• Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine
  • Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine
  • Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine
  • Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine
  • Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine
  • Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine
  • Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine
  • Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine
  • Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine
  • Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine
  • Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine
  • Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine

Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine

Prošle godine iza oblačenja [novaka] krenuo je o. ravnatelj [fra Anđeo Franjić] u Ramu, da pohodi m. p. o. fra Bonu Milišića, eksprovincijala. Kojom prigodom m. p. o. fra Bono predbaci mu: “Nesreća te ne odnijela! Svakud s djecom obilaziš, a za nas ovamo u Rami baš i ne mariš. Zašto ne bi i amo malo zabrazdio, da i Ramljaci našu djecu vite, ta eto vidiš, djeteta ni od kuda ne smogosmo, da vam i iz Rame koje spremimo.” Ravnatelj mu dade poštenu riječ, da će na dan dva slijedeće godine u Ramu svesti. Našto o. fra Bono odlučno odvrati: “Ako ćeš tako kratko, nemoj mi ni dolaziti i djecu uzalud mučiti.”

Ove pako godine valja poštenu riječ izvršiti. Dječacima su predočene sve poteškoće puta, da se bolje opreme na put samo oni, koji su snažniji, na toga ne bi, koji ne očitova, da se ćuti snažnim za put, dapače i oni, kojim bivši u blizini bilo je dozvoljeno rođenoj kući otići ne htjedoše od društva otići. 22. 7. 1899. piše o. redodržavnik [fra Anđeo Ćurić]: “Zarad tvog izleta u Ramu eto kad hoćeš, budi blagoslovljen sa svojim društvom. Samo se čuvaj, da se djeca gdje ne prehlade oli kakovih drugih nezgoda ne dopanu. Bog bio s vami!”

S ovim krasnim blagoslovom krenuše 24. 7. na stanicu Dolac, gdje unišav u dva vagona u 11¼ pr. p. odoše vlakom na Bugojno i to 45 pitomaca i 2 učitelja. Zanimljivo iznenađenje bi, kad čuše u Travniku, da će u Oborcima sresti poglavicu zemlje i generala konjaništva nj. preuzv. g. I. Appela. Brzo se dosjetiše, da ga pjesmom i s “Živio” pozdrave, premda samo 1 časak tu vlak staje. Nj. Preuzvišenost se odmah sjeti, da to klicanje iz protivnog vlaka ide njemu, te se blagonaklono ukaza na prozoru kupea, našto “Živio!” još gorkije zaori. Stigav na Bugojno još ugodnije iznenađenje, jer se tuj očekuje dolazak Preuzv. g. fra Marijana Markovića, koji se vraća iz Livna. Ova vijest tim je radosnija bila, što su sad mogli nastaviti put, jer bi se inače vratili, da nj. Presvjetlosti u Gučoj Gori iskažu čast i odanost. Ne može se opisati, kolikim ih je gostoljubljem dočekao župnik bugojanski o. fra Domin Gojsilović. Prvu večer izleta probaviše u radosnu oduševljenju, koje je išlo gostoljubnom domaćinu, a izvađalo se je skladnim četveropjevom prigodnica i hrvatskih rodoljubnih pjesama, od kojih su osobito buru oduševljenja izazvale koračnice “U boj” i “Nosim zdravu mišicu”, kao i hrv. himna “Lijepa naša domovino”. Sutradan nije im se bilo žuriti, pošto su imali čekati preuzv. g. biskupa fra Marijana. Stoga su u ogromnoj bugojanskoj crkvi svečano proslavili sv. Jakova Apoštola skladnim pjevanjem kod sv. Mise, te ujedno se pomolili zaštitniku crkve sv. Anti Padovanskom, da ih na putu štiti. Nešto iza 9 sati stiže presvijetli g. fra Marijan, biskup u pratnji fra Marijana Duića, svog tajnika, fra Ante Brešića, gvardijana u Livnu, fra Ante Franjića, vidoškog župnika, i fra Vladimira Dolića, suhopoljskog župnika. U velikom dvorištu župskog stana pozdravi s nekoliko toplih riječi presv. gospodina o. ravnatelj, što presv. gospodina ugodno iznenadi, buduć da nije ni slutio, da će onoliku množ svojih štovatelja zateći. Prije objeda, s kojim se je trebalo žuriti, da se na vlak ne zakasni, prirediše naši pitomci u čast presv. gospodina akademiju, koja lijepo na zadovoljstvo svih uspije, osobito presv. gospodin, koji svome zadovoljstvu dade krepke izraze govorom, koji ni učitelji ni pitomci zaboraviti nigda neće. Ovdje budi javna zahvala presv. gospodina na velikodušnom daru, što ga učini pitomcima, da im izlet što ugodniji bude, tim većim, što ovaj primjer nađe nasljedovanja, među kojima se osobito istače fra Vladimir Dolić. Na kolodvoru poljubiv presv. gospodina u ruku s ushitnim poklicima s njim se oprostiše i pjesmom pozdraviše.

U 1 sat po podne ostaviše ubavo Bugojno s ugodnim uspomenama na taj dan, te sabrav se na mostu Okašnice, gdje su na podvoz pričekali uputiše se cestom lijepog skopaljskog polja do sela Voljica, dočim su im Ramljaci još jučer na susret prispjeli, te njihovu putničku robu na konje potovarili, ostaviv s njima samo Križana Kvesića s jednim konjem, da im živež, što im taj dan treba ponese. Kod utoka zlatonosne Bistrice u Vrbas moradoše se sa svojim kolarima rastati, te pješice krenuti put čarnog Draševa. Prešav Voljice penjahu se u smjeru prema raduškom kamenu, dok iza 2 sata laganog hoda ne izbiše na Pale, tako prozvane sjenokosnice, buduć su s paljenjem šuma nastale. Čim su na Pale izašli, puče im pred očima ubava visoravan, Draševo zvano, koja se nalazi na jugo-istoku Raduše planine. Ova visoravan bijaše baš cilj njihova izleta ove godine, te je za planinski boravak mjesto jako zgodno, pošto se tuj nalaze staje ramske rezidencije i seljaka iz Jaklića, čega radi zove se i Jaklićka planina. Na divni pogled Raduše i vispoljane, malim vrtačama, obilježjem krasa, ali ne gologa, kao u Julskim i Dinarskim Alpama, iskićene, svakom srce radosnije zakuca, brzo zaboraviše trud vrletnog uspona. Lijepi planinski predjel pozdraviše oduševljenim klicanjem i rodoljubnom pjesmom, koja se čovjeku ovakom prigodom i sama iz grudi izvija. Iza kratkog odmora od pol sata krenuše pod hrvatskom zastavom, koja im je odsad kao putokaz po planinskim izletima služila. Kod mnogobrojnog naroda na ravnom Draševu zaposlena, ovaj hrvatski amblem, što ga razdragana djeca visoko i ponosno u vis dižu, prouzroči takovo raspoloženje, da cijelo Draševo skladnom i jednostavnom narodnom pjesmom zaori. Za njihov boravak gledom na živež na Draševu, nijesu se morali brinuti, jer su zato skrbili m. p. o. fra Bono i o. fra Anto Ravlić.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar