MONIKA RAJIĆ: Karate je rad, trud, disciplinu i odricanje usadio u moj karakter
Dok laganim korakom krećemo na današnji intervju, u nama se miješaju osjećaji ponosa i časti, jer ne događa se baš svaki dan da vas na jednom opuštenom treningu ugosti aktualna državna viceprvakinja u karateu. Da stvar bude još bolja, naša današnja sugovornica ima šest državnih medalja, balkansku i europsku ekipnu medalju. Nastupe je zabilježila u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Turskoj, Italiji i Njemčkoj.
Monika Rajić, jedina je BiH karate reprezentativka iz Prozor-Rame. Prije nekoliko dana vratila se iz Gradačca s još jednom državnom medaljom, što je i bio povod našeg današnjeg razgovora. Monika nas je dočekala u skromnoj dvorani Osnovne škole Marka Marulića, kimono s natpisom matičnog kluba „EMPI“ već je bio je spreman. Krenulo je lagano zagrijavanje, a nakon toga Monika nam je u jednom opuštenom sparingu demonstrirala sport kojim se bavi i omogućila da napravimo par fotografija.
Sad već devetnaestogodišnja studentica na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, karate trenira punih 12 godina. U ovu vještinu je zaljubljenica još od osnovne i srednje škole, koje je pohađala u Prozor-Rami. Jasno nam je da je netko s toliko odličja zaista predan tome što radi, pa Moniku pitamo što joj predstavlja ta drevna japanska vještina i u čemu još uživa, a ona nam kaže: „Karate je odavno postao, ne samo dio nego i način mog života. U slobodno pak vrijeme volim igrati odbojku, družiti se s prijateljima i putovati.“
Pred Europsko prvenstvo i do tri treninga dnevno
Od kada je postala studentica i živi na relaciji Prozor-Mostar, zanimalo nas je kako usklađuje studentske obaveze i treninge te koliko zapravo trenira i na koji način, a Monika nam kaže da je uz dobru organizaciju sve moguće te dodaje: „Zapravo volim kad je moj dnevni raspored ispunjen različitim aktivnostima. Treninge imam svaki dan, većinom su to karate treninzi, a nekad treniram u teretani. Pred natjecanja imam dva do tri treninga dnevno, kao što ću imati sada pred Europsko prvenstvo koje se održava u svibnju u Poreču u susjednoj Hrvatskoj.
Monika nam je već rekla da joj je druženje s prijateljima bitno, pa se te teme dotaknula i kada smo je upitali za odricanja te koliko joj je bilo teško dosegnuti i održati profesionalnu sportašku razinu. „Odricanja svakako ima, pogotovo kada su u pitanju druženja i izlasci s prijateljima. Ali, na to jednostavno zaboravim kada odem na trening, jer tamo radim ono što volim i što me ispunjava“, pojašnjava nam Monika.
Obitelj, prijatelji i klub najveća podrška
Negdje u dvorani prilikom treninga je i Monikin tata Drago, pa smo svakako upitali o podršci koju ima u tome čime se bavi, a Monika nam spominje i KK „EMPI“ kojeg prisno naziva svojim, što nam odaje ljubav prema matičnom klubu, bez obzira što već neko vrijeme trenira sa članovima iz Sveučilišnog karate kluba „Neretva“.
„Najveća moralna podrška su mi naravno moja obitelj, prijatelji i moj KK „EMPI“, a financijski također klub i Općina Prozor-Rama kojima ovim putem zahvaljujem“, dodaje Monika.
Nešto ranije smo s našim drugim sportašima također razgovarali o borilačkim udaračkim sportovima, gdje su nam gotovo svi rekli da karate i slične vještine zapravo smatraju umjetnošću, dok laicima sam karate i dalje izgleda prilično zastrašujuće i borilački. Upitali smo Moniku što ona misli o tome, a ona nam kaže: „Karate kao i drugi borilački sportovi uistinu jesu takvi, borbeni, a posebno gledano očima laika, što je većina populacije. Međutim, kada se uđe u suštinu svih tih sportova, u savršenstvo pokreta i poteza koje polaznici ovih vještina uče i vježbaju, onda one zaista podsjećaju na jednu kompleksnu umjetnost.“
Srce, osobnost i pristup
Negdje smo pročitali da se njen sport najprije nazivao Te, da bi zatim postao Karate, što znači prazna ruka ili borba bez oružja, pa nas je zanimalo koliki su karatisti zapravo pacifisti i vrijedi li ono da se majstori ovom vještinom služe isključivo za samoobranu, a baš nikada za nanošenje povreda protivniku. Monika nam pojašnjava: „Naravno, tehniku karatea nikada ne bih koristila u cilju nanošenja povreda protivniku. To se zapravo i ubraja među pravila kodeksa koja nalaže ovaj sport, čak štoviše, kada se dogodi da tijekom borbe na nekom natjecanju povrijedim protivnicu, bude mi jako žao. Ovakav odnos karate i slične sportove svrstava u red plemenitih sportova.“
Iz poštovanja prema Moniki, željeli smo što više istražiti sport kojim se bavi, ali posebno kako je utjecao na njeno odrastanje ili izgradnju nje kao osobe. Susreli smo se s pojmovima kao što su osobnost, srce ili pristup. Zapravo je ta ista osobnost središnji smisao karatea, pa nas je zanimalo kada Monika gleda unatrag, koliko ju je ovaj sport izgradio kao osobu, a ona nam kaže: „Karate treniram još od malih nogu i to je disciplina s kojom sam se u potpunosti saživjela. Naime, rad, trud, disciplina i odricanje koje iziskuje ovaj sport, da bi se došlo do vrhunskih rezultata, usadili su se u moj karakter kao sportašice, ali i kao studentice. Tako da sam mnoge od tih korisnih osobina prenijela u svoj privatni život. U isto vrijeme, uspjesi na sportskom planu jačaju moje samopouzdanje, što mi itekako koristi u različitim životnim izazovima.“
Svaki poraz – jedna nova lekcija
Još jedan od pojmova koji se provlači kroz razgovor o karateu jest i poštovanje, pročišćenje sebe samoga i osnaživanje osobnosti. Potjerati sebe do krajnjih granica sposobnosti i izdržati pritisak koji smo sami za sebe izabrali. Moniku smo upitali da nam opiše neka najneugodnija iskustva u borbama, koja je teško proživljavala, ali i ona zbog kojih je pucala od ponosa. Ona nam kaže: „Nikada nisam imala neka loša iskustva u samim borbama koja bih mogla izdvojiti kao neugodna. Nekada dođe do ozljede, ali ništa što ne prođe za par dana. Poraz shvaćam kao novu naučenu lekciju. Što se tiče najboljih iskustava, svaka borba i svaka pobjeda me čine ponosnijom i samopouzdanijom.
