JAFA: Grad naranči, mitologije i religije

Jafa, grad stopljen s Tel Avivom, građen i rušen, prepun religijskih tradicija, mitova i priča. Jedna od tih priča je i o biblijskom Joni. Priča je i danas jednako aktualna i pomaže da se promijeni i humanizira svatko tko priželjkuje i unutarnje se raduje propasti „neprijatelja“. Neprijateljstvo i mržnja su stvarnost koja postoji samo u ljudskim glavama. To je važna duhovna poruka koju treba ponijeti iz Jafe.

Piše: Jozo Šarčević, Polis.ba

Jafa je prirodni brežuljak na obali Sredozemnog mora. Umjerena mediteranska klima, plodna zemlja uokolo, prirodna morska luka i geografski položaj omogućili su čovjeku da u njoj utiskuje tragove civilizacije  kroz mnoga tisućljeća. Drevna se Jafa gradila u obliku prstena uokolo brežuljaka. Takav se oblik može nazrijeti i danas kada je Jafa postala prepoznatljivo turističko odredište i stari grad utopljen u moderni i luksuzni bliskoistični financijski centar – Tel Aviv-Yafo.

Jafa je orijentacijska točka, od nje je najljepša panorama na ovaj dio Sredozemnog mora, na široke plaže i parkove koji dijele hotele i poslovne nebodere Tel Aviva od mora. U njoj se čeka izlazak i zalazak sunca. Stare uličice Jafe u kojima se skoro svakog trenutka čuje šum morskih valova bude osjećaj kao malo gdje da je jedan individualni život ukorijenjen u povijest ljudskog roda i u živu prirodu koja ga duboko prožima. Zato su mnogi poznati umjetnici čeznuli i još uvijek čeznu da žive u Jafi.

Jafska luka stoljećima je bila ulazna vrata u Svetu Zemlju. Prolazeći kroz nju, hodočasnici su iz mašte ulazili u stvarnost. No, prije nego što bi stupili na sveto tlo, s brodova su uživali u pogledu na Lijepu, na Jafu. Ime mjesta sažima doživljaj onih koji su ga vidjeli ili u njemu živjeli, Jafa znači Lijepa. Prizori starih kamenih kuća s terasama ukrašenima cvijećem, koje su izgrađene uokolo brežuljka obraslog bujnom mediteranskom vegetacijom, morali su ostaviti dubok dojam na hodočasnike koji su prije putovanja stvarali slike o ljepoti i posebnosti Svete Zemlje.

Ulice, statue, parkovi, vjerski hramovi, arheološki ostaci u današnjoj Jafi, posjetitelja brzo uvode u kontakt s poviješću mjesta, bude znatiželju o drevnim ljudima i civilizacijama koje kao da su prirodno integrirane u današnju svakodnevnicu

Sve je s mjerom i skladno uklopljeno u prostor. Sami naziv mjesta mijenjao se tijekom povijesti, ali je uvijek ostao vjeran korijenu riječi. Na hebrejskom se grad naziva Yafo, Arapi su ga nazvali Jafa; dok je grčka kultura bila dominantna na Sredozemlju, grad se zvao Jopa. Međutim, grad i njegovo ime imaju mitološku, tzv. pretpotopnu povijest. Naime, zaručnica etiopskog kralja nazvala je grad po sebi, Iopeja (ona se zvala Kasiopeja). U mitskom postpotopnom vremenu, legenda kaže da grad dobiva ime po Noinom sinu Jafetu.

Prema prvoj legendi, Andromeda, kći Kefeja i Kasiopeje, bila je uhićena na plaži u Jafi i zavezana za stijenu u moru kako bi kao otkupna žrtva završila u ustima morske nemani. Pojavljuje se junak Perzej i oslobađa princezu, ubivši neman. Ova mitska priča živjela je stoljećima u svakodnevnom životu stanovnika Jafe, tako da kasnije nije bilo teško „kristijanizirati“ Perzejevo junaštvo. Naime, Sveti Juraj, vitez iz jednog obližnjeg mjesta, postao je kršćanski Perzej koji ubija morsku neman i spašava nevine.

Židovski povjesničar iz prvog stoljeća, Josip Flavije spominje da su grad osnovali Feničani. Ipak, ono što se može sa sigurnošću kazati jest da se grad spominje još ranije, u natpisima o osvajanju novih mjesta iz Starog Egipta. Naime, faraon Tutmozis III. oko 1600. pr. Kr. osvojio je Jafu. Ime joj je tada bilo Ja-pu.

