našem okruženju, u kojima vladavina zakona, socijalna pravednost i izazov suživota ostaju odlučujući za mirnu i skladnu budućnost.

Slagali se sa svim autorovim promišljanjima ili ne, ova knjiga fra Ivana Šarčevića zavrjeđuje pažljivo čitanje i objektivno vrednovanje u dijaloškom duhu u kojem je napisana. Štoviše, zbog originalnog, svestranog i osobno involviranog autorovoga pristupa može se bez pretjeri­vanja reći da se ovdje radi o jednoj od najboljih i najiza­zovnijih knjiga o dijalogu napisanoj na ovim prostorima. Iako je prvenstveno upućena rimokatoličkim čitateljima, knjiga Dijalog iz vjere neosporno ima veliku ekumensku i međureligijsku vrijednost jer se teme koje obrađuje tiču svih vjernika i vjerskih zajednica, makar ne dijelili nužno isto shvaćanje dijaloga i vjere.

Ovu knjigu posebno treba preporučiti vjerskim poglavarima, svećenicima i redov­nicima, teolozima i vjeroučiteljima, zato što su najod­govorniji u poučavanju vjernika da vjera i ljubav prema Bogu pretpostavljaju otvorenost srca, duše i uma, kao i ljubav prema bližnjemu u najširem smislu riječi (usp. Mt 22,36-40). Tematski sadržaj ove knjige može također biti od velike koristi svima koji se na bilo koji način zani­maju za implikacije dijaloga u društvenom, političkom i kulturnom životu, tj. sociolozima, politolozima, filozo­fima, povjesničarima, komunikolozima, novinarima itd. Mnoge teme dotaknute u ovoj knjizi zaslužuju biti pro­dubljivane, kako znanstveno, tako i u konstruktivnom razgovoru koji će obogatiti svakog sudionika.

Knjiga Dijalog iz vjere fra Ivana Šarčevića svjedočan­stvo je i opomena. Ona je ponajprije svjedočanstvo au­torove osobne kršćanske vjere, kojom poziva svakog vjer­nika da iz svoje vjere izvuče ono najplemenitije što hu­manizira čovjeka i pridonosi ukupnoj ljudskoj zajednici. Ujedno je i opomena svakom čovjeku, osobito vjerniku, da se zapita koje mjesto daje drugome i drukčijem u svo­me životu te što može učiniti za njega, osobito na našim konkretnim prostorima. Jer je i drugi u Božjim očima važan i mimo njega nema spasenja (usp. Mt 25,31-46 i dr.).

Dijalog je uistinu najučinkovitije sredstvo susreta, prijateljevanja i življenja s drugima. Dijalog puno toga može promijeniti, a bez njega se sve može upropastiti. Zato vjernik nikada ne bio smio odbijati dijalog, nego svoju vjeru treba živjeti u dijalogu. Tako će pokazati od­govornost svoje vjere i najbolje služiti Bogu i ljudima.