Kada nam je krenula pojasniti tehnike kojima se služi u borbi, udarce, blokove i slično, rekla je da nije sigurna koliko je moguće putem razgovora pojasniti iste. Uglavnom svi karatisti klasične udarce i poteze uče i vježbaju na isti način, ali kada dođe trenutak borbe tada na snagu stupa razmišljanje i kreativnost.
„Najzapaženiji nastupi su mi bila državna, balkanska i europska prvenstva. Ona su mi svakako bila od profesionalne važnosti. Imam Imam 6 državnih medalja, balkansku medalju i europsku ekipnu medalju. Meni osobno najdraže natjecanje koje ću pamtiti bilo je u Veneciji (Italija), gdje sam osvojila 3. mjesto“, odgovorila nam je Monika na upit o njenim nastupima i osvojenim medaljama.
Propustila dva svjetska prvenstva zbog financija i godina – sada je došlo njeno vrijeme
Monika je nažalost uslijed financijske situacije, a također i svog uzrasta propustila dva svjetska prvenstva, međutim rekla je da je svoj put tek započela i da još ima vremena sve nadoknaditi te da se nada da će već ove godine biti drugačija priča. Karate je proglašen olimpijskim sportom 2020. godine, pa nas je zanimalo razmišlja li o Olimpijskim igrama i koliko je zapravo teško ispuniti normu i plasirati se na igre, a Monika nam kaže: „San svakog sportaša i kruna njegovog truda i rada predstavljaju Olimpijske igre, pa je tako i moja velika želja i cilj učešće na istima. Trenutno je teško pričati o tome, jer sam se tek krenula boriti u seniorima. Seniori još od 2016. godine skupljaju bodove za Olimpijske igre, pa se nadam da će netko predstavljati i BiH.
Monika je, za primjer, u Vogošći izborila dva zlata među 560 karatista, pa smo je upitali za tijek jednog natjecanja, koliko borbi bude i koliko je zapravo teško stići do finala.
„Uvijek jedva čekam natjecanje i tu euforiju koju samo natjecanje donosi. Prije borbe imam malu tremu i napetost, ali sve to prestaje kada stanem na tatami strunjače. Uvijek imam četiri ili pet borbi. Teško je doći do finala, potrebno je da se puno stvari poklopi od kojih je najvažnija “čista glava”.
Karate osobu obogati vrlinama
KK „EMPI“ je Monikin matični klub, ali trenutno trenira sa Sveučilištnim karate klubom „Neretva“, pa nas je zanimala i suradnja s klubom, a Monika kaže: „SKK „Neretva“ me od početka jako lijepo primio, s njima sam putovala i na državno prvenstvo. Borbe su mu vodili treneri Miroslav i Zdenko Klepić, kojima se ovim putem zahvaljujem kao i cijelom timu SKK „Neretva“.”
Upisi u Monikin matični klub su u tijeku, a za vrijeme razgovora, po dvorani su se čuli glasovi djece, koja su možda tek zakoračila u svijet karatea i iz drugog kraja dvorane gledaju baš Moniku kao svoj uzor, pa smo je upitali kao izvrsnu karatisticu s pregršt odličja, što bi poručila novim članovima i onima koji su tek krenuli trenirati. „Vodeći se osobnim iskustvom, najiskrenije bih preporučila svim mališanima da krenu putem ovog sporta koji im nudi mnoštvo zabavnih trenutaka, druženje, putovanja, novih prijateljstava i bogaćenje mnogim pozitivnim vrlinama koje ovaj sport nudi“, zaključila je Monika.
Našoj državnoj viceprvakinji i osvajačici brojnih medalja, želimo mnogo uspjeha. Da konstantno raste kao sportaš, ali i kao osoba te i dalje nastavi na najbolji način promovirati ramski kraj. Vjerujemo da nas s Monikom čeka još mnogo dobrih sportskih priča, a možda jednog dana u Prozor-Rami zasija baš njena olimpijska medalja.
