Uz Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine

Uz Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine

U složenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991. Hrvati i Bošnjaci uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost BiH, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima djelovali u smjeru razbijanja BiH. Odmah nakon izbora, Srbi osnivaju po općinama nelegalna »nacionalna vijeća«, koja u proljeće 1991. prerastaju u “zajednice općina”, a ove pak od rujna do studenoga u pet “srpskih autonomnih oblasti”. U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu (u čemu im osobito pogoduje koncentracija JNA u BiH nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske) te sudjeluju u svesrpskoj agresiji na Hrvatsku.

Memorandum o suverenitetu BiH (12. X. 1991) Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine i 9. I. 1992. jednostrano proglašavaju Srpsku republiku BiH (od veljače 1992. Republika Srpska). U prosincu 1991. BiH je podnijela zahtjev za međunarodno priznanje.

 

Na poticaj Europske zajednice (EZ) raspisan je referendum o neovisnosti, koji je održan 29. II. i 1. III. 1992: glasovalo je 63,7% biračkoga tijela, od čega 99,4% za neovisnost. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje

 

Na temelju rezultata referenduma članice EZ-a priznale su 7. IV. 1992. BiH, koja je 22. V. 1992. postala članicom UN-a. Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini 2–6. X. 1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992.

Oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992: srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave. Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992. Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), a u njegovim su postrojbama djelomice sudjelovali i Bošnjaci (Posavina, Mostar).

 

Pretežito bošnjačka Armija BiH djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992., osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu

 

Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70% zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom. Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog dvojbenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice.

Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske republike Herceg Bosne (3. VII. 1992). Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva. U dijelovima BiH (srednja Bosna, Rama, Mostar) političke razmirice prerasle su u proljeće 1993. u oružane sukobe, u kojima su počinjeni i ratni zločini nad civilima (HVO u selima Ahmići i Stupni Do, Armija BiH u Doljanima i Uzdolu). Neprijateljstva su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskih sporazuma (18. III. 1994): obnovljena je suradnja, uspostavljena federacija Hrvata i Bošnjaka, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom.

U Mostaru je uvedena privremena uprava EU. U ožujku 1995. uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije BiH, HVO-a i HV-a. Još tješnja suradnja zacrtana je Splitskim sporazumom između RH i BiH u srpnju 1995., temeljem kojega su hrvatske snage u srpnju 1995. oslobodile dio zapadne Bosne (nakon operacije »Oluje« u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne).

 

Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja BiH

 

Prvi pokušaj bio je tzv. Cutilierov plan kantonizacije u ožujku 1992. U siječnju 1993. predložen je Vance-Owenov plan kantonizacije (10 provincija), koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Muslimana.

Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993. uvelike se udaljio od načela cjelovitosti prijedlogom o labavoj tročlanoj Uniji BiH, po kojem bi Srbi zadržali najveći dio okupiranog teritorija. Plan Kontaktne skupine (lipanj 1994) bio je tek ublažena varijanta prethodnog plana za podjelu BiH. Osnovni nedostatak svih planova bio je izostanak preventivnih i provedbenih mjera, a to je pogodovalo Srbima.

Diplomatsko posredništvo pratila je i mirovna operacija UN-a, koja se nadovezala na razmještaj mirovnih snaga u Hrvatskoj. Mirovne snage u BiH imale su samo humanitarni mandat (dostava pomoći) i nisu mogle osigurati provedbu diplomatskih planova. Postupno su rasle i razlike u gledištima velikih sila, pa su izbili na vidjelo parcijalni interesi, a sve je to posve umanjilo vjerodostojnost i blokiralo učinkovitost diplomatskog posredovanja.

 

Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli »zaštićene zone UN-a« Srebrenicu i Žepu. Pokrenuli su i ofenzivu na zaštićeno bihaćko područje, ali ih je zaustavio HV operacijom »Olujom«. Zajednički hrvatsko-bošnjački vojni uspjesi tijekom jeseni 1995. omogućili su i zamah pregovaračkog procesa

 

Temeljni sporazum kojim je završen rat i definiran državnopravni okvir BiH postignut je tijekom pregovora koji su se 1–21. XI. 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohiju. Tzv. Daytonski sporazum, službeno potpisan 14. XII. 1995. u Parizu, obuhvaća Opći okvirni sporazum za mir u BiH i 12 dodataka koji se odnose na pojedina pitanja. BiH je uređena kao država sastavljena od dvaju entiteta: Federacije BiH (51% teritorija) i Republike Srpske (49%). Grad Brčko, prvotno ostavljen za arbitražu, odlukom je međunarodne arbitraže 1999. dobio status neutralnoga distrikta pod središnjom vlašću. Provedbu vojnoga dijela Daytonskoga sporazuma osigurale su međunarodne Provedbene snage (IFOR, od 1997. Stabilizacijske snage ili SFOR) pod zapovjedništvom NATO-a.

