Je li se rat u Ukrajini mogao spriječiti?

Dok za krvave ruske agresije na Ukrajinu povremeno čitamo kako ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski iskazuje spremnost da Ukrajina odustane od članstva u NATO-u – među ostalim, to je rekao 7. ožujka za američku televiziju ABC, a dva tjedna potom i u intervjuu emitiranom na ukrajinskoj televiziji – teško je izbjeći pregorak ukus logičnog pitanja: zašto to nije iskazivao ranije?

Zašto to nije rekao prije rata, dok je još bilo vremena i mogućnosti da se taj rat ne dogodi?

Podsjetimo, osim odricanja od ulaska u NATO, Moskva je od Kijeva tražila da provede Minski sporazum iz 2015., kojeg su ukrajinske vlasti odbijale implementirati. Donekle se može razumjeti nevoljkost Kijeva, budući da je taj sporazum predviđao svojevrsnu federalizaciju Ukrajine, jer bi regije Donjeck i Lugansk dobile veliku autonomiju, dok se pitanje Krima smatralo apsolviranim na način da on neupitno pripada Rusiji.

Jasno je da bi se u svijetu teško našao šef države koji bi olako prihvatio ustupanje dijela državnog teritorija moćnom susjedu. Ali malo koja država na svijetu ima situaciju u kakvoj se nalazi Ukrajina, zemljopisno osuđena da bude tampon-zona između najvećih sila (formalno Rusije i NATO-a, a zapravo Rusije i SAD-a), ili da riskira vlastitu državnost i gubitak još većih dijelova teritorija.

Geopolitika je surova, a Ukrajina se silom geografije našla u srcu ključnog globalnog sukoba naše epohe – onog između unipolarnog i multipolarnog svijeta, odnosno između dosadašnjeg hegemona i Kremlja, koji je napadom na Ukrajinu direktno izazvao tog hegemona i taj unipolarni svijet.

OČAJNIČKI POKUŠAJ OLAFA SCHOLZA

U takvoj situaciji mnogi su očekivali – spomenimo samo njemačkog kancelara Olafa Scholza – da predsjednik Ukrajine realnije i trezvenije procijeni geopolitičku realnost, te da odricanjem od NATO-pakta i prihvaćanjem Minskog sporazuma spriječi po svoju zemlju veće zlo i izbjegne ovo što se sada događa – da Rusija agresijom na Ukrajinu i bezobzirnim kršenjem međunarodnog prava sama krene rješavati svoje sigurnosne probleme koji izviru iz približavanja Ukrajine NATO-u, odnosno približavanja NATO-a ruskim granicama.

Konkretno, kako nedavno piše američki list Wall Street Journal, njemački kancelar je 19. veljače na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, gdje je bio i Zelenski, predložio ukrajinskom predsjedniku da odbije ulazak u NATO i proglasi neutralni status zemlje. Scholz je prethodno 14. i 15. veljače posjetio Kijev i Moskvu, gdje je razgovarao sa Zelenskim i Putinom, pa je taj njegov prijedlog zapravo bio zadnji očajnički napor europske politike da se spriječi rat.

“Scholz je učinio posljednji pokušaj nagodbe između Moskve i Kijeva. On je 19. veljače u Münchenu rekao Zelenskom da bi se Ukrajina trebala odreći svojih NATO težnji i proglasiti neutralnost kao dio šireg europskog sigurnosnog sporazuma između Zapada i Rusije. Sporazum bi potpisali predsjednik Putin i predsjednik Biden, koji bi zajedno jamčili sigurnost Ukrajine”, izvijestio je WSJ.

Zelenski je, međutim, odbio taj Scholzov prijedlog, rekavši da se “Putinu ne može vjerovati da će podržati takav sporazum”, te da “većina Ukrajinaca želi ući u NATO”.

“Njegov odgovor ostavio je njemačke dužnosnike zabrinute da su šanse za mir izblijedjele”, navodi američki list.

I doista, mir je trajao još samo pet dana: već 24. veljače počeo je rat.

KUBANSKI SINDROM

Očekivalo se, zapravo, da Zelenski bude svjestan iskustvenog uvida onih koji su trgovali s Rusima, a koji glasi: prva ruska ponuda obično je i najbolja, svaka sljedeća je sve lošija.

