Ja, Milan Bandić

U Zagreb je došao s jednim koferom i kasnije je pričao da je ostao oduševljen kada je prvi puta ugledao Tomislavov trg, katedralu u pozadini, popločane ulice koje su vodile u središte gradskog života. Nije vjerojatno ni sanjao da će to biti njegovo “leno”.

Student Milan Bandić diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na smjeru općenarodna obrana i društvena samozaštita 1981. godine. Potom je odslužio vojni rok i zaposlio se u tvornici Ledo. Najprije je radio u hladnjači na minus 25 stupnjeva, a potom u kancelariji.  Vrlo rano u braku je dobio i kćer Anamariju koja se nikada nije izlagala previše javnosti.

‘Milana sam upoznao kao svog studenta“ kaže Zdravko Tomac. Bio sam mu profesor na Fakultetu političkih znanosti. Bio je osrednji student. Nije na ispit dolazio nepripremljen, vidjelo se da je pročitao literaturu, ali se isto tako vidjelo da je s paralelno s čitanjem knjige radio još pet stvari. Kolege su ga na fakultetu zvale ‘leteći’. Bio je pun energije, snova i ambicija. Fakultet je završio sa solidnim znanjem, bio je od onih studenata kod kojih se vidjelo da je zarađivao dok je i studirao.“

Nakon završetka fakulteta zaposlio se kao politički radnik u općinskom komitetu na Pešćenici

Bandić je i tih ranih godina bio  snalažljiv i naučen na rad pa je uz studiranje radio razne poslove, od istovarivanja šećera i ugljena do ožbukavanja fasada.

‘S prijateljima sam ožbukao pola ulice Mikulići u Črnomercu i dobro zaradio’, napisao je Bandić u biografiji. Kolege koji su bili njegova generacija na fakultetu sjećaju se da je Bandić volio šalu, društvo i pjesmu, baš kao i danas

Bandić je poznat po tome da ne pije. Čak se i njegov dugogodišnji prijatelj, vlasnik restorana Kiwi u Grudama kune da kad god bi došao pio bi uglavnom vodu, možda tek na nagovor koji slabiji gemišt.

Inače u Kiwiju se svake godine za vrijeme hodočašća u Međugorje jede i pije na Bandićev račun. Gradonačelnik nakon povratka iz Međugorja svoje goste tamo počasti ručkom, a kod sebe kući kobasicama, rakijom i vinom.

U svom je kraju poznat kao odličan kuhar

Kao dijete je naučio uz babu odlično kuhati, danas mu je malo koja žena ravna u spremanju peke, variva, teletine s krumpirom, graha i gulaša

Iako u javnosti njeguje imidž antialkoholičara, Bandić je zapravo pravi sladokusac kad je u pitanju alkohol. Gradonačelnik iznad svega voli ekskluzivnu talijansku rakiju grappa Berta. Radi se o staroj stoljetnoj obiteljskoj tvornici rakije, vrlo priznatoj u svijetu.

Berta rakije spadaju među najekskluzivnije proizvode na tržištu rakija, i dobitnici su mnogih međunarodnih nagrada. Boca stoji preko 150 eura pa na više, ovisno o modelu, sastavu i godištu. Koliko gradonačelnik voli Bertu dokazuje i činjenica da svi njegovi prijatelji koji idu u Italiju ne propuštaju priliku da mu kupe rakiju. Među njima je direktor HNS-a Damir Vrbanović. Svom prijatelju Bandiću dva mjesec prije nego je pritvoren poklonio je dvije boce.

Bandić je inače čest gost na nogometnim utakmicama i u loži voli zagrijati nepce. Na utakmici Hrvatska – Srbija Bandić je pio Martell XO Supreme, čija se cijena boce kreće oko tristo do petsto eura. Bandić je konobaru – kad je shvatio što mu ulijeva –  kazao ‘budite lake ruke’.

Iako je u mnogim stvarima control freak, u jednoj definitivno nije. To je odjeća. Bandić odijela kupuje masovno, uglavnom se uzdajući u ženski ukus. Uvijek je s njim pri odabiru neka žena koja mu svojim savjetom kaže treba li to kupiti ili ne. Za Bandića se ne zna da je sklon putovanjima jer uglavnom je non stop prisutan u Zagrebu, no posljednjih godina bio je čest gost u Beču i Rimu gdje je uglavnom kupovao i odjeću.

Subota mu je inače najdosadniji dan, kažu njegovi prijatelji. Ako nema nikakvu protokolarnu obavezu, onda nakon trčanja popije kavu i krene u grad. Obavezno ide na place spušta na Trg Bana Jelačića, pri tom iznaziva hrpu ljudi da mu prave društvo. Većina ih, kad šef zove, ostave svoje obiteljske obaveze i krenu k njemu u grad.

IDEALAN MUŽ

‘Završila sam srednju školu, a on je bio brucoš. Upoznali smo se na plesu u Studentskom centru. Prišao mi je, pitao: Plešete li? Otplesali smo taj ples, pa još jedan, zatim i sljedeći. Bio je jako zgodan, šarmantan i zanimljiv. Tako je sve počelo’, ispričala je Vesna Bandić svojedobno za jedan ženski magazin.

‘Nikad se još nije vratio s placa bez crvenih ruža, a za rođendane i godišnjice dobijem parfeme. Ja kuham samo kad želim nešto za sebe pripremiti, inače je za to zaslužan Milan. Stvarno mislim da je moj suprug idealan muškarac’, hvalila ga je supruga.

Kaže se da iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna žena koja koluta očima. Obitelj Bandić nije taj slučaj. Vesna Bandić se prvih godina njegove karijere pojavljivala na službenim događanjima. Pratila ga je, uvijek sređena, nasmijana i dotjerana, stajala iza njega. Izjave je davala rijetko, skoro nikad, osim u kontroliranim uvjetima – kad bi Bandić bio pored nje ili gradonačelnikova PR služba. Kažu da je samozatajna, život je posvetila odgoju kćerke, i pomirila se s tim da joj supruga nikada nema kući. Vremenom se skroz povukla iz javnosti.

Bandić i supruga Vesna | Foto: Ilustracija/Davorin Visnjic/PIXSELL

Bandićeva obitelj, majka, sestra, brat i šira rodbina, kako su nam rekli, stalno su ‘u kontaktu s nevistom’.

Pritvaranje supruga Vesna je jako teško podnijela

Kod Bandića se za svaku stvar podrazumijeva da je populizam. No, postoji puno dokaza da to nije tako. Ne jednom, Bandić bi poslao ili vozača ili nekoga od kolega,  da tijekom dana njegovoj supruzi u stan odnesu, onako kao usput,  sezonsko voće, cvijeće, čokoladu i slično.

Prema njoj je, kažu jako, brižan i strpljiv. Ovo zadnje mu inače nije odlika.

Svi koji poznaju Bandića, dat će vam savjet kako s njim razgovarati. „Ukoliko hoćete da vam riješi problem, zainteresirajte ga odmah u prvih dvadeset sekundi. On je čovjek koji jednostavno ne voli gubiti vrijeme.“

O tome da je brižan i široke ruke, sugovornik će se naći na stotine dokaza. U njegovom selu će tako reći da nikad nije sam sjeo  jesti za stol. Kažu da je radije gladan nego „da ko pas jede sam“.

Što god da mu je netko poklonio, on je to dalje proslijedio. Mještani kažu da skoro nikada ne razgovara o politici. Zanima ga što ima novo u njihovom kraju, kako ide poljoprivreda, koliko je drugima rodilo grožđe, i kakvi su im usjevi. Kad Bandića nazovu iz njegova mjesta, nema problema koji se ne može riješiti.

‘Ako je to trgovanje utjecajem, onda najmanje pola Hrvatske treba odmah pritvoriti. Milan Bandić je čovjek koji ne pomaže drugima zato što je populist, nego zato što je takav’, uvjeravaju nas ljudi u Hercegovini. Čak je i policajka na hrvatskoj strani granice s BiH – shvativši da smo novinari  – zamolila je da napišemo istinu o Bandiću. Za nju je on čovjek koji pomaže običnim ljudima poput nje, ljudima za koje apartčiki iz vlasti nemaju vremena.

ZAGREBAČKA KRIZA – POČETAK SLAVE

Zagrebačku krizu, najturbulentnije razdoblje od samostalnosti u metropoli, Milan Bandić je dočekao na mjestu tajnika gradske organizacije SDP-a. Dok je Zdravko Tomac kao jedan od njegovih političkih očeva vodio bitku protiv Franje Tuđmana koji nije htio potvrditi gradonačelnika iz oporbe, Milan je ispod radara gradio stranačku organizaciju.

Ta 1995. godina je za Zagreb bila početak kraja HDZ-a u metropoli. Poraz od kojeg se do danas nisu oporavili. Samo što to tada nisu znali. I nisu znali da novi gradonačelnik raste na blatnoj periferiji grada.

Buntovnost  grada koji ne prihvaća HDZ u naponu snage, građani metropole su iskazivali glasajući za HSLS i SDP. Unatoč pobjedi na izborima široke koalicije predvođene s te dvije stranke, predsjednik Franjo Tuđman je uporno odbijao svakoga tko je ponuđen i legitimno izabran u Skupštini Grada. Tuđman je tada imao alat koji više nikada nije imao niti jedan premijer ni predsjednik. Niti bi ga se usudio koristiti. Morao je supotpisati imenovanje gradonačelnika. Jedan potpis moćnog i nedodirljivog predsjednika i gradonačelnik pada. Tuđman nije htio ispustiti iz ruku Zagreb.

