MARIO KNEZOVIĆ ZA BUKU: “Našoj generaciji nisu napravili temelje, nama su srušili temelje”

Banjalučka publika će krajem oktobra imati priliku da čuje promociju vašeg najnovijeg albuma “Najgori”. Čini se da ste ovim novim melodijama obojili album nekim novim zvukom, jer žanrovski ste drugačiji nego ranije. Šta vas je inspirisalo da krenete stilom elektronske muzike?

Mario: Inspirisalo me je to što sam većinu pjesama radio na sintisajzerima. Prije sam pravio pjesme na gitari, a ovaj put na sintisajzerima i to traje već dugo. Kasnije, kad završim demo verzije, radim s bendom i na taj način se dobije osnova i pjesme se nadograde većom dimenzijom. Ovakva vrsta stvaranja pjesama traje već sedam-osam godina i na taj način smo došli do ovoga zvuka. Uvijek smo znali šta nećemo a onda kada se desi šta želimo mi kažemo – to je to. Dakle, radi se o osjećaju.

Pjesme su poprilično i društveno i emotivno angažovane. Čini se da ti i kao čovjek koji ima naravno svoj privatni život, ali i kao frontmen popularnog regionalnog benda, prolaziš kroz neku životnu fazu koja te pravi pomalo i drugačijim nego što je publika naučila da te vidi?

Mario: Život piše romane, dakle kako se mijenjamo mi kao ljudi tako se mijenja i naš odnos prema muzici. Tako sam nekako uvijek i zamišljao da će se događati stvaranje moje muzike i da će i ona dok smo živi biti živa. Onog momenta ako se okamenimo i ustoličimo i kažemo: “To je to”, mislim da ćemo i prestati svirat. Što se tiče albuma Najgori u njemu ima i momenata autobiografskog, ali i drugih biografija. Postoje tu i teme koje su namaštane, pa sam nekim likovima dao putanje koje nisu stvarne nego sam zamislio da im se događaju neke stvari sa kojima se oni trebaju nosit na način na koji su se i nosili u pjesmi.

Da li se vodiš onom Ničeovom – Ono što me ne ubije, to me ojača!?

Mario: Ne vodim se tom mišlju: “Što me ne ubije, ojača me” i protiv sam bilo kakvog ubijanja. Kad im se učini da ih je nešto ojačalo ljudi postanu i goki, ne postanu uvijek i bolji. To ih zapravo ne očeliči već postanu čak i gori ljudi nego što su bili. Mene ne vodi ta misao, jer me nema šta ni ubijat, ni ojačavat (smijeh).

Album Najgori jeste najprije ljubavni album, jer slušajući tvoj najnoviji materijal može se primjetiti da si zaronuo u dubine samoga sebe i digao svoj emotivni talog koji je izronio na površinu i prenio na pjesme. Primjetno je da pjesme sadrže i dosta žali za prošlošću i melanholije.

Mario: Album traga za odgovorom kako to čovjek postaje najgori i kako mi možemo postati najgore verzije sebe. Naravno da je tu i gorčina i i žal za nekim stvarima koje nismo ili jesmo uradili u prošlosti. Na kraju krajeva, tu je i samo okoštavanje čovjeka koji je u godinama u kojima smo mi, a to su četrdesete. Naš biološki razvoj zaustavljen je prije petnaestak godina, prestali smo rasti i postajemo sve stariji. U tom kontekstu, kao i kosti, što su lomljivije tako i mi postanemo lomljiviji i sve nam teže padaju stvari koje nam se događaju u ovim godinama. Ali opet mi uspjevamo nekako da brodimo. U pravu si, melanholija je glavna nit koja se proteže u pjesmama, a postoje i razlozi što je to tako, jer govorimo o tim najgorim temama.

Postoje tu i neke skrivene ljubavi, recimo u pjesmi Bajna pjevaš o tome. Smiješ li našim čitaocima i svojim fanovima otkriti o kome se zapravo tu radi?

Mario: Pa bajna je zapravo Frankenštajn svih mojih nesretnih ljubavi. Šalim se. Ona je namaštana, bajna je “imaginary girlfriend”, neki Frankenštajn koje sam napravio od nekoga davnog, niko konkretno a puno njih.

Opet, u pjesmi Tadija pjevaš o kojekakvim pizdarijama koje radimo u životu. Da li je Tadija zapravo sinonim za nevolju koju čovjek, ničim izazvan, sebi prikači za vrat?

Mario: Za potrebe albuma dali smo ime našem antijunaku i on se zove Tadija. Jednostavno smo svog antijunaka htjeli nazvati imenom kako bi ga konkretizirali. Tadija je sedma pjesma na albumu i tada se mijenja perspektiva. Tu saznajemo i spomijemo i njegovo ime, dok se do tada Tadija pjeva u prvom licu. Čisto smo to uradili zbog zapleta albuma, a i ime je zgodno, jer do sada niko nije opjevao Tadiju.

Da li si ti od onih ljudi koji kada nemaju problema u životu sebi ubace kamenčić u cipelu da ih bar nešto žulja?

Mario: Nisam od onih ljudi koji sebi ubace kamenčić da ga nešto žulja, nego uživam kad me ništa ne žulja. Prepustim se tom momentu uživanja kad me ništa ne boli i uživam u tome.

Da li si crpio inspiraciju slušajući i neke tuđe životne priče, ili su tekstovi rezultat samo tvoga ličnoga iskustva?

