Josip Mlakić: U Bosni i Hercegovini gube svi, manje je važno tko će ostati posljednji i ugasiti svjetlo

Nigdje kao u Bosni i Hercegovini nije primjenjiva ona čuvena misao Karla Marxa: “Povijest se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.”

Razgovor s Josipom Mlakićem je objavljen u Večernjem listu (2. kolovoza 2021.). S njim je razgovarao Robert Bubalo.

U društvu je razgovorljiv, ali staložen, za pisaćim strojem intelektualno hiperaktivan. Brzina kojom izdaje romane mogla bi se usporediti s tempom koji je svojedobno Johnny Štulić nabio Jugotonu izdavanjem dvostrukih i trostrukih albuma. Tako je i Josip Mlakić, hrvatski pisac prve klase iz Uskoplja, malenog i podijeljenog srednjobosanskog gradića, nabio tempo svom vjernom izdavaču Frakturi, koja je ovih dana tiskala njegov roman “Na Vrbasu tekija”. Kako Mlakić izdaje knjige tako i ja imam potrebu nakon svake nove s njim proćakulati.

Josipe, vaš posljednji roman “Na Vrbasu tekija” je u knjižarama, specifičnost ovog djela je da ste ga djelomično pisali Andrićevim stilom, odnosno fingirate neobjavljeni Andrićev rukopis do kojega ste slučajno došli. E sad, po meni nije pitanje odakle nadahnuće da pišete Andrićevim stilom jer ste na neki način susjedi iz različitih vremena, vi gledate iste stvari kao i Andrić samo nekoliko desetljeća kasnije. Meni je zanimljivije saznati kako ste uspjeli “uroniti” u Andrićev jezik? Jeste li u tim trenucima trebali prestati biti Mlakić i uvjeriti sebe da ste Andrić?

Moj roman je i neka vrsta hommagea Ivi Andriću. On je prije svega plod moje dugogodišnje fascinacije ovim piscem, još tamo od završnih razreda osnovne škole, kada sam se prvi put susreo s njim. Kada sam odlučio pisati ovaj roman, a to je bilo poprilično davno, bio sam svjestan da se izlažem velikom riziku, jer nešto slično može ispasti ili odlično ili katastrofalno. Tu sredine nema, i to zbog Andrićeva neponovljivog jezika. Meni je olakšavajuća okolnost ta što je meni taj jezik blizak, jer sam odrastao u miljeu u kojemu je taj karakteristični Andrićev jezik bio itekako živ.

Danas, doduše, u mnogo manjoj mjeri nego što je to bio slučaj u vrijeme moga odrastanja. Međutim, on ni danas ne djeluje anakrono, već je itekako živ. To je jezik kojim je bio fasciniran i jedan Krleža: “Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana.” Bez obzira na animozitet koji je vladao između ove dvojice velikih pisaca u kojemu je, što treba naglasiti, Krleža vodio glavnu riječ, dok je Andrić sa svoje strane bio poprilično rezerviran. Uglavnom, pokušao sam na jezičko-stilskoj razini “rekonstruirati” dvije, uvjetno rečeno, faze Andrićeva stvaralaštva.

Prva, koju sam obradio u prvom dijelu romana, odnosi se na ranog Andrića, a druga na Andrića iz kasne faze, u što spadaju dva njegova djela koja su objavljena posmrtno, roman “Omer-paša Latas”, za kojega se voli reći da je nedovršen, iako se, po mojemu mišljenju, radi o zatvorenoj i kompaktnoj romanesknoj cjelini, i čudesna zbirka priča “Kuća na osami” koja u cjelokupnom Andrićevu djelu predstavlja iznimku, jer se Andrić tu odmakao od svog tradicionalnog načina pripovijedanja, a ponešto je drukčija i po formi. Dakle, jedan potpuno drukčiji, i meni mnogo bliži i draži Andrić, iako je ovaj pisac svoja ponajbolja djela, poput “Travničke hronike” ili “Proklete avlije”, napisao u prvoj fazi svog stvaralaštva.

Vi u knjizi, prema nekim kritičarima, zapravo pokušavate rekonstruirati Andrićev imaginarni svijet. Što to zapravo znači?