Bandić i Zdravko Tomac | Foto: Igor Soban/PIXSELL

Uporno je duže od godinu dana odbijao imenovati bilo koga iz koalicije, a među izglasanim kandidatima su bili i Dražen Budiša, Goran Granić i Jozo Radoš. „Neću dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu“   rekao je Tuđman.

‘Francek’ je sve presjekao imenujući HDZ-ovu povjerenicu za Zagreb: Marinu Matulović Dropulić. O njenim uspjesima i danas mnogi imaju različita mišljenja, ali ona više čak i nisu važna. Važnije je nešto drugo. U Zagrebačkoj krizi su stanovnici ostali razočarani ponašanjem HDZ-a, nepriznavanjem legitimne vlasti i nametanjem gradonačelnika. Na prvim izborima, HDZ je trijumfalno dobio glavni grad…

Zagrebačkom krizom otvoren je put za uspon onog kojega danas poznajemo kao najdugovječnijeg i najkontraverznijeg gradonačelnika

Daleko od toga da je Bandiću taj put, naročito u počecima, bio lagan, ali mladi partijski činovnik Milan je zagazio na put slave.

On je sve godine krize učio. Stjecao je znanja o tome kako preživljavati u političkoj bari gledajući borbu svojih kolega s Tuđmanom, neprincipijelne koalicije i nametanje vođa. Jednim okom na krizi, s obje ruke i noge se bacio na osnivanje stranačkih organizacija i ogranaka. Iako u Partiju tada ljudi nisu lagano pristupali, ogorčenost je uradila svoje.

U samo tri godine na mjestu tajnika SDP-a uspio je osnovati više od 200 ogranaka!  Uspio se uvući u svaki mjesni odbor, imati ljude. Milan Bandić je rano shvatio da moć na visokom tronu kratko traje ako nemaš odane vojnike na terenu. Spavača u svakom kvartu.

Za SDP je to bio nezapamćeni uspjeh, ali da bi se sagledao u pravom svjetlu, treba samo pogledati neke primjere iz puno bliže povijesti. Laburisti na vrhu svoje snage nisu uspjeli osnovati jaku zagrebačku organizaciju.

OraH Mirele Holy muku muči skupiti ljude na terenu u Zagrebu. Jedna stvar je predsjedništvo i glavešine, –  sasvim druga je imati ogranke koji će širiti ideju i promicati stranku na najmanjoj stvari. Klupici u parku. Rupi na cesti. Političke stranke koje u predizbornoj kampanji troše milijune kuna na plakate, radio emisije i televizijske jinglove, trebale bi se sjetiti Milanova poučka: kasno vam je ako nemate bazu.

Nije niti čudo zato da Bandić postaje predsjednik gradskog SDP-a 1997. godine. Partija je bila oduševljena njegovom prodornošću i organizacijskim sposobnostima. Tada veliki komunist, a sada fanatični vjernik Zdravko Tomac je imao “malog koji obećava”.

Iste godine su ponovno održani izbori u Zagrebu. Danas se te tri godine koje je proveo u oporbenim klupama u njegovoj biografiji nerijetko preskaču jer su ostale malo zapamćene pored siline afera i događaja koji su se pleli oko gradonačelnika kasnije. Ali tada Bandić prvi puta postaje zastupnik u gradskoj Skupštini.  Uspeo se po  prvi puta pozornicu kojom će bez ijednog iole pravog konkurenta više-manje vladati sljedećih 17 godina.

Malo je nedostajalo da već te 1997. ne složi većinu, a on možda postane i gradonačelnik Zagreba. Treba se prisjetiti da on, iako je vodio SDP još uvijek bio u sjeni Zdravka Tomca. Izbornu pobjedu i njegov uspon na gradonačelnički  tron,  osujetila je samo politička trgovina. Iako je SDP u širokoj antihadezeovskoj koaliciji imao dovoljno glasova za oteti Zagreb iz ruku HDZ-ovoj povjerenici Marini Matulović Dropulić, preokretanje kaputa je odgodilo prvu veliku pobjedu. SDP i HSLS osvajaju nešto manje zastupnika od HDZ-a, ali Tuđman opet nije imao dovoljno glasova za preuzimanje Zagreba. Dva zastupnika HSS-a, Antun Šporer i Damir Bukvić koji su ranije bili uz oporbeni savez, odlučuju se slizati sa HDZ-om i tako ipak omogućuju da Marina Matulović Dropulić postane gradonačelnica, a Zlatko Canjuga predsjednik Skupštine.

Da je imao ta dva glasa, Bandić bi postao prvi čovjek grada

Kasnije su kružile razne priče o tome što su sve Šporer i Bukvić dobili za svoju podršku HDZ-u, ali su se taj obrtnik i ginekolog nakon svojevrsne izdaje, zauvijek prestali baviti politikom. Bili su Canjugini potpredsjednici i za to dobivali novce, ali će ih povijest pamtiti samo kao  prebjege.

FORMULA VLASTI

Bandić je tada doživio poraz, ali je iz njega naučio jednu od najvažnijih lekcija koju će obilježiti njegov rad sve ostale godine.  Evo dva “željezna pravila” Bandićeve vladavine.

Nikada, ali baš nikada nemoj dozvoliti da povjerenje u zastupnike i koalicijske partnere bude presudno. Uvijek imaj još dva, tri zastupnika u Skupštini koja će formalno biti oporba, ali će u pravom, presudnom trenutku, uvijek podići ruku za tvoj ostanak na vlasti.

Naučio je da sitnim sinekurama, poput pozicije potpredsjednika skupštine koji mjesečno koštaju par tisuća kuna iz proračuna, on može dobiti milijarde kuna vrijedan proračun. Da su u to vrijeme HSS-ovci Šporer i Butković ostali uz koalicijski sporazum, tko zna, možda Bandić ne bi postao poznat po kupovini zastupnika kroz zapošljavanje u gradskim tvrtkama i ustupke poput prenamjene parcela. Bandić sljedećih  godina nikada nije izgubio većinu u Skupštini iako je bilo veoma tijesnih situacija.

Kada su koalicijski partneri okrenuli leđa, on je uvijek imao rezerve u džepu. Jedina iznimka je mandat iza 2010. godine kada je izašao iz SDP-a, pa su mu dojučerašnji kolege postali svojevrsna oporba. Ali i tada je znao naći načine da progura ono što želi.

-Što mislite, da bih ja nešto predložio da ne znam da će proći – odgovarao je novinarima koji su se kasnije u raznim situacijama čudili zašto ide s nekim urbanističkim planom ili odlukom kada je izgledalo da neće skupiti većinu. Što je malo novca iz proračuna ili koje radno mjesto za milijarde kuna koje zauzvrat dobiva pod svoju kontrolu? Bandić nije volio poraze, manje važne odluke je znao povući, ali ono što je njemu bilo važno je uvijek prolazilo jer je netko iz oporbe “odlučio glasati po savjesti i u interesu građana”.

Muku od poraza na izborima, Miki je liječio gradeći svoj kult političara koji je prava alternativa

HDZ se u tom zadnjem mandatu raspadao po šavovima. Osjećalo se da dolaze promjene. Tri zastupnika HDZ-a su bila protiv gradonačelnice Matulović Dropulić.

Bandić je obilazio periferiju, učvršćivao bazu i udarao inicijativama koje su SDP predstavljale ne kao nasljednike komunista, nego kao naprednu, građansku stranku.

SDP je pokrenuo inicijativu da se ukine zabrana okupljanja na Trgu bana Jelačića koju je HDZ uveo 1992. godine i time je ostavio Canjugu  – koji je dobio nadimak Cezar –  u neobranom grožđu. Bojkotirao mu je sjednice, a Canjuga se nemušto branio da nije poštovana procedura.

Kada je Cezar u svom govoru na Dan grada pokušao biti duhovit, i baš kao i danas pokazati da jedino HDZ-ovi domoljubi vole grad i zemlju, Bandić je odmah sazvao tiskovnu konferenciju na kojoj ga je pokopao.

Foto: Igor Soban/PIXSELL

– Takav govor u prigodi kada treba čestiti Dan grada svim građanima, a ne samo pristašama HDZ-a, nepriličan je i ponižavajući. On je na tragu isključivosti, a ne tolerancije, te je, kao takav, znak političkog sljepila, autizma i nervoze u HDZ-u, koja se više ne može prikriti – poručio je Bandić.

Svaku priliku je koristio za udariti Cezara Canjugu i pokazati da je njihova vlast u metropoli nelegitimna i stvorena na izbornoj prevari. I to mu je prilično dobro polazilo od ruke. Njegovi govori protiv Canjuge i danas zvuče svježe i zanimljivo. Kada bi Canjugino ime zamijenili primjerice imenom Tomislava Karamarka, mnogi bi i danas povjerovali da je Bandić misli izrekao prije koji mjesec, a ne prije 15-ak godina.

-Budući da, prema Canjuginim riječima, ne dolazi u obzir da reformirani komunisti preuzmu vlast, SDP će se svim demokratskim silama boriti da nereformirani komunisti ne ostanu na vlasti – sipao je Milan drvlje i kamenje na predsjednika zagrebačkog HDZ-a.

