Kad je u Rami završio rat?
I u Rami se konačno moglo govoriti o završetku rata, ali ne i ratnog stanja, jer je ono trajalo ne samo dok se nije predao ili poginuo posljednji Geganovac nego mnogo duže. Kad domaći partizani nisu mogli izići na kraj s hrvatskom policijom, dobili su pomoć od hercegovačkih brigada, a kasnije je došla i gatačka OZN‑a sa specijalnim zadatkom da pokori Ramljake. Da bi lišili “ustašku miliciju” ili “šumnjake” svake potpore domaćeg stanovništva, novi vlastodršci su naredili da se stanovništvo gotovo cijele gornjoramske kotline skupi u par sela. S planina je morao svatko saseliti, a i u poljskim selima nije se moglo ostati. Budući da ionako nije bilo dovoljno prostora za stanovanje, nastala je neopisiva tjesnoća i tjeskoba. Provođen je i nezapamćeni teror. Zapovjednik gatačke kaznene ekspedicije imao je praktično neograničenu vlast. Mogao je ubiti koga je htio, a da nikomu ne odgovara, čime se i pohvalio jednom prilikom u samostanu pred fratrima.
U starom samostanu otvoren je zatvor koji mnogi Ramljaci nikad u životu neće zaboraviti. Dovođeni su ljudi i ispitivani. Tko se nije pokoravao i priznavao ono što se od njega tražilo, dolazio je na obradu nekom Đoki koji je nemilosrdno tukao. Najteže su prolazili oni koji su “tretirani” na tavanu. Oficir bi naredio čovjeku da ide kući i donese arar žita. Kad bi čovjek donio žito, naredili bi mu da čučne u arar sa žitom pa bi mu ga zavezali kao hlače oko pojasa. Ruke prekrižene na leđima svezali bi mu konopom i prebacili ga preko grede. Tako obješena čovjeka na prekrižene ruke s teretom o nogama šutala su dvojica partizana nogama od jednog do drugog kraja tavana. Ovo je samo jedan od načina mučenja ljudi, a bilo ih je bezbroj.
Tako se s pravom može reći da je Rama nakon rata stradala jednako kao i za vrijeme rata, jer progonstva i ubijanja nisu prestala, pogotovo ako se uzmu u obzir gubici mladića koji su se nalazili u raznim jedinicama hrvatske vojske koja se povlačila iz Hrvatske. Za mnoge od njih nikad se nije saznalo gdje i kako su ubijeni, gdje su i jesu li uopće pokopani.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