Mario: Kao što sam već rekao, inspiraciju sam crpio i kroz vlastita i kroz druga iskustva, i na kraju krajeva čitajući knjige i gledajući fimove. Najgori je zapravo neki izmišljeni Najgori. U nekim situacijama sebi dajem oduška i zamislim sebe kad bih bio kriminalac kakav bih bio. Slično radim i na filmovima, jer i kao glumac stavljaš se u kožu likova koje igraš i zapravo to je to.

Prvi singl s ovoga albuma, za koji ste snimili i spot prije par godina, postavlja pitanje “Kuda idu svi ti ljudi?” Evo u zadnje vrijeme smo svjedoci da ljudi ne odlaze samo u raj i pak’o već i na zapad. Zanima me tvoje mišljenje, šta po tebi ovdašnje ljude, Bosance i Hercegovce tamo čeka, da li “raj” il’ “pa’ko”?

Mario: Ja nečelno nisam protiv odlaska van. Da li je tamo raj ili pakao zavisi od toga šta je zakoga raj, a šta je za koga pakao. Ja zamišljam i shvatam svijet kao slobodan i u kojem ljudi idu živjeti gdje hoće. Poenta je da se mogu i vratiti tamo odakle su krenuli. Tako da nije isto kada su ljudi odlazili u ratu i kada odlaze sada. Tužno je što danas ljudi u ovoj zemlji ne mogu ostvarit elementarnu egzistenciju, jer smo zemlja koja je nestabilna. Ljudi su siti svega i žele nekakvu sigurnost. Ipak, nisam siguran koliko je danas svijet sigurno mjesto za živjeti. Izgleda da sve ovo vodi ka nekakvom kaosu. Uglavnom, ljudi idu za boljim. Odlaze, valjda, tražeći raj, a sad šta će ih tamo zateći – ko zna.

Generalno, da li te situacija u ovoj zemlji frustrira ili te inspiriše?

Mario: Ne inspiriše me inspiracija u zemlji, zato što sam umoran od života u Bosni i Hercegovini koji je postao naporan. Ali ja imam sreću. Imam svoj mali atelje i živim život koji me čini sretnim. Radim ono što volim, nemam kredit, putijem, tako da ja nemam šta prigovorit. Mene ne inspiriše život konkretno u Bosni i Hercegovini, nego me inspiriše život općenito. Ja bih pisao pjesme i da živom negdje drugo samo bi bile drugačije i pisao bih ih iz okolnosti u kojim živim, jer čovjek ne može iz svoje kože.

Vjeruješ li u sretniju budućnost ove zemlje i ovih ljudi?

Mario: Ja znam da će doći vrijeme sretnih ljudi u Bosni i Hercegovini, samo ne znam da li ćemo ga mi dočekati. Znam da mi treba da postavimo temeljac za generacije koje dolaze, da one dožive punoću, da rašire krila i da se ostvare u životu. A sad, da li ćemo mi budućoj generaciji moći napraviti te temelje, ne znam. Našoj generaciji nisu napravili temelje, nama su srušili temelje.

Šta je to što nas najviše koči da krenemo u bolje sutra – ima li mentalitet sa tim veze, geografski položaj, ili naprosto nemamo sreće?

Mario: Ne znam. Možda nemamo kapaciteta da nam bude bolje (smijeh). Sada je tako, ali ne znači da se to neće dogoditi u budućnosti.

Da se vratimo na muzički angažman Zostera. Ovog ljeta ste bili dosta aktivni i svirali ste po raznim festivaima. Koji vam je fest i svirka ostala u sjećanju na neki poseban način?

Mario: Ovo ljeto je stvarno bilo žestoko. Puno smo svirali. Kao poseban izdvojio bih OK fest i zbog ambijenta u kojem se događa, ali i zbog ljudi koji dođu tamo. Na OK festu je dobra vibracija, ljudi su rasterećeni, u prirodi su. Tu niko nije došao ni da se tuče, ni da radi neka, da prostiš, sranja. Svi su dobre volje i baš je sve kao neki mali Woodstock.

Sviraćete dva dana zaredom u Banja Luci. Šta je, po tvom mišljenju, ono najvažnije čime si privukao publiku – da li svojim pjesmama ili energijom koju odašilješ na pozornici?

Mario: Teško mi je reći čime smo privukli publiku. Vjerovatno i pjesmama i muzikom, ali i energijom, jer džaba ti pjesma ako nemaš energiju, ali i džaba ti energija ako nemaš pjesmu. Mislim da je to sve neka uzajamna snaga.

Gdje vidiš Zoster za deset godina?

Mario: Za deset godina, ili petnaest, Zoster vidim na stolicama kako svira unplugged, jer više ne može da stoji na nogama (smijeh).

Ima li nade da se nakon Zostera na ovim prostorima pojavi još sličnih bendova?

Mario: Ne znam da li treba biti sličnih bendova. Potrebno je što više autentičnih bendova i treba da postoje bendovi i muzičari koji su svoji, koji su kreativni i koji se izražavaju na svoj način. Toga je bilo i toga će biti na ovim prostorima, jer ovi prostori su puni talentovanih ljudi. Pitanje je samo da li ljudi prepoznaju svoj talent i da li imaju platformu na kojoj ga mogu izrazit. Pitanje je da li smo mi društvo koje afirmira talente. Nekad ljude to obeshrabri i oni odustanu, a neko je jači pa ustraje u svemu tome. Sve je to individualno, ali siguran sam da će ovi prostori dati još talentiranih ne samo muzičara već i kemičara, fizičara, sportaša.

Poruka muzičarima i publici?

Mario: Poruka muzičarima je da muziciraju, a publici da slušaju muziku i uživaju u njoj kako bi mi muzičari imali kome da stvaramo muziku.

Foto: Ramski Vjesnik 

Izvor: BUKA Magazin