Najveći sukob dvojac je imao oko Dinamova stadiona koje Bandić ni dan danas, nakon više od pola milijarde kuna nije dovršio. Canjuga je tada bio omražen jer je sudjelovao u mijenjanju Dinamova imena u NK Croatia, pa je gradnjom sjeverne tribine i velikim planovima oko stadiona na kojem će se igrati Liga prvaka silno želio utišati pobunjenu javnost. Cezar je kao produžena Tuđmanova ruka vodio klub i novac se samo slijevao za gradnju koja se pokazala potpuno promašenom. Zbog ovih razloga, umjesto da SDP bude stranka starih komunističkih dužnosnika, zbog Bandićeve retorike i omraženosti HDZ-a, ona se punila mladim, obrazovanim ljudima. Oni su kasnije postali prava partijska mladež kojoj je Miki  podijelo sinekure, a vladao sa svojom starom gardom. Bandić je prvi među političarima u Zagrebu uveo i običaj da kao vođa oporbe odlazi na otvaranja gradilišta. Tamo su bile kamere i gradio je iznimno dobar odnos s medijima.

Ali dok je s Canjugom vodio ratove, Bandić je znatno manje, skoro zanemarivo, napadao gradonačelnicu Marinu Matulović Dropulić. Jedan od razloga je da se on, možda i zbog svog kompleksa malog mjesta, užasno bojao protivnika koji su mu mogli parirati znanjem, ali imaju i jako političko iskustvo.

Jedan SDP-ovac iz tog vremena daje i drugo obrazloženje.

– Pa oni su surađivali još u bivšem sustavu. Ona je njemu dozvoljavala neka zapošljavanja i da širi svoj utjecaj, on ju je ostavljao na miru – prepričava taj SDP-ovac.

On podsjeća i na da je Bandić osnove zanata u provođenju “podjeli, pa vladaj” naučio u Ledu i tvorničkim krugovima. On je kao ‘komesar’ partije znao i jako radio na tome što se priča u tvornicama i kakvo je raspoloženje među radnicima, tko je čija struja i tko je koliko opasan, koga se može kupiti, s kim je bolje surađivati.

-Na kraju 80-ih štrajkovi su bujali po cijeloj Jugoslaviji. Jedino u Zagrebu, na Peščenici koja je bila srce industrije, nije ih bilo. Zbog tih organizacijskih sposobnosti ga je Ivica Račan i prepoznao – prepričava on stranačke početke budućeg gradonačelnika.

MALE TAJNE VELIKOG MAJSTORA KUHINJE

Tri oporbene godine Bandić je pripremao teren, gradio veze s oporbom i pravio saveze.  Od svog mesara, do onih kojima je bilo jasno da HDZ gubi uzde grada.

Novopečeni vođa oporbe često je provodio vrijeme na Trgu bana Jelačića i galantno plaćao runde pića. Još i danas je kafić Kavalir u kojem ga se moglo vidjeti skoro svako jutro, jedan od omiljenih mjesta za kavu njegovih suradnika. Bandić se već tada silno trudio ostaviti dojam malog običnog čovjeka, pa su novinari zabilježili da se vozi tramvajem.

-Bio je to dio taktike, tramvajem je išao samo jednom mjesečno na dan sjednice Skupštine ili odbora. Inače je koristio automobil – kaže nam jedan od onih koji poznaju Bandićeve početke.

Nije tada zanemarivao niti skupljanje novca sa strane. Poduzetni Hercegovac je shvatio da kao vijećnik može zarađivati sudjelovanjem novcem na vjenčanjima. Redovno je išao u zagrebačko naselje Klara kod matičara.

-Pomagao sam matičarima. Znao sam zaraditi i par tisuća kuna za vikend – priznao je novinarima sasvim neočekivano negdje 2013. godine, na vrhuncu svoje moći.

I taj podatak je otkrio slučajno, jer za razliku od prikazivanja sebe kao narodskog čovjeka, baš nikada nije volio da mu se čak i oni bliži prijatelji i suradnici petljaju u posao i intimni život. Osim vjenčanja, Bandić je nakupio i 12 nadzornih odbora gradskih tvrtki , a tu su i članstva u raznim odborima i  upravnim vijećima. Dokumenti iz tog vremena pokazuju da je zarađivao oko 12.000 kuna mjesečno od silnih naknada koje mu je osigurao ulazak u Skupštinu.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Bio je apsolutni rekorder u pomaganju matičarima, a tada je Zagreb imao razdvojene tvrtke poput ZET-a, Čistoće ili Vodovoda, pa se nadziranje svake od njih dodatno plaćalo. I tu opet dolazimo do određene sinergije s “ljutom” HDZ-ovom protivnicom Marinom Matulović Dropulić. Ona je  dozvolila čelniku oporbe da pohvata konce i ostvaruje utjecaj.

Zastupnik Tomislav Jelić tada je bio u HDZ-u i kroz godine će postati jedan od najljućih političkih protivnika Milana Bandića. Prisjeća se kako je Bandića upoznao prije nego što je ušao u Skupštinu. Kaže da mu je odmah bilo jasno da se radi o “okretnom, promućurnom i iznimno ambicioznom političaru”.

– Vrlo brzo se pokazalo da mu je jako važno ono materijalno i najviše se s Canjugom prepirao da ih dobije štoviše odbora i ostalih mjesta koje su jamčila naknade. Uz javne sukobe, njih dvojica su i tad dobro surađivala iza kulisa  – prisjeća se Jelić.

Tomislav Jelić se u to doba sve više odvajao od HDZ-a i upozoravao da loše vode grad. Iako priznaje da je ispočetka imao velike simpatije prema načinu rada mladog SDP-ovca koji se prometnuo u vođu oporbe, prisjetio se i kada se potpuno razočarao u Bandića. Jelić je prikupio dokumente po kojima je gradonačelnica Matulović Dropulić kroz razne stavke isplatila tvrtci Vodotehnika oko 100 milijuna kuna za ugradnju predtlačnih uređaja u stambene zgrade u Zagrebu. Nije bilo nikakvog natječaja, posao je pogođen iako nije bilo planiran u proračunu. Plaćalo se s raznih stavki kako bi se prikrio trag novca, objašnjava Jelić.

-Bilo je nezgodno da ja kao HDZ-ovac dam te dokumente javnosti. Dao sam Bandiću sve dokumente da otkrije aferu. Prolazili su tjedni, a Bandić ništa nije uradio. Na kraju sam ja izašao sa svim dokumentima, a on je šutio – prepričava Jelić. Zbog napada na stranku imao je silnih problema unutar HDZ-a. Vodotehnika ga je i tužila za klevetu, ali je izgubila. Nakon dugog spora, Jelić je oslobođen, a sutkinja je pohvalila Jelića što se brine o gradskoj imovini. A odnos Vodotehnike i Bandića? Tvrtka je postala redovni donator SDP-a za sve izbore u Zagrebu, a kada je Bandić napustio SDP donirali su mu i 100.000 kuna u predsjedničkoj kampanji. Tvrtka je kasnije odradila milijunske poslove za Zagreb, a posljednji je izgradnja tri fontane.

PAUKOVA MREŽA

Bandić je tako pleo finu mrežu poznanstava kao oporbenjak. Biti u 12 nadzornih odbora zagrebačkih poduzeća značilo je ipak puno više od novca. To je direktni odnos sa direktorima najvažnijih komunalnih tvrtki kod kojih se slijevaju milijarde kuna. Uz to je otvoren put za suradnju sa sindikatima kojih u zagrebačkim tvrtkama s tada preko 10.0000 zaposlenih ima više od 50. Lukav političar kao Bandić znao je iskoristiti tu poziciju. Da je došao na vlast te 1997. ne bi imao tri godine da kao zastupnik hoda po tvrtkama, gradu, poveže se sa sindikatima i direktorima. Shvatio je koliko malo kontrole javnosti ima nad komunalnim poduzećima i kako su ona savršeno mjesto za uhljebljivanje svih onih koje želiš učiniti ovisnima od sebe. Ili kako se preko njih lagano financiraju izborne kampanje. Kako sindikati služe da se uzdrma svaka vlast.

A sve to je Milan brzo i dobro apsolvirao. I obilato primjenjivao u kasnijim godinama. Kada se čudi njegovim vezama, ne treba gledati samo trenutke kada je bio u punoj moći i kada je gradskim novcem kupovao naklonost na sve strane. Oporbeni dani i prve godine vladavine bile su te gdje je ispekao zanat. Početak dvijetisućitih bilo jedno od prijelomnih trenutaka u hrvatskoj povijesti, nova promjena paradigme. Dobra veza je značila opstanak ili nestanak. A Milan Bandić je bio budućnost u Zagrebu. Veza s njim je raznim službenicima i direktorima značila osiguranje i vlastite egzistencije.

Zato je prilično spreman dočekao sudbonosnu 2000. godinu. HDZ opterećen aferama gubi sve više birača u Hrvatskoj. Smrt Franje Tuđmana zadala je ogromni udarac “državotvornoj stranci”, a poraz na izborima u siječnju 2000. godine potpuno raskolio. Koalicija SDP-HSLS-HSS-HNS predvođena Ivicom Račanom uspjela je skinuti s vlasti HDZ u državi. Bandić je u toj kampanji itekako zadužio Račana. Podmladak SDP-a u Zagrebu je gorljivo agitirao u svakom kvartu. Znali su da HDZ neće prezati od izbornih prijevara pa su osmislili čitav sustav dojava i kontrole na biračkim mjestima. Zagreb je tada donio one presudne glasove koaliciji i omogućio im promjenu načina vladavine u Hrvatskoj.

U Zagrebu je nakon poraza HDZ-a u državi, vrilo u urušavajućoj vlasti i sve je bilo spremno za Milana. Svoju priliku koja se pruža jednom u životu je iskoristio. Naslovi su tog proljeća zavrištali: “Bandić je srušio Cezara!” “Bandić je pokazao da je pravi Cezar on, a ne Canjuga”.