U ovom slučaju, ta prva ruska ponuda značila je da Ukrajina ne može biti članica NATO-a, odnosno da mora biti vojno neutralna. Pristankom na tu varijantu Ukrajina ne bi bila usamljena u Europi: samo u EU ima pet takvih država – Švedska, Finska, Austrija, Irska i Malta – a neutralni su i Švicarska i Lihtenštajn. Sve te zemlje po većini ekonomskih parametara spadaju u gornji dom europske obitelji, tako da im status vojno neutralne zemlje nije naudio razvoju. Uglavnom, Ukrajina bi tu bila u društvu uspješnih.

Ali Zelenski je procijenio i odlučio drugačije, i sada imamo to što imamo: veliki rat na istoku Europe koji prijeti da se proširi i izvan granica Ukrajine. Stoga će nad razvalinama europske sigurnosti zauvijek lebdjeti upitnik: što bi bilo da je Zelenski uoči rata prihvatio ruski zahtjev o vojnoj neutralnosti Ukrajine? Što se sve u tom slučaju ne bi dogodilo?

Mnogi misle da bi Putin u invaziju na Ukrajinu krenuo u svakom slučaju, čak i da je Zelenski kao predsjednik Ukrajine prihvatio sve ruske zahtjeve. Možda i bi, ali u tom slučaju bi pitanje “je li moglo drugačije” bilo potpuno besmisleno.

Stoga u ovom tekstu razmatramo opciju po kojoj je ukrajinsko proglašenje neutralnosti moglo spriječiti rat, u što je vjerovao i njemački kancelar, kao zadnji predratni emisar Zapada. To znači da ne bi poginule tisuće ukrajinskih i ruskih vojnika, kao i ukrajinskih civila, niti bi bilo milijuna izbjeglica (početkom ovog tjedna Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice objavio je da je Ukrajinu dosad napustilo 5 milijuna ljudi).

Ukrajina ne bi bila razorena, niti bi se njena ekonomija ove godine smanjila za čak 45 posto, kako se predviđa u ovotjednom izvještaju Svjetske banke. Usporedbe radi, kad je 1991. kolabirao SSSR i komunistička Kuba ostala bez sovjetske pomoći, kubanski BDP pao je za 35 posto, te je vlada u Havani morala uvesti “točkice” za hranu (što na Kubi još uvijek traje). A prognozirani pad ukrajinskog BDP-a još je veći od tog kubanskog.

KOLAPS EUROPSKE INDUSTRIJE

Potom, Zapad ne bi uveo sankcije Rusiji, pa cijene energenata i hrane na svjetskim tržištima ne bi “podivljale” i zaprijetile globalnom recesijom i inflacijom, kao i nedostatkom hrane u mnogim zemljama, osobito u Trećem svijetu. Iako ni bogati Zapad nije imun na tu katastrofu, koja se i u zapadnim zemljama već osjeća kroz drastična poskupljenja brojnih proizvoda, uključujući i artikle široke potrošnje, od kruha i ulja do kave i benzina.

Pritom se radikalno smanjenje građanskog standarda na Zapadu tek očekuje, pogotovo ako SAD i Britanija uspiju nagovoriti europske zemlje da se odreknu ruskih energenata – prvenstveno nafte i plina – što bi izazvalo kolaps europske industrije, kako su to nedavno obznanili čelnici najvećih njemačkih industrijskih sindikata, kada su upozorili da će bez ruske energije mnoge njemačke tvornice biti prinuđene u roku od nekoliko tjedana zaustaviti proizvodnju.

“Doći će do gubitka radnih mjesta, ali i brzog kolapsa industrijskih proizvodnih lanaca u Europi, s globalnim posljedicama”, poručio je Michael Vassiliadis, čelnik njemačkog sindikata kemijskih radnika IGBCE.

Slične bi posljedice nastale i europskim bojkotom ruske nafte, naročito u situaciji kad zemlje OPEC-a poručuju da ne mogu nadoknaditi rusku proizvodnju nafte, niti namjeravaju povećati vlastitu.

Nadalje, u ionako teškoj postpandemijskoj ekonomskoj situaciji ne bi došlo do novih povećanja vojnih budžeta zapadnih zemalja, što će dodatno oslabiti socijalnu državu Zapada i otežati oporavak ratom i sankcijama ugroženih ekonomija.

Osim toga, ne bismo živjeli u stalnoj paranoji hoće li se NATO direktnije uključiti u ukrajinski rat, što bi izazvalo potencijalno armagedonski sukob između Rusije (moguće pojačane s Kinom) i kompletnog Zapada. Ne bi se dogodilo da nam se kao lijek za ukrajinsku krizu nudi upravo ono što je i dovelo do te krize – jačanje NATO-a na istoku Europe. Iako se u čitavoj historiji čovječanstva još nije dogodilo da je netko uspio vatru ugasiti benzinom.

TAKO JE GOVORIO BRZEZINSKI

Mnogi drže da je ovo rat koji se najlakše mogao izbjeći, samo da je Zelenski pravovremeno objavio da će Ukrajina ostati vojno neutralna i da neće na svom teritoriju postavljati NATO rakete. Ukrajina danas vjerojatno ne bi bila razorena zemlja da je Zelenski pomnije razmotrio ono što je govorio veliki američki geopolitički mislilac i tvorac američke vanjske politike za 21. stoljeće, pokojni Zbigniew Brzezinski:

“Rusiji se mora jamčiti da slobodna, demokratska Ukrajina neće težiti ulasku u NATO”, rekao je Brzezinski 2015. u Poljskoj, nakon što je godinu ranije predložio “konstruktivni kompromis” po kojem bi ukrajinska unutrašnja i vanjska politika postale nalik politici neutralne Finske. Koja, baš kao i Ukrajina, dijeli s Rusijom više od tisuću kilometara granice.

Ali Zelenski nije slušao Brzezinskog. Umjesto toga, 17. veljače – tjedan prije početka ruske agresije – izjavio je da za Ukrajinu “nema drugog puta osim puta NATO članstva”, da bi dva dana potom na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu poručio da bi Ukrajina mogla napustiti Budimpeštanski memorandum iz 1994., čime je neizravno najavio da je Kijev spreman na izradu nuklearne bombe.

To je Zelenski rekao u subotu. U ponedjeljak je Putin priznao odmetnute Narodne Republike Donjeck i Lugansk, a u četvrtak je počeo rat.

U analizi tog rata ovakav slijed događaja ne može se ignorirati, jer porađa važno pitanje: kakve je to garancije dobio (i u njih povjerovao) Zelenski, pa da u osvit rata prijeti baš onim što je Rusija prethodno mjesecima isticala kao svoje “crvene linije”, iza kojih slijede “vojne i vojno-tehničke mjere”?

Dok je u zapadnim mainstream medijima Zelenski dominantno slikan kao herojski lider koji se rukama i nogama bori za svoju napadnutu zemlju, izvan tog razumljivog propagandnog polja mišljenja se razilaze. Neki kažu da je Zelenski politički naivac, koji je povjerovao Zapadu da je moguće (uz pomoć NATO-a) vojno vratiti Krim i osloboditi Donbas, kako bi se napokon okončao rat koji na istoku Ukrajine tinja još od 2014., kad je izbila “ukrajinska kriza”.

Pritom se zna i točna cijena koju je Amerika platila za izbijanje “ukrajinske krize”: pet milijardi dolara.

ŠKOLA BOBBYJA FISCHERA

Tu cifru znamo zahvaljujući aktualnoj podtajnici za politička pitanja SAD-a Victoriji Nuland, poznatoj po tome što je 2014. na Euromajdanu dijelila kekse prosvjednicima (koji su rušenjem proruskog predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča izazvali pobunu u Donbasu, čime je faktički počeo ukrajinski rat koji danas gledamo), te po čuvenom “Fuck EU” telefonskom razgovoru s američkim ambasadorom u Ukrajini Geoffreyom Pyattom, iz kojeg se vidjelo da nakon uličnog puča u Kijevu Washington određuje tko će biti na čelu Ukrajine.

Da je SAD uložio pet milijardi USD “za podršku razvoju demokracije u Ukrajini” – uključujući i ulično rušenje Janukoviča, te postavljanje prozapadne vlade u Kijevu – svijet je doznao baš od Victorije Nuland, koja je to u travnju 2014. priznala na CNN-u (a u prosincu 2013. i u National Press Clubu u Washingtonu).

Kako taj državni udar iz 2014., koji je SAD tako zdušno i očito podržao, predstavlja ishodište ukrajinske krize – jer je doveo do pobune u Donbasu, a u konačnici i do ovog rata – jasno je da je Amerika uvelike utjecala na zbivanja u Ukrajini, iako je znala da takvo uplitanje u tako duboko podijeljenu zemlju mora završiti katastrofom.