Provedbu civilnoga dijela sporazuma preuzelo je više organizacija (OESS, UN, UNHCR), a najveće je ovlasti dobio visoki predstavnik (do 30. V. 1997. Carl Bildt, potom Carlos Westendorp). Posljedice rata katastrofalne su, gospodarski sustav potpuno je razoren, a demografska slika poremećena, premda precizni podatci iz razumljivih razloga nisu potpuno sagledivi. Procjenjuje se da je broj poginulih veći od 100 000. Prema procjeni UNHCR-a, 1995. oko 2 700 000 st. bilo je prognano, izravno ugroženo ratnim operacijama ili pogođeno drugim oblicima nasilja.

 

U skladu s Daytonskim sporazumom, održani su parlamentarni i predsjednički izbori u rujnu 1996. i rujnu 1998. te općinski izbori u rujnu 1997., a na njima su kandidati nacionalnih stranaka uglavnom dobivali većinu glasova unatoč nastojanjima međunarodnih posrednika da nametnu druge kandidate

 

U prvo poratno Predsjedništvo BiH 1996. bili su izabrani A. Izetbegović, K. Zubak i Momčilo Krajišnik.

Reintegracija zemlje, u ratu de facto podijeljene, i njezina obnova odvijaju se sporo i otežano zbog međusobnog nepovjerenja i neprevladanih posljedica rata. Međunarodne snage pod zapovjedništvom NATO-a u prosincu 2004. zamijenile su snage Europske unije i partnerskih zemalja (European Force – EUFOR); broj pripadnika EUFOR-a postupno je smanjen s približno 7000 (2004) na približno 600 (2014). Na općim izborima održanima početkom 2000-ih (2002., 2006., 2010., 2014) uz utjecajne nacionalne stranke osnažene su i one socijaldemokratske, napose u Federaciji BiH. Nastojanja HDZ-a BiH za uvođenjem samouprave na područjima većinski naseljenim Hrvatima bila su 2001. spriječena smjenom A. Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U Republici Srpskoj (RS) nastavljeno je političko suprotstavljanje jačanju državnosti BiH (Milorad Dodik premijer je RS 1998–2001. i 2006–10., te predsjednik od 2010).

Veći socijalni prosvjedi uzrokovani teškim ekonomskim i društvenim prilikama održani su u veljači 2014. u više gradova Federacije BiH (u manjoj mjeri i u Republici Srpskoj). Nakon izbora u studenome 2014. ustanovljeno je novo Predsjedništvo BiH, članovi kojega su Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović. Nakon novih općih izbora u listopadu 2018. članovi Predsjedništva BiH (od studenoga 2018) postali su Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović.

Politički sustav

Prema Ustavu od 14. XII. 1995. BiH je uspostavljena kao država triju konstitutivnih naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba; sastoji se od dvaju entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, te okruga Brčko. Po Ustavu, entiteti nisu države, ali imaju državne funkcije i organizaciju, mogu uspostavljati međunarodne odnose i sklapati međunarodne ugovore. Ustavom BiH utemeljen je decentralizirani model države s velikim ovlastima entiteta i složenim modelom odlučivanja.

Od 1998. visoki predstavnik međunarodne zajednice, osiguran međunarodnim vojnim snagama, ima u BiH mandat da donosi odluke koje ustavna tijela ne mogu donijeti. Predsjedništvo BiH je kolektivni šef države. Ima 3 člana, po jednoga Bošnjaka, Hrvata i Srbina. Bošnjaka i Hrvata izravno biraju građani s teritorija Federacije, a Srbina s teritorija Republike Srpske. Svaki birač glasuje za samo jednoga člana Predsjedništva. Mandat članova Predsjedništva traje četiri godine, s mogućnošću, jednom uzastopce, ponovnog izbora. Članovi Predsjedništva biraju između sebe rotirajućeg predsjedatelja. Vijeće ministara obavlja izvršnu vlast, čine ga predsjedatelj i ministri koje je on imenovao a Zastupnički dom potvrdio.

