JOSIP SOLDO: Sve što činimo za njih je u ime Ljubavi
Povodom najnovijeg misionarskog projekta, otvaranja pekare u Etiopiji (Afrika), kratko smo razgovarali sa salezijancem Josipom Soldom iz Rame – župa Prozor. Josip je rođen na Lugu od pokojnog oca Ivana, čije je ime uzeo kao redovničko te majke Veronike koja živi u selu Lug u Rami. Jednu sestru ima u Rami, a njegova tri brata i jedna sestra nalaze se diljem svijeta. Josip već pet tjedana, od 28. rujna 2021. godine, boravi u misiji u centru za napuštenu djecu “Don Bosco” u Adis Abebi, glavnom gradu Etiopije.
“Živio sam i radio uglavnom u Rami, imao sam fast food “Mc Đozla”. U jednom trenutku svog života spoznao sam osobu Isusa Krista koji je veoma živo ušao u moj život. “Obratio” sam se, promijenio stil života koji je bio klasično ramski s puno ludovanja i dokazivanja na krive načine i krivim sredstvima”, započeo je razgovor Josip.
Foto: Josip s grupom štićenika na satu engleskog jezika
Nakon što je spoznao da je Isus živ i da je sveprisutan u njegovom životu, snažno se pokajao zbog svog načina života koji je bio bezbožan i grešan. U tom periodu se sjetio kako je kao mali htio biti svećenik, a ista mu se ideja vratilo veoma silovito. Posvetio se molitvi, i Bog je na njegov put stavio salezijance koji su ga nanovo odgojili i učinili onim što jest sada, kako kaže, ljubljeno dijete Božje koje je sretno i spokojno sa svojim Gospodinom.
“Salezijanci su mi pomogli da spoznam u punini Božju volju za mojim životom i ja sam trenutno u formaciji za svećenika. Najvjerojatnije ću sljedeće godine nastaviti teološki studiji u Keniji ili u Jeruzalemu, ovisno gdje me pošalje moj trenutni provincijal”, govori Josip o planovima za budućnost.
Gospodin je imao dosta posla na meni, da me utvrdi u vjeri i ljubavi
Josip kaže da je svoj misionarski poziv osjećao cijelo vrijeme od samog obraćenja, no nije bio spreman za taj, kako kaže, veliki korak. Josip je 2014. godine ušao u salezijansku zajednicu, da bi nakon dvije godine provedene u zajednici otišao u novicijat u Rim. Tamo sam imao svoje prve redovničke zavjete 8. rujna 2017. godine.
“U Rimu sam nastavio studij filozofije, gdje sam stekao titulu bakalaurea iz klasične filozofije, nakon čega sam na godinu dana nastavio svoju formaciju kao asistent u Splitu – župa Kman (asistencija je inače sastavni dio naše formacije, neki to zovu i pedagoška praksa). Nakon toga godinu dana u Zagrebu na Knežiji – župa Marije Pomoćnice. S obzirom da me lani COVID-19 spriječio u odlasku u misije, ove godine ću odraditi još jednu godinu asistencije u domu za napuštenu djecu “Don Bosco” u Africi, da malo upoznam narod i običaje, pa nastavljam sa studijem ukoliko je to Božja volja naravno”, priča Josip za Ramski Vjesnik.
Dom za napuštenu djecu “Don Bosco”
Centar u kojem se Josip nalazi je izgrađen 2008. godine uz pomoć sredstava Europske unije. Centar ima oko 80 zaposlenih, većinom socijalnih radnika koji su cijelo vrijeme s djecom, ali tu su i profesori, psiholozi te liječnici. Centar je, kako kaže Josip, veoma zanimljiv te se sastoji se od nekoliko obrtničkih škola za kuhare, zatim bravare, automehaničare, stolare, električare, kao i centar za razvoj solarne energije, zatim napredni dio za strojare gdje polaznici uče raditi u AutoCAD-u.
Ovaj dom za napuštenu djecu se također sastoji od učionica i kuhinje u kojoj se odvija praktična nastava za kuhare koji ujedno i kuhaju za djecu u domu. “Ono što je zanimljivo kod te djece jeste da su oni svi pokupljeni s ulice. Oni ovdje sada imaju svojevrsni industrijsko-građevinski bum i dolazi mnogo ljudi u glavni grad tražiti posao, što zbog rata što zbog siromaštva, među tim ljudima ima mnogo djece koju su njihovi roditelji izbacili iz kuće ili su pobjegli iz tko zna kojih razloga”, govori Josip o štićenicima doma.
Ostavljena djeca u teškim životnim uvjetima dolaze u doticaj s drogom i iskorištavanjem
“Prvu večer kada sam došao išli smo u noćni apostolat (poslanje), a to se sastoji od vožnje kroz grad i traženje takve djece. Odmah po ulasku u dio grada gdje se ona zadržavaju, susreli smo nekolicinu djece koja su se držala skupa. Bili su vidno drogirani, udisali su ljepilo ili benzin. Brat koji je vozio ih je obavijestio da postoji bolje mjesto za život, da mogu spavati u krevetu, jesti svaki dan, završiti zanat i zaposliti se i da dođu kod nas u centar vidjeti ako ih zanima”, prepričava Josip svoje događaje iz Afrike.
Nakon što djeca s ulice dođu u centar prvo se smještaju u dio kuće koji se zove „Dođi i vidi“. Tu dolaze preko dana, a uvečer se ponovno vraćaju spavati na ulicu. Ukoliko se pokaže da su ustrajni u dolasku onda ih se prima na spavanje u taj dio kuće. Josip dodaje da su djeca u toj fazi najranjivija te dodaje: “Zatim lagano ide preodgoj, učimo ih disciplini, engleski jezik, matematiku i druge potrebne stvari. Svi dobiju hranu, a smještaj dobiju oni koji svojim ponašanjem pokažu da zavrjeđuju povjerenje. Ja sam najviše sa tom djecom jer su nekako najranjiviji i nije baš da svi vole biti sa njima.”
Nagrada za uredno spremljen krevet bombon, čokolada ili odjevni predmet
Nakon što djeca prođu period probe bivaju primljeni u trajni smještaj gdje trenutno ima oko 60 dječaka od 13 do 20 godina i više. Oni su uključeni u program obrazovanja, svakodnevno pohađaju nastavu i neki od zanata da bi na kraju svoga školovanja bili potpomognuti od centra da nađu sebi smještaj i posao.
“Zanimljiv je način na koji ih se odgaja npr. tko najbolje spremi krevet dobije na kraju tjedna bombon ili čokoladu. Ako ustraju u urednosti, na kraju mjeseca dobiju neki odjevni predmet, hlače ili majicu, tako da su veoma kreativni u svom radu (uređivanje i dekoracija soba i kreveta). (…) Što se tiče djece jako su skromna i jednostavna, hodaju u raspadnutoj odjeći tako da je veoma potrebna odjeća i obuća. Samo ne znam na koji način doći do toga svega, postoji jedna mogućnost da se prikupi odjeća i obuća, može i polovno! Njima je to odlično. To se pošalje u provincijalnu kuću u Milano, pa će oni to nekako proslijediti nama. Treba samo na torbi naznačiti da je za “Don Bosco Children Center” u Adis Abebi. Etiopijska provincija je nekada bila visitatoria milanske provincije pa oni imaju nekakve načine već uhodane”, govori Josip.
Foto: Improvizacija je sastavni dio života u centru
Josipu jedino nedostaje zajednička molitva krunice
Također, Josip kaže da je jako zadovoljan sa životom tamo te da bi volio da može pomoći više, no sada je još uvijek ograničen sa svojim mogućnostima. Kaže da je u zajednici molitva redovita i to je lijepo, jedino što mu nedostaje jest molitva krunice s mladima. “Toga ovdje nema, krunicu molimo svatko zasebno. S obzirom da su većina ortodoksni kršćani, moramo se paziti prozelitizma (nametljivo i nasrtljivo, nasilno i fanatično vrbovanje u vjersku zajednicu), jer ne vole kada im se naviješta riječ misleći da ih nagovaraš da budu katolici. Njihov materinji jezik je Amharic. Ja se nadam da ću uspjeti naučiti ga. Za sada mi njihove rečenice zvuče kao jedinstvena riječ, a uskoro ću krenuti sa tečajem jezika. I veoma sam zagrijan za to, velik je to izazov. (…) Savjetovali su mi da napravim Facebook stranicu, no to za sada nije moguće jer dečki ne vole da se njihove slike objavljuju na Facebooku. To je velika uvreda pa je bolje da vam se javim ovako”, kaže Josip.