Otprilike to da sam “andrićevskim” jezikom nastojao obraditi jednu tipičnu “andrićevsku” temu. Radnja tog fiktivnog “rukopisa” odvija se većim dijelom u Jajcu, za koje je fra Anto Knežević, jedan od likova iz mog romana, jednom napisao kako u okolici toga grada nema kamena ni mjesta koje nema svoju veliku i važnu povijest. S druge strane, u knjizi Ljube Jandrića, “Sa Ivom Andrićem”, jednoj dragocjenoj knjizi u kojoj je Andrić donekle odškrinuo vrata vlastite intime, čemu nimalo nije bio sklon, Andrić govori o dvije teme koje su mu se “otele”, odnosno teme o kojima je namjeravao pisati, a iz nekog razloga nije.

Prva je prepiska Ruđera Boškovića sa sestrom, a druga Jajce: “Od bosanskih gradova otelo mi se i Jajce.” To je ona fina, tanka nit koja povezuje Andrića s mojim romanom. Ovo zapravo znači da je Andrić namjeravao pisati o Jajcu, pogotovo o fra Anti Kneževiću, čiju je rukopisnu ostavštinu proučavao još 1926. godine, kada je s tom namjerom posjetio franjevački samostan u Jajcu. Ja sam ovdje na neki način ušao na pripremljen prostor.

U dva dijela knjige – prvi je “Na Vrbasu tekija” a drugi “Jajačka kronika” – kao središnji likovi pojavljuju se fra Antun Knežević i fra Josip Markušić, dvije povijesne osobe. Zašto ste njih stavili u središte? Svjedoče li njih dvojica o svojedobnoj istosti u Bosni?

Iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Riječ je o dvojici franjevaca koji su na istom prostoru djelovali u vrijeme najdramatičnijih zbivanja u Bosni i Hercegovini u novijoj povijesti te zemlje, a riječ je o ustanku iz 1875. i ulasku austrougarskih jedinica u Bosnu i Hercegovinu tri godine poslije, u Kneževićevu slučaju, i Drugom svjetskom ratu, u slučaju fra Josipa Markušića, što se na neki način pretvara u priču o jednoj zemlji, po parafrazi one čuvene Hitchcockove izjave o drami kao životu iz kojega su izbačeni dosadni detalji.

Dakle, radi se o povijesti jedne zemlje iz koje su izbačena “dosadna mjesta”. S druge strane, obojica ovih franjevaca ostavila su iza sebe svjedočenja o tom vremenu iz prve ruke. Naravno da je vrlo važna i ta “istost”, koju ste spomenuli. Nigdje kao u Bosni i Hercegovini nije primjenjiva ona čuvena misao Karla Marxa: “Povijest se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.” Ovdje, u mom romanu, to je višestruka tragedija, koja neminovno skončava u farsi koja se odigrala devedesetih, za vrijeme rata, o čemu govori treći dio romana.

Koliko se ovim vašim romanom progovara o sadašnjosti, o recimo tihom, ali i prilično sigurnom nestajanju Hrvata iz Bosne?

Jako mnogo, rekao bih. O tome govori treći dio romana, “Paučina i promaja”, koji je neka vrsta autobiografskog teksta i studije o Ivi Andriću istovremeno, a ujedno je i nastavak priča iz prvog dijela romana, kao neka vrsta treće fabularne linije. Tu sam, na primjeru sela u kojemu sam odrastao, opisao tu dramu odlazaka, koja je započela krajem šezdesetih, da bi danas ušla u svoj završni čin.

Ovih dana svjedočimo novom valu svojatanja Nikole Tesle, a ništa se manje u modernoj povijesti nije s hrvatske ili srpske strane svojatalo ni Andrića, Mešu Selimovića, Maka Dizdara… Čini se da je svojatanje znanstvenika i kulturnjaka postala jedna moderna bojišnica i to u vremenu kada ljudi sve manje vjeruju znanosti (gledamo li koliko je recimo protivnika cijepljenja), ali i sve manje čitaju…

Meni su ta svojatanja uvijek bila apsurdna, u svim slučajevima koje ste nabrojili. Mislio sam da su ta vremena daleko iza nas, ali sam se očito prevario. Zar ne bi bilo lijepo da jedan Nikola Tesla, kada Srbija uđe u Europsku uniju, bude i na srpskoj varijanti eura, kao neka vrsta zajedničke vrijednosti? Jer je Tesla, poput Andrića, svojina svijeta, a ne samo naših malih, smiješnih provincijalizama. Apsolutno ste u pravu kada kažete da su ta svojatanja dio “moderne bojišnice”, usporediva s nepovjerenjem prema svemu, prema znanosti i kulturi pogotovo, i svega onoga što iz te kontrakulture proistječe, poput spomenutog anivakserskog pokreta.

