NAŠEMU DRAGOM ‘DAIDŽI’ FRA LUKI MARKEŠIĆU

 U povodu treće godišnjice smrti 

Piše: prof. dr. Ivan Markešić

Biografski okvir:

Fra Luka (krrštenim imenom Mirko i dvojnim prezimenom Kuraja Markešić) rodio se u selu Proslapu kraj Prozora, u župi Rama-Šćit, 23.12.1937. Nakon završenih bogoslovnih studija i svećeničkog ređenja (1964), bio je župni kapelan u Zenici (1965-66, 1970-72), potom u Brajkovićima (1966-67) i Vijaci (1967-68) te član u samostanu sv. Ante u Sarajevu (1968-70). Biran je za meštra bogoslova (1973-79), definitora (1979-82) te provincijala Bosne Srebrene u dva mandata (1982-91). Od 1972. do smrti 7.8.2014. bio je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u Neđarićima. Napisao je veći broj knjiga i članaka teološkog i društveno-političkog sadržaja.

Ipak, uz sve te redovničke i svećeničke dužnosti, fra Luka je cijelo vrijeme društveno angažiran. Uvijek iznova je pokušavao pronaći prihvatljive oblike života Crkve u društvu i to ne samo u socijalističkome, nego, što je bilo mnogo teže, u tzv. demokratskom, postratnom i tranzicijskom društvu kojeg je obilježavala snažna, ali veoma štetna sprega ‘trona i oltara’.

Što vrijeme više odmiče, tim jasnije prepoznajemo da nam u javnome prostoru u ovim vremenima nedostaje čovjek koji je uvijek i bez ikakvih kalkulacija izricao svoj stav o najvažnijim trenutnim društvenim i političkim problemima u bosanskohercegovačkome društvu. Prepoznajemo da nam nedostaje čovjek čiji je jasno izrečeni stav mnogima bio smjerokaz kako se ponašati i odrediti u danoj situaciji, kako prepoznati što je za društvo i pojedinca dobro, a što pogubno, što je moralno, a što nemoralno, svejedno koliko to pogubno i nemoralno Zlo bilo nacionalno i religijski primamljivo. Riječ je, zaključujete, o fra Luki Markešiću, koji je prije točno tri godine, 7. kolovoza 2014., umro u Sarajevu. Riječ je o ramskome, a time o bosanskome fratru po svemu, a posebno po širini i toplini duše za sve ljude bez obzira na njihov nacionalni i religijski predznak. Riječ je o neumornome promicatelju djela i životnih iskustava velikanâ Franjevačke provincije Bosne Srebrene od fra Anđela Zvizdovića do fra Joze Markušića, o neposustalome kritičaru skučenih nacionalističkih posrtanja kako pripadnika vlastite Provincije i Crkve tako i nositelja političke vlasti i to posebno onih nositeljakoji su voljeli reći da nastupaju uime svih bosanskohercegovačkih Hrvata. I što je jako važno, riječ je o neumornome graditeljui čuvaru države i državnosti Bosne i Hercegovine. A sve to za Bosnu i Hercegovinu činio je fra Luka iz svoje iskrene kršćanske katoličke vjere, iz nesebične ljubavi prema ljudima koji su u toj zemlji živjeli. Nije bio Hrvat niti katolik po pozivu, za plaću, nije bio Hrvat ‘na čip’.Stoga mnogim ‘zakletim’ Hrvatima i nije bio „naš“. Bio je „daidža“. A ne znaju da je „biti daidža“ obiteljski ponos. A kakav je bio, fra Luka i nije mogao biti nitko drugi nego „NE-NAŠ“.

Umjesto toga, kao uvaženome katoličkom teologu važno mu je bilo pronaći modaliteteostvarenja ne samo’zajedničkog općeg dobra’u bosanskohercegovačkome društvu nego i’pravednosti’ na kojoj je jedino bilo moguće izgraditi to društvo da bude po mjeri svih njegovih članova.