S teritorija Federacije ne može se imenovati više od dvije trećine ministara. Parlamentarna skupština obavlja zakonodavne funkcije vlasti, ima dva doma. Dom naroda sastoji se od 15 izaslanika (delegata), od kojih su dvije trećine iz Federacije (5 Bošnjaka i 5 Hrvata) a trećina iz Republike Srpske (5 Srba). Bošnjačke i hrvatske izaslanike biraju bošnjački odnosno hrvatski izaslanici Doma naroda Federacije, a Narodna skupština bira izaslanike Republike Srpske. Zastupnički dom ima 42 člana, dvije trećine neposredno biraju građani Federacije, a trećinu biraju građani Republike Srpske. Ustavni sud BiH ima 9 sudaca. Zastupnički dom Federacije bira 4, Skupština Republike Srpske 2, a predsjednik Europskog suda za ljudska prava, nakon dogovora s Predsjedništvom BiH, imenuje 3 suca, koji ne mogu biti državljani BiH ili neke susjedne države. Biračko je pravo opće, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života (16 ako su u radnom odnosu).

Federacija BiH

Federacija BiH proglasila je Ustav 1994., poslije usklađen s Ustavom BiH iz 1995. Federacija je složen entitet, sastoji se od federalnih jedinica (županija-kantona). Predsjednik Federacije državni je poglavar. Predsjednika i dopredsjednika bira, većinom glasova, Zastupnički dom a potom, većinom glasova bošnjačkih i većinom glasova hrvatskih zastupnika, Dom naroda. Izabrane osobe ne mogu pripadati istomu konstitutivnom narodu, a tijekom četverogodišnjega mandata, naizmjence, po godinu dana, obavljaju dužnost predsjednika i dopredsjednika. Vlada Federacije obavlja izvršnu vlast.

Vladu imenuje predsjednik Federacije u dogovoru s dopredsjednikom, a pristanak daje Zastupnički dom većinom glasova. Parlament Federacije ima dva doma: Zastupnički dom, koji čini 140 zastupnika izabranih na neposrednim izborima s mandatom od 4 godine, i Dom naroda, koji ima 30 izaslanika Bošnjaka, 30 Hrvata i proporcionalan broj izaslanika drugih naroda. Mandat je izaslanicima 4 godine, biraju ih zakonodavna tijela kantona iz svojega sastava. Sudbenu vlast obavljaju: Ustavni sud, Vrhovni sud i Sud za ljudska prava, kantonalni i općinski sudovi. Suce sudova Federacije imenuje predsjednik Federacije uz pristanak dopredsjednika i potvrdu većine izaslanika u Domu naroda. Sudovi Federacije imaju jednak broj Bošnjaka i Hrvata, ostali trebaju biti odgovarajuće zastupljeni. Ustavni sud ima 9 sudaca, osnovna mu je funkcija rješavanje sporova između kantona, kantona i federalne vlasti, općina i kantona te federalne vlasti i sukoba između pojedinih ustanova federalne vlasti i u njima samima. Vrhovni sud ima najmanje 9 sudaca. Presude Vrhovnog suda konačne su i obvezujuće. To je najviši žalbeni sud Federacije. Sud za ljudska prava ima 3 suca, jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog pripadnika drugog naroda, po potrebi može imati i više sudaca.

Kantoni-županije su teritorijalno-političke jedinice u Federaciji. Na temelju Ustava Federacije BiH svaka od 10 županija-kantona ima svoj ustav, koji propisuje zakonodavne, izvršne i sudbene funkcije vlasti te djelatnost i organizaciju lokalne samouprave.

Republika Srpska

Republika Srpska prihvatila je Ustav 1992., koji je izmijenjen i usklađen s Ustavom BiH iz 1995. Predsjednik republike šef je države, biraju ga građani izravno na razdoblje od 5 godina, može biti biran dvaput uzastopce. Vlada obavlja izvršne funkcije vlasti. Vladu bira Narodna skupština većinom poslaničkih glasova, ona ima mandat od 4 godine, a odgovorna je Narodnoj skupštini. Narodna skupština jednodomni je parlament, obavlja zakonodavne funkcije vlasti. Skupština ima 83 poslanika, a njih građani biraju izravno i tajnim glasovanjem na 4 godine. Senat je savjetodavno tijelo ustavnih institucija Republike Srpske. Senat ima 55 članova, koje imenuje predsjednik Republike. Ustavni sud ima 7 sudaca s mandatom od 8 godina, bez prava ponovnog izbora. Vrhovni sud najviši je sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona u Republici. Administrativno-teritorijalno republika je podijeljena na općine.

 

/Izvor: Povijest.hr/

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing