IVAN ŠARČEVIĆ: Nacionalizam kao kolektivna oholost najgora je vrsta duhovnog oboljenja
Siromaštvo ljudskih odnosa, te starenje s kojim ljudi često postaju izopačeniji, lajtmotiv je knjige “Mane i vrline” teologa Ivana Šarčevića, objavljena u suizdanju Kršćanske sadašnjosti i Franjevačkog samostana sv. Luke u Jajcu.
Zbir je to od šezdesetak kolumni objavljivanih u mjesečniku Vjesnik Franjevačkoga samostana sv. Luke iz Jajca, posvećenih ljudskim manama i vrlinama, od razboritosti, pravednosti, prijateljstva i milosrđa, preko straha, samoodgoja i siromaštva, do pohote, grijeha, laskanja, neprijateljstva, oholosti, kukavičluka i dr.
Milosrđe
Za milosrđe Šarčević kaže da se iskazuje onomu koji po ljudskoj računici zaslužuje pravednu kaznu, a razloge za to ne nalazimo u sebi, u kozmičkom redu niti u propisima, nego poput vjere, ima transcedentski karakter, božanski izvor. Milosrđe je više od pojedinačnih čina nesebične dobrote, ono je cjelina života i struktura naše osobnosti, prenosi HINA.
Posebno se osvrće na kolektivne oholosti kao što su obiteljska, redovnička, crkvena etnička, rasna, kulturna i religijska. Svako naše “‘veliko’ MI” živi duboku podvojenost krajnje ugroženog i istodobno najpravednijeg i kakvog sve naj-naroda, ističe Šarčević i dodaje da je dvadeseto stoljeće pokazalo svu ubilačku i samoubilačku razornost kolektivne oholosti u ideologijama fašizma, nacizma i komunizma.
Oholi narod
Nacionalizam kao kolektivna oholost najgora je vrsta duhovnog oboljenja naroda, u njemu je narod “kolektivni bog” i njime se pokriva sve i sva zla. I nikim nije lakše vladati kao oholim narodom, smatra Šarčević. Teolog s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Stjepan Radić u pogovoru ističe da se pitkost, ljepota i privlačnost Šarčevićeva govora o vrlinama čuva svake idealizacije i ljudskoj osobi nedostižnog zahtijevanja. U “Manama i vrlinama“ on predstavlja svu složenost moralnog djelovanja i čovjekova postojanja uopće, te ukazuje na važnost zahvaćanja u najdublji bunar svoje osobnosti i priznavanja svojih „najmračnijih djela”, zaključuje Radić.
Autor kaže da su polazište za ta fragmentarna razmatranja dva uvida: siromaštvo ljudskih odnosa, te činjenica da kako starimo, u većini, ne postajemo bolji, nego izopačeniji, pretvorniji, grešniji
Kaže da se u pisanju referirao na Sveto pismo, vlastita iskustva i mišljenje niza autora. Fra Ivan Šarčević (1963) bosanski je franjevac, teolog i publicist. Predaje pastoralnu teologiju i katehetiku na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, na kojoj je bio i dekan. Bio je glavni urednik mjesečnika Svjetlo riječi. Objavio je sedam knjiga u kojima se bavi navještanjem vjere, odnosima vjere i politike, ekumenizmom, opraštanjem i pomirenjem, te odnosima vjere i umjetnosti.