Kada su u pitanju zadaci u centru, Josip kaže da je u zajednici najviše zadužen oko pripremanja kruha i peciva. Ponekad mijenjam profesore u predavanju engleskog jezika, no planira se još više uključiti u rad zajednice.
Foto: Josip je pokrenuo improviziranu pekaru u kojoj priprave 150 peciva dnevno za štićenike i radnike doma
Etiopljani prepoznaju da smo Gospodinovi, neovisno o vjeri, plemenskoj pripadnosti ili nacionalnosti
“Naša salezijanska prisutnost ovdje je proročki glas Crkve. Mi ovdje nemamo neki veliki vjerski utjecaj, nas čak ortodoksna crkva smatra sektom i ne žele imati sa nama ništa. Muslimani nas smatraju nevjernicima, ali svejedno mi pomažemo svima. Ono što su braća uspjela napraviti u ovim zadnjim desetljećima je puno više od pukog propovijedanja. Mali ljudi koji su ortodoksni i muslimani nas prepoznaju da smo Gospodinovi i to je upravo ono evanđeosko što Isus traži ovdje od nas. Svakog dječaka gledati kao da je dijete Božje, neovisno o vjeri, plemenskoj pripadnosti ili nacionalnosti”, govori Josip o ulozi salezijanaca u Etiopiji.
Napuštena djeca snifaju ljepilo, umiru, iskorištavaju ih, a neke i ubiju
“Što se tiče dečkiju ovdje, to su vam jako, jako siromašna djeca koja žive na ulici. Snifaju ljepilo i benzin, neki umru tako, druge iskorištavaju lokalni zlikovci, a neke ubiju. Neki se snađu, kradu ili nađu posao itd. Uglavnom mi ih skupljamo po ulici, a ako žele doći kod nas moraju se prestati drogirati i pokazati volju za suradnjom. Jako su primitivni, mi ih školujemo, damo im krov nad glavom i hranu. Imaju se gdje igrati, uglavnom nogomet i tako”, kazao je Josip o štićenicima doma.
Ponovno uključivanje napuštene djece u društvo prioritet rada centra “Don Bosco”
U domu ponekad brinu i o samohranim majkama koje su zatrudnjele prostituirajući se. Dom i njima pokušava pomoći na način da ih školuje, a njihovoj djeci omogući vrtić u sklopu centra dok su im majke na nastavi. Josip kaže da velika većina nakon toga uspije naći posao, pa je Božje djelo tamo uistinu veliko. Potrebno je pomoći, jer se tamo konkretna pomoć uistinu osjeti.
Centar inzistira na procesu reintegracije napuštene djece u društvo, prioritet je to rada centra. Policija često tuče djecu, zatvara ih u logore kako ne bi bila po ulici jer im smetaju. Josip kaže ukoliko im ne pomogne centar “Don Bosco” neće im pomoći nitko, jer nemaju nikoga.
Sve što činimo za njih je u ime Ljubavi
“U Adis Abebi živi 4,5 milijuna ljudi, u Etiopiji 115 milijuna, tako da su te njihove sudbine uistinu teške i raznolike. Neke uspijemo vratiti njihovim obiteljima, neki nemaju nikog, djeca su prostitutki koje su ih ostavile sa 6-7 godina na ulici, pa ako prežive prežive. Naša salezijanska karizma i Duh Sveti su nas upravo kroz don Bosca podigli da bismo ove malene, koje svijet prezire, mogli izvesti na pravi put, a ujedno na taj način spasiti vlastitu dušu. Steći spasenje i vječni život”, kaže Josip za Ramski Vjesnik.
Duh Sveti, kaže Josip, poziva ga da u mladima gleda Krista i to je razlog zbog čega se bori za njihovu reintegraciju u društvo. “Sve što činimo za njih je u ime Ljubavi, da im pomognemo, jer to od nas traži Isus”, zaključio je Josip na kraju razgovora za Ramski Vjesnik.