Što vi odgovarate kad vas pitaju je li Andrić hrvatski, srpski, bosanski ili jugoslavenski pisac?

Odgovorit ću da je to apsolutno nevažno, da Andrić nije to što jest zbog toga što je bio Hrvat ili Srbin, već zbog toga što je bio književna veličina koja je svojim značenjem nadišla ove prostore. Dakle, odgovorio bih isključivo savjetom da Andrića treba čitati, ne samo njegove proslavljene naslove, poput “Travničke hronike” ili romana “Na Drini ćuprija”, već i one druge, poput romana “Omer-paša Latas”. Uzgred, kada smo kod Latasa, kojega nitko ne svojata, ove godine pada 150. obljetnica njegove smrti.

Riječ je o jednom od najvećih vojnih stratega svog vremena, koji je, poput Tesle, rođen u Lici, u okolici Plaškog, kao Mihajlo Latas. Riječ je o čovjeku koji je od nesvršenog kadeta austrougarske oficirske škole dogurao do vrhovnog zapovjednika turske vojske. Dakle, još jedan genijalac s ovih prostora koji se dokazao u dalekom svijetu, i kojega je portretirao hrvatski slikar Vjekoslav Karas, koji se smatra začetnikom hrvatskog modernog slikarstva. U Andrićevu romanu ta je epizoda opširno opisana, kao univerzalna priča o odnosu moćnika i umjetnika.

Iz današnje se perspektive čini da je Jugoslavija bila utočište za sve te ljude koji su osjećali da pripadaju svima, a ne samo jednima?

Ne treba nikada na stvari, a pogotovo na Andrića i slične, gledati iz današnje perspektive, jer našu kolektivnu povijesnu memoriju teško opterećuju iskustva Drugog svjetskog rata i događanja iz 90-ih, već to treba promatrati, onoliko koliko je to moguće, u kontekstu vremena u kojima su se određene stvari odigrale, dakle bez onih predrasuda koje su međuvremenu narasle do neba, pa tako i ona vezana za Andrićevo jugoslavenstvo.

Njegovo jugoslavenstvo nije se mnogo razlikovalo od jugoslavenstva biskupa Josipa Juraja Strossmayera, na primjer. I od jugoslavenstva mnogih drugih njegovih suvremenika. Ako želimo gledati Andrića kroz tu iskrivljenu povijesnu optiku, onda na isti način moramo promatrati i Strossmayera. Pa i prva akademija znanosti na ovim prostorima, današnji HAZU, koju je osnovao Strossmayer, imala je prefiks jugoslavenska, sviđalo se to nekome ili ne.

Vjerojatno ste morali dosta kopati po dokumentima i povijesnim arhivima da napišete ovaj roman. Kako se vama kao strojarskom inženjeru snalaziti u hrpama papira? Čini se kao da ste strojar našli neki dobar mehanizam snalaženja u tom svijetu slova?

Prikupljanje građe za ovaj roman trajalo je poprilično dugo, više godina. Mnogo sam više vremena proveo istražujući temu, iako ne treba zanemariti ni to, što mi je cijeli posao bitno olakšalo, da sam o njoj i prije toga puno znao, pogotovo o liku fra Ante Kneževića kojega je sjajno portretirao Ivan Lovrenović u svom romanu “Nestali u stoljeću”. A i odnose u društvu tog vremena, pri čemu se samo naslanjam na Andrićevo stvaralaštvo. Morao sam za ovaj roman, pored velikog broja studija o Andriću, koje sam ponovo studiozno pročitao prije nego što sam počeo pisati roman, proučiti i veliku količinu arhivske građe koja se čuva u franjevačkom samostanu u Jajcu, što se prije svega odnosi na nikad objavljene rukopise fra Ante Kneževića i dnevnik fra Josipa Markušića iz Drugog svjetskog rata.

Mnogo su mi pomogli i franjevački ljetopisi, koje je i Andrić svojevremeno koristio kao građu za svoja djela, pogotovo ljetopis fra Jake Baltića koji je bio Kneževićev suvremenik i jedan od likova iz mog romana. Zatim cijeli niz historiografskih djela, uključujući i neke studije Hamdije Kreševljakovića… Imao sam uvid i u neke nikada objavljene franjevačke kronike koje se čuvaju u samostanu Tolisa kod Orašja, vezane za jedan dramatičan događaj koji se odigrao na Plehanu kod Dervente, vezan za fra Nikolu Šokčevića, jedan od likova iz romana. Također, što moram posebno naglasiti, puno su mi pomogla i dvojica tadašnjih studenata na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koji su mi iz arhiva franjevačke provincije Bosne Srebrene pribavili cijeli niz dragocjenih dokumenata i spisa nekih franjevaca koji su likovi romana, fra Bone Ostojića, fra Željka Džaje, fra Ljube Hrgića… Tu treba spomenuti i knjige u kojima je Andrić književni lik, kao što je to i u mom romanu, poput Basarine “Andrićeve lestvice užasa” ili knjige “Sunce ovog dana” Vladimira Pištala, da spomenem samo neke. A tu je, naravno, i internet, jer živimo u vremenu kada je sve manje-više dostupno na dva-tri klika mišem.

Do nedavno ste radili u tvornici u Uskoplju, no koliko se sjećam, više niste tamo. Danas živite od pisanja?

Da. Radio sam u tvornici čeličnih konstrukcija i tehnološke opreme gotovo dvadeset godina. Tvornica je, na žalost, u međuvremenu propala, tako da danas živim isključivo od pisanja.

U Bosni i Hercegovini su, kad su Hrvati u pitanju, prisutne dvije konstante. Jedna je upitnost biološkog opstanka ovdašnjih Hrvata, a druga je borba za politički opstanak. Gube li Hrvati iz BiH danas na obje fronte?

U Bosni i Hercegovini gube svi. Manje je važno, čini mi se, tko će ostati posljednji i ugasiti svjetlo. Treba se samo prisjetiti svih tih silnih afera koje potresaju društvo, a da ne govorimo o političkoj pat-poziciji u Federaciji BiH, vezanoj za neustavni Izborni zakon, kojim je omogućeno da Bošnjaci biraju dva svoja člana u tročlano Predsjedništvo BiH. Što se tiče opstanka Hrvata, što se pogotovo odnosi na Srednju Bosnu i dijelove Hercegovačko-neretvanske županije, tu stvari stoje jako loše. Ja sam jednom ovo aktualno iseljavanje nazvao posljednjom velikom temom bosanskih Hrvata.

Onome što mene najviše frustrira, a to je činjenica da je političko nasilje prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, koje je provodila bošnjačka nacionalistička politika uz pokroviteljstvo međunarodne zajednice, hrvatskoj strani, uvjetno rečeno, služilo samo kao izlika za vlastiti nerad i stvaranje neke vrste političkog jednoumlja među Hrvatima, i to pod pokroviteljstvom HDZ-a, pretvarajući ih na taj način u folklorno-molitvenu skupinu

Nekako se čini da Sarajevo vrlo spretno prema vani komunicira Komšićevo – kako bi rekao Zoran Milanović – parazitiranje na poziciji hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Obično je zapad jako osjetljiv na kršenja prava manjina, a nametanje političkih predstavnika od većine nije ništa novo, no u ovom slučaju nema reakcije.

Tu treba krivnju tražiti prije svega na hrvatskoj strani, u Zagrebu, koji je bosanskohercegovačke Hrvate doživljavao isključivo kao sitnu monetu za neka druga potkusurivanja. Ako je Komšić deset godina bio prihvatljiv Zagrebu, zbog čega nas onda ima čuditi to što je bio prihvatljiv Berlinu ili Londonu? Tu na naplatu dolazi kratkovidna i sebična politika Zagreba, po kojoj su bosanskohercegovački Hrvati bili isključivo demografski potencijal za popunjavanje vlastitih deficita u tom pogledu. To je, sada, masovnim iseljavanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine u zapadne zemlje, zaobilaženjem Hrvatske, prestalo, i tu možda treba tražiti uzroke tog naglo probuđenog “interesa” za bosanskohercegovačke Hrvate. Ne treba smetnuti s uma da su najžešći komšićoidi živjeli, i još uvijek žive, upravo u Zagrebu.