Blitzkrieg koji je Bandić izveo za rušenje HDZ-ove vlasti u to proljeće 2000., ući će u anale hrvatske političke povijesti. U petak kasno navečer predao je u poštu kuvertiranih 26 ostavki vijećnika u Skupštini. Uz oporbena 24 vijećnika, pridobio je na ostavke i HDZ-ove uglednike Ranka Marinkovića i Miroslava Šuteja. Time više nije postojala većina u Skupštini i ona se morala raspustiti.

Poznavajući utjecaj HDZ-a, ništa nije prepustio slučaju i pritiscima da se netko od dvojca predomisli. Rokove za žalbe i povlačenje je izbjegao neradnim vikendom. Službeni list Republike Hrvatske tiskan je ipak preko noći i u ponedjeljak je sve bilo gotovo. HDZ je izgubio vlast. Navodno je Canjuga u subotu obilazio vijećnike,  nagovarao ih na povlačenje ostavki, ali sve je bilo uzalud. Vlast je pala, a Zagreb je dobio povjerenika – Josipa Kregara.

Nitko nije ponovio ništa slično u Hrvatskoj i HDZ je srušen na isti polulegitimni, polugerilski način kako su pet godina vladali Zagrebom – koristeći političku silu i trgovinu. Bandićev nevjerojatni potez i lukavština zacementirali su mu mjesto u aleji pragmatičnih  političara koji ne prežu ni od čega da ostvare cilj. Kako je HDZ bio omražen, on je ispao heroj, a ne čovjek koji traži rupe i zaobilazi procedure kako bi ostvario svoj probitak. Ta aura mu stoji i danas kod onih koji ga vide kao borca protiv nesposobnih političara koji rade loše. Ironija je da ju je zaradio jer je tad vodio SDP, a danas jer se bori protiv SDP-a.

U svakom slučaju, Canjuga koji se tri godine smijuljio Bandiću koji je vikao iz oporbenih klupa, potučen je do nogu. Isti ponedjeljak kada je su izašle Narodne novine, Cezar je pao sa svih funkcija koje je mogao imati u Zagrebu. Smjenu je objavio vječni Vladimir Šeks koji je tada privremeno vodio HDZ uz pregršt teških riječi na račun svog kolege. Napao je i Vladu koja je raspustila Skupštinu i Bandića rekavši da se radi  o “politički i pravno neprihvatljivoj odluci suprotnoj demokratskim načelima”. Rečenica je skoro identična onoj s kojom je Bandić napadao HDZ zbog Zagrebačke krize i zaobilaženja legitimiteta građana kupovinom dva HSS-ova vijećnika. Milan je pobijedio HDZ njegovim oružjem.

Canjuga je danas daleko izvan politike, ali grdno se varaju oni koji misle da nakon svih ugovorenih uvreda on i Bandić više nisu progovorili ni riječ. Dapače, u veoma dobrim odnosima su i kada je Canjugi trebalo u urbanističkom planu proširiti dvorište u građevnu zonu na štetu šume u elitnom zagrebačkom kvartu, Milan je rado izašao u susret. Mediji su zabilježili i kako 2005. ležerno uz večeru čavrljaju u Dubrovniku i klade se hoće li Stjepan Mesić osvojiti drugi mandat. I na  tom primjeru se pokazalo kako političke protivnike Bandić ne uništava, on ih ili kupuje ili im pomogne i tako zaduži. Jer zašto udariti još koji put nogom onog kojeg si već srušio na pod?  Bolje mu pružiti ruku, pa će cijeniti što si ga podigao.

Bandić s koalicijskim partnerima Stjepanom Mesićem (HNS) i Doricom Nikolić (HSLS) 1998. godine | Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Ali te 2000. godine Canjuga je bio ponižen i poražen u Zagrebu. Kao i cijeli HDZ. Na prijevremenim izborima nakon Bandićeva puča, šesteročlana koalicija predvođena  SDP-om osvaja apsolutnu većinu u Skupštini. Bandić tada nije nosio listu, nego Ivica Račan, a HSLS-ovu Dražen Budiša. Obojica su tek osvojili vlast u Hrvatskoj i bili su popularni. Iako se ta pobjeda pripisuje upravo Bandiću, činjenica je da on nije bio lice koje je nosilo listu, nego njegov šef Račan. Ali daleko od toga da Bandić nije radio i vrhunski doprinio kampanji i pobjedi. U kratkoj predizbornoj kampanji, nisu mu davali previše šansi. Ankete iz tog vremena su na početku pokazivale da bi više šanse za gradonačelnika ima čak i odvjetnik Silvije Degen koji se deklarirao kao Zagrepčanec. Bandić nije odustajao.