Ali ta katastrofa iskazuje se kao dobitak za Ameriku – uspjela je izolirati Rusiju od Zapada, ojačati NATO i postrojiti Europu, a da nije žrtvovala nijednog svog vojnika (osim pokojeg instruktora koji se nije na vrijeme izvukao iz Ukrajine). Umjesto američkih vojnika, za interese SAD-a ginu ukrajinski vojnici. Dokaz da Bobby Fischer nije jedini vrhunski američki šahist.

Stoga ostaje dvojba je li Zelenski, ako i nije “američki čovjek”, na neki način talac američkih interesa. Da je prije rata prihvatio ruske prijedloge, rata vjerojatno ne bi bilo, ali Amerika bi u tom slučaju djelomično izgubila polugu za destabilizaciju Rusije. A kad se u projekt uloži pet milijardi dolara, jasno da se ništa ne prepušta slučaju.

NEONACISTIČKI PROBLEM

Osim Amerike, kompromis s Rusijom Zelenskom ne bi dozvolili ni ukrajinski neonacisti. U to se osobno uvjerio njegov prethodnik Petro Porošenko: kad je 2015. pokušao provesti Minski sporazum – te je u Vrhovnoj radi prošlo prvo čitanje zakona o izmjeni Ustava zemlje radi implementacije sporazuma – desni radikali su napravili nasilne prosvjede ispred parlamenta u kojima su poginula tri policajca. Porošenko je potom odustao od provođenja sporazuma, a Zelenski nije ni pokušavao.

U nekom sretnijem svijetu Zelenski ne bi mogao istodobno biti pod utjecajem SAD-a i strahovati od vlastitih neonacista, jer bi se moćna antifašistička Amerika pobrinula da tih radikala nema, ili da budu svedeni na marginalnu mjeru, kao u drugim zemljama Zapada. U najmanju ruku bi spriječila da neonacistički bataljun Azov još 2014. postane sastavni dio ukrajinskih oružanih snaga.

Ali u ovom svijetu upravo je Amerika godinama financirala bataljun Azov, i to praktično od samog osnivanja ove postrojbe. Naravno, ne zato što Washington voli ukrajinske neonaciste, nego zato što su ti neonacisti najspremniji i najvoljniji ratovati protiv Rusa (što već tjednima pokazuju u Mariupolju).

Valja reći i ovo: nakon što je Kongres SAD-a krajem 2014. usvojio zakon o financiranju programa koji je povezan s Pentagonom – a koji je uključivao i vojno obučavanje bataljuna Azov – počela je višegodišnja bitka dijela razumnijih američkih kongresmena da se ta odluka ukine.

MOĆNI ZAŠTITNICI AZOVA

Tako su u lipnju 2015. demokratski zastupnik John Conyers i njegov republikanski kolega Ted Yoho ponudili dvostranačke amandmane kojima se zabranjuje američka vojna potpora Azovu, kojeg su nazvali “neonacističkom paravojnom milicijom”. Zastupnički dom najprije je usvojio njihove amandmane i zabranio suradnju s Azovom, ali je na pritisak Pentagona ta zabrana uskoro ukinuta.

Nad tom odlukom protestirao je Centar “Simon Wiesenthal”, koji je ustvrdio da ukidanje zabrane potencira opasnost od iskrivljavanja holokausta u Ukrajini. No to nije omelo visoku američku delegaciju – demokratsku senatoricu Amy Klobuchar te republikanske senatore Johna McCaina i Lindseya Grahama – da tokom posjeta Ukrajini u prosincu 2016. pozira s pripadnicima Azova.

Tek 2018. Kongres SAD-a blokira vojnu pomoć Azovu, jer postrojba njeguje “ideologiju suprematizma bijele rase”. U listopadu 2019. skupina od 40 članova Kongresa traži od State Departmenta da proglasi Azov “stranom terorističkom organizacijom”, ali State Department se oglušuje na taj zahtjev. U travnju 2021. demokratska kongresmenka Elissa Slotkin ponavlja taj zahtjev novom čelniku SAD-a Joe Bidenu, ali se i on oglušio.

Tako već u tri uzastopne američke administracije bataljun Azov ima visoke zaštitnike, što je jasno i Zelenskom. I da je htio izbjeći rat, pitanje je bi li mu to dopustili. Čini se da je previše aktera željelo taj rat, a nisu svi iz Rusije. Što, dakako, ne amnestira odgovornost agresora.