Jesu li Hrvati više frustrirani zbog političkog preglasavanja ili zbog neuspjeha vlastitih politika koje nisu u stanju stvoriti bolji gospodarski ambijent?

Tu mogu govoriti isključivo iz vlastite perspektive, o onome što mene najviše frustrira, a to je činjenica da je političko nasilje prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, koje je provodila bošnjačka nacionalistička politika uz pokroviteljstvo međunarodne zajednice, hrvatskoj strani, uvjetno rečeno, služilo samo kao izlika za vlastiti nerad i stvaranje neke vrste političkog jednoumlja među Hrvatima, i to pod pokroviteljstvom HDZ-a, pretvarajući ih na taj način u folklorno-molitvenu skupinu.

Smiješno je, na primjer, da novopokrenuta Televizija Herceg-Bosne, kao kanal na hrvatskom jeziku, često reemitira program vjerske televizije Laudato. Nemam ja ništa protiv sličnih sadržaja, ali prikazivati ga na jednoj televiziji poput te je poprilično groteskno. Što nam to “naši politički predstavnici” žele poručiti s tim? Da nam samo Bog može pomoći?

Što mislite o financiranju kulturnih projekata Hrvata iz Bosne i Hercegovine od strane Središnjeg državnog ureda za Hrvatske izvan RH?

Ta pomoć je išla uglavnom linijom manjeg otpora, gdje glavni kriterij nije bilo pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovinu, već osigurati, što je bila isključivo politička agenda HDZ-a, ona tri glasa iz takozvane “jedanaeste izborne jedinice”. Treba podsjetiti da se prije iz ove izborne jedinice biralo jedanaest zastupnika, i da se rijetko događalo da netko drugi osim HDZ-a osvoji zastupničko mjesto u “jedanaestoj izbornoj jedinici”. Dakle, sve je bilo podređeno tome, iako, naravno, treba pozdraviti svaku vrstu pomoći koja tu stiže.

Nedavna prašina oko Handkea u BiH okončana je očitim izgonom Muharema Bazdulja iz bošnjačkog kulturnog miljea jer je bio na derneku s Handkeom i Emirom Kusturicom. Kakav je vaš stav o Handkeu – treba li njega čitati zanemarujući njegove političke stavove, kao što to recimo sugerira Karl Ove Knausgård koji ga smatra briljantnim piscem? I samim time je li Bazdulj pogriješio?

Prvo ću odgovoriti na posljednji dio pitanja. Je li Bazdulj pogriješio? To je apsolutno nevažno, jer se radi o privatnom druženju. I tu svatko normalan treba stati. Svi, u krajnjem slučaju, uključujući i Bazdulja, imamo pravo i na vlastite zablude, bez obzira na koji način to promatrali. Medijski linč koji je pokrenut protiv Bazdulja, koji je ovih dana upotpunjen statusom “persone non grata” u Bihaću, prema odluci koju je donijelo tamošnje Općinsko vijeće, što nas vraća u najmračnije dijelove naše povijesti, ne govori apsolutno ništa o Bazdulju, bez obzira na “društvo” u kojemu se našao, već isključivo govori o onoj “drugoj strani”, o stanju “većinske” svijesti u današnjoj Bosni i Hercegovini. To je strana o kojoj u ovom slučaju treba kritički govoriti.

Meni se čini da se ovdje radi o nekoj vrsti balkanske “kulture otkazivanja”, a mogao bih bez ikakvih ograda upotrijebiti i jednu drugu, mnogo težu kvalifikaciju – fašizam. Što se tiče Handkea, o čemu sam dosad govorio i pisao mnogo puta, riječ je o sjajnom književniku, bez obzira na to što on nikada nije bio moj književni favorit, čak i u ono vrijeme, polovicom osamdesetih, kada je bio jedna od najvećih svjetskih književnih zvijezda. Treba li čitati Handkea? Treba, iako sam ja to prestao. Posljednja Handkeova knjiga koju sam pročitao bilo je njegovo “Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine: Pravda za Srbiju”. Previše mi je tu bilo licemjerja i odsutnosti bilo kakve empatije prema žrtvama Miloševićeve soldateske. Ne radi se tu o nekom hiru ili principu, već isključivo o tome što danas ima jako puno pisaca koji su mi važniji od Handkea pa se radije orijentiram na njih.