Dok su njegovi konkurenti držali presice u centru grada o svojim programima, Bandić je radio ono što će danas preporučiti svaki stručnjak: išao među ljude. Danas je to u svakom priručniku za političku kampanju, ali tada je bilo živo čudo koje Bandić nije nigdje pročitao. Jednostavno je znao da je to pravi put. Čistio je potoke, obilazio periferiju, fotografirao se kao čistač ulica…

Rezultat je došao sasvim logično i proporcionalno uloženom trudu. Nakon pobjede, Račan ga za zasluge gura na vodeće mjesto Zagreba iako je već tada bilo otpora izvan zagrebačke organizacije. Miki stavlja oko vrata gradonačelnički lanac, a zamjenik mu je Darinko Kosor iz partnerske stranke HSLS koja je tada još značila puno u Hrvatskoj. Kada je tada pružao ruku svom zamjeniku, Bandić vjerojatno nije ni sanjao da će 14 godine kasnije, dok bude u skučenoj ćeliji istražnog pritvora, upravo o Kosoru ovisiti zadržavanje vlasti u Zagrebu.

Tada Kosora i nije previše cijenio, on je preuzeo sve uzde u svoje ruke. I krenuo u ono po čemu će danas ostati prepoznatljiv: populističkim potezima.

-Svim učenicima čiji roditelji nemaju novaca za ljetovanje, niti 40 kuna za bazen, omogućit ćemo da kreativno provedu ljetne praznike. Zagrebačke osnovne škole bit će otvorene čitavoga ljeta, kako bi učenici mogli slobodno dolaziti i upoznati se s radom na kompjuterima  – rekao je Bandić na svojoj prvoj gradonačelničkoj tiskovnoj konferenciji. Poglavarstvo je donijelo odluku o kupnji 106 računala za 106 osnovnih škola. Svakoj po jedno. Ali tada je to predstavio kao veliki iskorak u budućnost. Iako je nabava računala hvalevrijedan potez, nije ostalo zabilježeno jeli se 60-ak tisuća osnovnoškolaca zaista i kreativno zabavilo preko ljeta na 106 računala. Bandić tada nije znao niti upaliti računalo, a nije ni da ga je ikad u karijeri cijenio i koristio previše. Ali dobro je zvučalo.

Nakon prijašnjih gradonačelnika koji su bili čisti uredski ljudi, Bandić je bio potpuna suprotnost.

-Cilj mi je dnevno se rukovati sa 100 ljudi. Svatko od njih će reći da mu je gradonačelnik stisnuo ruku u svojoj obitelji. Tako se dobivaju glasači- povjerio se novopečeni gradonačelnik suradnicima. Bandić je bio prvi u tom pristupu u Hrvatskoj, mnogi su ga smatrali nenormalnim, ali danas su političke kampanje nezamislive bez “rukovanja sa 100 ljudi dnevno”.

Bandić među narodom | Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Bandić je izbore dobio na komunalnim problemima, pogotovo onima na periferiji, obećanju o saniranju smetlišta, poštenijim upravljanjem gradom, transparentnim donacijama.  I krenuo je neke ispunjavati, s djelomičnim uspjehom. On i Kosor su, primjerice, slavodobitno potpisali ugovor s predsjednikom Dinama o potpunom uređenju stadiona. Vratili su stadion na  upravljanje gradu, a zauzvrat obećali da će za 80 milijuna završiti sjevernu i zapadnu tribinu. Rok je bio godinu dana, sjeverna tribina završena je četiri godine kasnije i dvostruko skuplje. I  dan danas zjape prazni tisuće kvadrata poslovnih prostora koji su izgrađeni u sklopu nje.

Sa svojim zamjenikom Kosorom se prvi puta sukobljava oko pročistača za otpadne vode, najveće ekološke investicije u Zagrebu koju je pripremila još prethodnica Marina Matulović Dropulić. Ugovor je potpisao Bandić tek nakon što je prošao kratki mandat te 2000. godine jer Kosor i HSLS nisu htjeli da se gradi i most koji će kasnije biti poznat kao Domovinski. Pročistač voda na kraju je dovršen tek 11 godina kasnije, ali je postao jedan od najkontroverznijih projekata. Od prvotne cijene 180 milijuna eura, koštao je u konačnici 380 milijuna eura. Razlog: Bandić je odlučio stalno proširivati prvotni projekt. Izgradio je Domovinski most, proširio kapacitet, iskoristio pročistač da natkrije čuveni “drekriver”, tj. otvorenu kanalizaciju u naselju Kozari putovi i Kozari bok. Sve je to trebalo isplatiti iz cijene vode koja je u Zagrebu zbog pročistača stalno rasla kroz godine. Inače, sve uloženo u njemačkom investitoru RWE se već isplatilo, ali će građani i industrija pročišćavanje plaćati do 2028. godine. Negdje 2011. DORH je rekao da ima sve elemente za optužnicu, ali od nje nikada nije bilo ništa.