Prema biblijskoj knjizi o Jošui, koja izvještava o dolasku Izraelaca u Obećanu zemlju, kaže se da je Jafa pripala Danovom plemenu. Međutim, kada je kasnije uspostavljeno kraljevstvo i za kralja Davida doživjelo svoj vrhunac (početak 10. st. pr. Kr.), Jafa je ostala u rukama Feničana. Za vrijeme kraljevanja Davidova sina Salomona, Feničani su dopustili da cedrovina iz Libanona, namijenjena za gradnju židovskog hrama u Jeruzalemu, prođe kroz jafsku luku. Malo kasnije, u 8. st. pr. Kr, Jafa će prijeći u ruke Asiraca.

Otprilike u ovo vrijeme se smješta biblijska priča o Joni kojega je Bog poslao u poganski grad Ninivu, glavni grad Asirskog carstva, da im propovijeda pokoru i tako izrazi Božju želju da se i oni, iako pogani, spase

Jona je taj prijedlog odbio i zaputio se iz Jafe u suprotnom pravcu od Ninive, prema Taršišu. Ploveći morem, iznenada se na brod sručila oluja. Prorok je smatrao da je to Božja kazna za njegovu neposlušnost i bacio se u more da bi se ostali spasili. Međutim, guta ga velika riba i nosi u utrobi tri dana nakon čega ga izbacuje na morskoj obali u Jafi. Turbulentna situacija na Bliskom Istoku, ako se povijesno gleda, nije nikakva novost. U 8. st. Asirci su bili velika prijetnja za opstanak Izraela. Jona ih je vidio kao neprijatelje čijoj bi se propasti obradovao. Međutim, Bog Izraelov, Stvoritelj svakoga čovjeka, želi da se Ninivljani (Asirci) spase. Ta Božja želja ražalostila je Jonu. Priča je i danas jednako aktualna i pomaže da se promijeni i humanizira svatko tko priželjkuje i unutarnje se raduje propasti „neprijatelja“. Neprijateljstvo i mržnja su stvarnost koja postoji samo u ljudskim glavama. To je važna duhovna poruka koju treba ponijeti iz Jafe.

 

Poslije Asiraca, gradom će kratko gospodariti Filistejci, potom će ga preoteti židovski kralj Ezekija (727.-698.), da bi ponovno pao Asircima u ruke, koji će konačno biti potisnuti od babilonskog kralja Nabukodonozora (6. st. pr. Kr.). Tada je gotovo cijeli židovski narod završio u babilonskom ropstvu.

Nakon što im je perzijski kralj Kir Veliki (590.-529.) dopustio ponovni povratak u njihovu zemlju (Kirov dokument koji je omogućio slobodan povratak zarobljenim narodima i slobodno ispovijedanje vjere smatra se prvim dokumentom o ljudskim pravima u povijesti ljudskog roda), također im je dao i grad Jafu. Kasnije (4. st. pr. Kr.), Aleksandar Makedonski pobijedio je Perzijance i Jafa je postala dio njegovog carstva.

Nakon njegove smrti, Carstvo će se razdijeliti između egipatskih Ptolomejevića i sirijskih Seleukida, a Jafa će, budući da se nalazi blizu granice, prelaziti iz ruke u ruku. Sredinom 1. st. pr. Kr. ostalo je zabilježen pokolj nad Židovima (helenisti su željeli uništiti židovstvo kao religiju a narod prisilno helenizirati), što je bio povod da židovske vođe ustanka protiv helenističkih vlasti, Makabejci, zapale grad.

Šimun Makabejac konačno 142. pr. Kr. osvaja grad i on postaje dio novog židovskog kraljevstva. Židovi su tada u bitkama pobjeđivali neusporedivo jače i brojnije neprijatelje, pobjede su nerijetko graničile s čudima. To je kraljevstvo trajalo 70-ak godina, sve dok ga nije razorio rimski vojskovođa Pompej 63. pr. K.r i, s njim također Jafu, učinio ga dijelom Rimske provincije Sirije.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Rimski vazal, židovski kralj Herod zagospodario je Jafom 20-ak godina kasnije. Nošen željom da sagradi veliku luku na ovom dijelu Sredozemlja, odustaje od Jafe jer je na prilazu luci more bilo previše plitko za velike brodove, i pravi novi grad i luku – Cezareju Primorsku, nešto sjevernije. Jafa će nekoliko stoljeća strpljivo čekati da ponovno povrati barem dio staroga sjaja

Od same pojave kršćanstva, u Jafi su bili Židovi koji su slijedili Isusa Krista. Uskrsnuće udovice Tabite po Petrovoj molitvi, koji je bio pozvan iz obližnjeg Loda, jedan je od dokaza te prisutnosti od samih početaka. Udovica Tabita je, prema Djelima apostolskim, „bila poznata u cijeloj Jopi, i mnogi su povjerovali u Gospodina“.

Boraveći u kući Šimuna kožara, također prema Djelima apostolskim, Petar je, osim uskrsavanja Tabite, imao također simboličku viziju čistih i nečistih životinja. Objavljeno mu je da ne postoji čista i nečista hrana, dopuštena i zabranjena. Bog je sve stvorio i sve je čisto. Ova vizija je postala sudbonosna za budućnost kršćanstva, jer nema čistih i nečistih naroda, svatko je jednak pred Bogom. Petar je viđenje dakle razumio kao svoje poslanje da pođe među one koji nisu Židovi. Tako se zaputio čovjeku nemirnog duha i tražitelju istine „poganinu“ Korneliju u kozmopolitsku Cezareju.

Dok je ulazio u Kornelijevu kuću, ovaj se pokušao pokloniti Petru, na što mu je Petar kazao: „Ustani! I ja sam samo čovjek!“ Okupljenima u kući je kazao: „Vi dobro znate da je Židovu zabranjeno družiti se s Nežidovom ili ući mu u kuću, ali je mene Bog poučio da nikoga ne proglašavam poganim ili nečistim.“ Petrovo duhovno iskustvo iz Jafe, koje se pretvorilo u njegovo poslanje, bilo je kamen temeljac kršćanstvu da se od židovske sekte, kako su ga mnogi Židovi tada gledali, preobrazi u univerzalnu religiju, koja će se u prva

tri stoljeća nezaustavljivo širiti po cijelom tadašnjem svijetu, usprkos čestim i okrutnim progonima od političkih vlasti.

Današnja Džamija el Tabit ili Mar Butros, odnosno Tabitina džamija ili Sveti Petar, tradicionalno se smatra kućom Šimuna Kožara u kojoj je boravio sv. Petar.

Uspinjući se na terasu u blizini svjetionika, odmah se može uočiti da je kuća bila sagrađena uz more i okružena ostacima starih utvrda. Jedan opis Svete Zemlje objavljen prije stotinjak godina (B. Meistermann, Guida di Terra Santa), opisujući Jafu, kaže da se „još uvijek može namjeriti na kožare i kožarske radnje“.

U bizantskom periodu svetište nad kućom Šimuna Kožara čuvalo je uspomenu na ovaj važni događaj rane kršćanske povijesti. Međutim, križarima (12. i 13. st.) nije bio poznato gdje se kuća točno nalazila te su 200-injak metara sjevernije sagradili crkvu Sv. Petra.

 

 

 

 

Kod Armenaca je pak ostalo sjećanje na ovaj lokalitet koji se danas drži kao „originalno“ mjesto Petrova boravka u Jafi. (Treba imati na umu da su Armenci u Svetoj Zemlji neprekidno prisutni više od 1500 godina.) Kuća je danas u vlasništvu jedne armenske obitelji. Nad njom je ostao minaret, podsjetnik na funkciju koju je imala u osmanlijskom periodu, a odmah ispod je najstariji svjetionik u Jafi koji se trenutno rekonstruira. Od kuće Šimuna Kožara, nekoliko kratkih vijugavih uličica između starih zgrada, vode nas do obale i jafske luke. I tek odatle, Jafa zabljesne u punom sjaju svoje ljepote.

U današnjoj jafskoj luci privezani su manji turistički i mali ribarski brodovi. Privezani su naime u luci za koju se smatra da je jedna od najstarijih na svijetu, koristi se neprekidno preko 4000 godina

Nešto dalje od obale skoro do morske površine izranja kamen vapnenac, zvani kurkar, koji lomi valove prije nego što dođu do obale i tako omogućuje brodovima nesmetan pristanak i ostanak u luci.

To je „tajna“ dugovječnosti jafske luke, koja je bila aktivna u ovom dijelu Sredozemlja i onda kada nije bila glavna. Spomenuti Herod napravio je novu raskošniju morsku luku u Cezareji. Neposredno nakon Heroda, cijelo područje prolazi kroz političke i ratne turbulencije. Prvo i drugo stoljeće obilježeni su židovskim ustancima protiv Rimljana. To je bio razlog da ondašnji upravitelj Sirije, Rimljanin Cestije Gal, potpuno spali Jafu, a njezinih 8400 stanovnika pobije. Židovi koji su se uspjeli tada spasiti, kasnije su pobijeni.

Grad je ponovno počeo oživljavati za cara Vespazijana (69.-79.), koji mu  je dao napraviti zidine. I kršćanstvo se u gradu polagano obnavlja, tako da imamo podatak da je na ekumenskom koncilu u Efezu (431.) bio prisutan i biskup iz Jafe. Do tada su hodočasnici u Svetu Zemlju ulazili preko luke u Cezareji, ali su zbog važnosti mjesta, prije puta u Jeruzalem, navraćali su u Jafu. Zabilježeno je da je tako uradio i sveti Jeronim (4. st.).

S arapskim osvajanjima u 7. st., luka Jafa ponovno će postati glavna luka u Svetoj Zemlji. Arapska vlast kratko je prekinuta križarskim osvajanjima u 12. st., koji su Jafu zatekli nebranjenu

Križari ubrzo obnavljaju grad, prave utvrdu i crkvu Sv. Petra. Grad 1187. ponovno pada u ruke Arapima, nakratko ga vraća Rikard Lavljeg Srca. Tako je u narednih stotinjak godina nekoliko puta mijenjao  gospodare, Europljane i Arape. Francuski kralj Luj IX. je 1251. zagospodario gradom i dao da se sagrade čvrste zidine, s 24 tornja. Na ruševinama prethodne crkve, s početka križarske vladavine, sagradio je novu, puno veću i raskošniju, s čak 10 oltara. Međutim, egipatski sultan Bibaris, poslovično poznat po okrutnosti prema nemuslimanima, godine 1267. osvojio je Jafu i grad sravnio sa zemljom, a cjelokupno stanovništvo masakrirao. Grad je tako u sljedeća četiri stoljeća ostao gotovo pust, a povijest mu se nalazila pod ruševinama. Luka za rijetke hodočasnike je i dalje ostala, ali se oni nisu zadržavali u pustoj Jafi nego su odmah odlazili u obližnju Ramlu gdje su bila konačišta.

Foto: Sebilj (fontana) i minaret najveće džamije u Jafi s početka 19. st. Zove se Muhamedova džamija po tadašnjem osmanskom upravitelju Gaze i Jafe. (Foto: Polis.ba)

Od 17. st. Jafa počinje polagano vraćati stari sjaj

Tada je naime bilo dopušteno franjevcima da tu naprave samostan i kuću za hodočasnike. Bilo je to ponovno rađanje Jafe. U jednoj uskoj uličici posjetitelj može vidjeti manju zgradu na kojoj stoji tzv. Jeruzalemski križ, simbol Kustodije Svete Zemlje, i natpis „Casa Nova“. Ta je bila zgrada za hodočasničke. Danas je u vlasništvu nekoliko obitelji koje u njoj žive, ali prema lokalnom zakonu, ako se radi o zgradama koje su povijesni spomenici, moraju se na fasadi čuvati originalni simboli koji govore o prvobitnoj namjeni i vlasniku građevine.

U daljnjem povijesnom presjeku, važno mjesto zauzima Napoleon Bonaparte, koji kratko postaje gospodar grada 1799. godine, i u tom kratkom vremenu pokazuje neviđenu okrutnost prema stanovništvu. Ibrahim paša preuzeo je grad 1831. Nedugo nakon te godine, grad je pogodio strašan potres i djelomično ga uništio, posebno zidine. Pred kraj osmanlijskog vladanja pa sve do 1965. jafska luka će služiti za međunarodnu trgovinu i robnu razmjenu.

U spomenutom opisu Jafe s početka prošlog stoljeća, čitamo kako se oko „staroga grada nalaze nova naselja, lijepo i skladno uređena i predstavljaju kontrast zbijenim kućama i ulicama staroga grada. Za vrijeme velikog rata otomanske vlasti su skroz do luke dovele prugu. Bili su započeli još neke prometne projekte, ali nisu završeni jer su Otomani uskoro zauvijek otišli s ovih prostora.“

Isti izvor donosi podatke da je u Jafi 1800. godine živjelo oko 10.000 ljudi, da bi 40-ak godina kasnije populacija narasla na skoro 50.000. Po vjerskom sastavu stanovništva Jafa je tada izgledala ovako: 20.699 muslimana, 20.152 Židova, 4.446 pravoslavnih kršćana, 865 katolika, 371 kršćanin melkit, 68 katolika Sirijaca, 50 katolika Armenaca, 194 maronita, 55 gruzijskih Armenaca, 46 Kopta, 353 protestanta, 196 templara, 4 jakobita i 2 ateista.

U isto vrijeme Jafa je bila jedan od važnijih trgovačkih centara na cijelom Levantu. Godišnje je doplovljavalo i isplovljavalo oko 400 brodova koji su zajedno godišnje prevozili oko 500.000 tona robe. Tome još treba pridodati oko 150.000 tona robe što su je godišnje ostvarivali jedrenjaci. Iz jafske luke se uglavnom izvozilo žito, sezam, vuna, sapun, pamuk, koža, voće (posebno i danas poznate Jaffa naranče).

U to vrijeme, u gradu se počinju otvarati prve škole. Pioniri obrazovanja početkom 19. bili su franjevci. Ubrzo ih slijede i druge katoličke i kršćanske zajednice koje otvaraju čak i sekularne škole za djevojčice, što je čak i danas pomalo avangardistički za pojedina područja Bliskog istoka. Većina tih škola aktivna je i danas, nalaze se u jednoj dugoj ulici koju stanovništvo neslužbeno naziva „Ulicom škola“. Jedan profesor iz franjevačke škole „Terra Santa“ priča da za katoličke škole uvijek vlada veliki interes, jer poslije se može s lakoćom upisati na fakultet. U školama je najmanji broj učenika katolika.

Suvremena povijest Jafe i cijelog Bliskog istoka započinje poslije Velikog rata, s uspostavom britanske vlasti 1917. godine

Osam godina prije dolaska Britanaca, skupina Židova je na jednoj pustoj ledini nedaleko od Jafe odlučila graditi novi grad. Bilo je to u jeku pogroma kojemu su Židovi bili izloženi u Istočnoj Europi. Sve više su spas za preživljavanje nalazili bijegom u tada gotovo pustu i od Osmanlija zapuštenu Palestinu. Ti progoni u Istočnoj Europi bit će nažalost samo uvod u holokaust koji će uslijediti nekoliko desetljeća kasnije. Bijeg od smrti tako prisiljava mnoge da spas potraže u zemlji iz koje su njihovi preci u 1. st. protjerani i fizički istrijebljeni. Kako se broj izbjeglica iz Europe povećavao, tako je i Tel Aviv sve više rastao. Lokalno arapsko stanovništvo nije blagonaklono gledalo na doseljenike, počeli su se osjećati ugroženima. Tako će se polako ulaziti u ono što je danas svakome na svijetu poznato kao Arapsko-izraelski sukob. Struktura stanovništva se i u Jafi izmijenila.

I Jafa je, dakle, bila pozornica tih tragičnih sukoba, bilo je napada i ubojstava nevinih na svim stranama. Poslije Drugog svjetskog rata, preživjele žrtve holokausta počele su masovno dolaziti u Palestinu. Tel Aviv se ubrzano širi. Godine 1947. u Tel Avivu je proglašena neovisnost Izraela, a tri godine kasnije novi grad Tel Aviv i stara povijesna Jafa službeno postaju jedan grad – Tel Aviv-Yafo. Od tada Jafa živi u simbiozi s mlađim bratom Tel Avivom.

Danas se u svakodnevnom životu Jafe izvana ne može primijetiti da postoje napetosti između etničkih skupina

U gradu svi imaju jednake mogućnosti i svatko ima priliku raditi i od svoga rada dobro živjeti. Jafa je dakle dio kozmopolitskog Tel Aviva u kojem je najveća „svetinja“ individualna sloboda. Kao takav, grad je magnet za mnoge koji žele živjeti „svoj“ život. Perspektivnost, entuzijazam i energičnost  mogu se za sada vidjeti na mnogim licima stanovnika ovoga grada, kao da žive s osjećajem da stvaraju nešto novo, važno za cijeli svijet. Tel Aviv-Yafo je jedan od važnijih centara svjetske informatičke industrije. Tako suvremeni stanovnici nadodaju bogatoj povijesti Jafe (i danas neodvojivog Tel Aviva) uspješnu sadašnjost koja je dostojna te bogate prošlosti.