S obzirom na to da ste jako involvirani i u filmsku umjetnost, zanima me vaš stav o činjenici da su ove godine Srbija i BiH za Oscare nominirali filmove o zločinima – jasenovačkom i srebreničkom. I dok je “Dara iz Jasenovca” bila očiti fijasko, “Quo Vadis, Aida!” nesumnjivo je kvalitetan film. No ono što mene zanima jest pretjeruje li se danas u forsiranju ovih tema u svim sferama života – dakle ne samo od politike, religije i medija, ratnih veterana i udovica i raznih drugih interesnih skupina već i u kulturi?

Ne bih znao reći pretjeruje li se po tom pitanju ili ne. Slični trendovi postoje i u svjetskoj kinematografiji. Meni je tu najvažnije koliko je svako od tih djela kvalitetno. Da, slažem se da je “Quo vadis, Aida?” dobar film, za razliku od Antonijevićeva filma “Dara iz Jasenovca”. Tu treba prije svega imati na umu jednu vrlo važnu činjenicu, iz koje proizlazi ključna razlika između ova dva filma: “Dara iz Jasenovca” nastala je kao državni, propagandni projekt, dok je Jasmila Žbanić godinama prikupljala sredstva za svoj film. “Quo vadis, Aida?” je nesumnjivo najbolji film Jasmile Žbanić.

Napravila je to, o čemu sam svojevremeno i pisao, pošteno i bez kalkulacija, što je, s obzirom na osjetljivu temu kojom se bavi, daleko najteži dio posla, jer kod ovakvih tema estetsko neminovno pada u drugi plan. Za razliku od Antonijevića, Jasmili Žbanić je film bio cilj, a ne sredstvo, tako da su svaka usporedba i dovođenje u vezu ova dva filma, što je očito bio cilj srpske propagande, krajnje neprimjeren.

Jeste li pratili filmove s ovogodišnje Pule gdje je pobjedu odnio Zrinko Ogresta s kojim ste surađivali? Kakav je hrvatski film u odnosu na ostale filmove iz bivše Jugoslavije?

Još uvijek, osim filma Branka Schmidta “A bili smo vam dobri”, u čijim sam početnim fazama pisanja scenarija i sam sudjelovao, nisam pogledao nijedan drugi film. Pogotovo me zanima pobjednički film s ovogodišnje Pule, “Plavi cvijet” Zrinka Ogreste, jer je riječ o redatelju čiji je svaki dosadašnji uradak pravi mali filmski događaj. Zanima me, također, i film “Murina” Antonete Alamat Kusijanović, koja je na ovogodišnjem izdanju filmskog festivala u Cannesu osvojila prestižnu nagradu Camera d’Or, za najbolji debitantski film prikazan u pratećem programu “15 dana autora”.

Uzgred, za ljubitelje književnosti, istu nagradu je 2007. godine dobio sjajni izraelski kratkopričaš i redatelj Etgar Keret za svoj debitantski dugometražni igrani film “Meduza”. Što se tiče statusa hrvatskog filma u odnosu na regiju, tu je hrvatski film u velikoj prednosti, i to zbog HAVC-a, koji je najbolji kulturni model u Hrvatskoj, pa i šire. Rezultati će doći kad-tad, a ako je suditi na primjeru spomenute redateljice Antonete Alamat Kusijanović ili Dalibora Matanića, ta vremena su već došla.

Zašto ova regija ne može iznjedriti val kao što ga ima Rumunjska, s jednim cijelim nizom dobrih autora i višegodišnjom konstantnom proizvodnje odličnih filmova?

Treba imati na umu prije svega to da Rumunjska broji više od 22 milijuna stanovnika, da je imala jedan od najrigidnijih komunističkih režima u Istočnoj Europi, što je za umjetnost, pa i za film, od neizmjerne važnosti. Rumunjska je po broju stanovnika usporediva s bivšom Jugoslavijom, i bez obzira na sve uspjehe još uvijek nemaju autore svjetskog značaja, kao što su to Dušan Makavejev ili Emir Kusturica. Međutim, ne mogu se oteti dojmu da u toj fami oko rumunjskog filma ima malo i pretjerivanja. Zbog čega mislim tako? Pa pokušat ću to objasniti primjerom filma Radua Judea “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić”, pobjednika prestižnog filmskog festivala u Berlinu, koji je mene, za razliku od dva prethodna Judeova filma koja sam pogledao, “Aferim!” i “Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari”, poprilično razočarao.

Što ste zadnje gledali od dobrih filmova?

Spomenut ću ovaj put tek dva filma: “Djevojku koja obećava” redateljice Emerald Fennel i “Još jednu rundu” Thomasa Vinterberga, film koji je osvojio Oscar za najbolji strani film. Za Vinterbergov film može se reći da se radi samo o još jednom izvrsnom filmu ovog redatelja s fenomenalnim Madsom Mikkelsenom u glavnoj ulozi. S druge strane, Emerald Fennell je pokazala da se i u okvirima rigidne “kulture otkazivanja” može snimiti vrhunsko filmsko djelo, poštujući sve uzuse političke korektnosti koje je taj fenomen nametnuo. Mene to malo podsjeća na vrhunska književna ostvarenja u zemljama Istočne Europe u doba komunizma. Emerald je snimila briljantan triler, propitujući na jedan radikalan način fenomen “Mee Too”. U njezinu filmu nema ničega pamfletskog, što je zamka u koju najčešće upadaju “pravovjerni” autori.

A što trenutačno čitate?

Čitam jako puno, budući da već šest-sedam godina, gotovo svakog tjedna, pišem o knjigama u tjedniku Express, tako da je “trenutačno” u mom slučaju pomalo relativan pojam. Najprije ću preporučiti dvije knjige koje sam nedavno pročitao, a riječ je o knjigama “Tri” izraelskog pisca Drora Mišanija i “Američkom tabloidu” Jamesa Ellroya. Mišani je napisao jedan uzbudljiv triler, ispripovijedan većim dijelom iz perspektive žrtve, i koji se jednim dijelom oslanja na film “Psiho” Alfreda Hitchcocka. Kao što je poznato, prvih trideset i pet minuta ovog filma, sve do scene pod tušem, što je jedna od najpoznatijih filmskih scena uopće, glavna junakinja filma je žrtva. James Ellroy, autor kultne “L.A. kvatrologije”, u svom briljantnom “Američkom tabloidu” govori o atentatu na Johna Kennedyja.

Roman započinje na Beverly Hillsu, 22. studenoga 1958., a završava točno pet godine poslije, koji trenutak prije atentata na predsjednika Johna Kennedyja u Dallasu, 22. studenog 1963. godine. U tih pet godina dogodilo se mnogo toga, što je, po Ellroyu, promijenilo tok američke i svjetske povijesti. Ellroy nam donosi jednu sjajnu “rekonstrukciju” ubojstva Johna Kennedyja i događaja koji su mu prethodili. Ovako, na prvu, to pomalo djeluje kao samo još jedna teorija urote više o ovom događaju. Međutim, nije tako. Ellroy je književno uvjerljiv, precizan, i, rekao bih, nevjerojatno inteligentan pisac.

Konci koje on povlači u svom romanu toliko su precizno i logički “povučeni”, da se čini kao da se radi o rekonstrukciji jednog događaja koji nije zaogrnut velom tajnosti. Potpuno suprotno od onoga što je na primjer napravio Oliver Stone u svom filmu “JFK” iz 1991. godine, koji je samo rekonstrukcija najpoznatije teorije urote oko Kennedyjeva ubojstva. I konačno, navest ću jednu knjigu koju trenutačno čitam, a riječ je o poeziji poljskog nobelovca Czesława Miłosza. Zanimljivo je da je prije dvije godine zagrebački nakladnik “Vuković & Runjić” objavio tu zbirku odabranih pjesama Czesława Miłosza i to na čak tristo pedeset stranica, a da uopće nisam ni znao da je ta knjiga objavljena i na koju sam slučajno naišao kada sam posljednji put boravio u Zagrebu. Zbog čega ovo govorim? Pa zbog toga što bi jedan sličan izdavački pothvat bio događaj u mnogo većim kulturama od one u Hrvatskoj, što na svoj način govori o marginalnom položaju poezije u Hrvatskoj. Knjigu je preveo Pero Mioč.

---

Razgovarao: Robert Bubalo, Večernji list, 2. 8. 2021.

Oprema teksta: polis.ba