Fra Luka je svom svojom dušom bio privržen Bosni i Hercegovini kao državi ravnopravnih građana i naroda. Toj i takvoj državi, koju se s najviših hrvatskih stranačko-političkih razina nastojalo i još uvijek nastoji onemiliti kod vlastitoga naroda, fra Luka je, smatrajući je državom i domovinom i hrvatskoga naroda, u povodu 20.-te obljetnice prijema BiH u Ujedinjene narode (1992-2012) posvetio i svoju knjigu IZLAZ IZ BESPUĆA HRVATSKE POLITIKE U BiH? (HNVBiH : Sarajevo, 2012). U njoj se na sasvim jasan način prepoznaje njegov stav prema društvu i državi Bosni i Hercegovini.

Tako će već iz samoga naslova knjige biti vidljivo – upitnik (?) na kraju naslova –fra Luka je temeljem postojećeg stanja u državi sumnjao u mogućnost izlaska iz bespuća u koji je svojim izborom upala hrvatska politika u Bosni i Hercegovini. Stoga je takvoj politici tražio primjerenu alternativu. Našao ju je u Hrvatskome narodnom vijeću BiH čiji je predsjednik bio od 12.2.2004. do smrti. A to je bio, jer je smatrao da je dužnost i moralna obveza svakoga Hrvata kao građanina države BiH i člana hrvatskog naroda„da se u političkim strankama, civilnim društvima, religioznim zajednicama ili izvan njih, na vlastitom području, u svojim vjekovnim zavičajima, aktivno zauzima za postizanje individualnih ljudskih prava i kolektivnih kulturnih, nacionalnih i vjerskih dobara.“

A kakvu je BiH kao državu želio fra Luka?

U tome je bio sasvim jasan: želio je Bosnu i Hercegovinu kao suverenu, demokratsku, pravnu i sekularnu državu „u kojoj će biti ostvarena ljudska prava i ravnopravnost građana i naroda na njezinom cijelom teritoriju“. No, ostvarenje takve državeznačilo je sljedeće, a što nije odgovaralo ideolozima Zla:

• biti protiv troentitetske podjele BiH na nacionalističkoj osnovi,
• biti protiv ostanka i utvrđivanja dvoentitetske podjele,
• biti protiv stvaranja tzv. trećeg entiteta samo za Hrvate u BiH, jer bi se time, prema njegovu mišljenju,
  • legaliziralo već izvedeno moralno i politički nedopustivo etničko čišćenje Hrvata u RS,
  • provelo novo etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i Srba iz onih entiteta BiH koji bi pripadali drugim narodima,
  • pripremio mogući nestanak Hrvata iz novoformiranoga hrvatskog entiteta novim tzv. “humanim preseljavanjem” u Hrvatsku ili diljem svijeta.

Ostvarenje takve države značilo je za njega

• biti zadržavukoja će svoju suverenost kao pravna država svakodnevno potvrđivati pravnom nadređenošću države na svim područjima društvenoga života za što bi joj se trebalo i vratiti i ime republika, baš onako kako još uvijek i stoji u Ujedinjenim narodima „Republika Bosna i Hercegovina“,
• biti za pravnu državu koja će tek kao takva moći štititi ne samo nacionalna nego i sva ostala ljudska prava svojih građana i koja će omogućiti održivi povratak prognanika prošloga rata, izbjeglih i raseljenih osoba,
• biti za konstitutivnost naroda BiH, učiniti je ustavnom kategorijomi poštivati je kao već stoljećima potvrđenu i proživljenu činjenicu na cijelome području BiH, unatoč spremnosti mnogih vodećih nacionalnih lidera, u čemu su prednjačili hrvatski i srpski predstavnici, da je se odreknu,
• biti zajedan gospodarski sustav na cijelome teritoriju BiH,
• biti ne samo zaočuvanje svoje vlastite kulture i vrednota u njoj, nego iza izgrađivanje zajedništva s kulturama i vrednotama drugih s kojima Hrvati žive. Smatrao je da bi sve što bi bilo suprotno tome, bilo „anticivilizacijsko i protiv-odgojno obrazovanje djece kao što je model – dvije škole pod jednim krovom.“

A što s Hrvatima u BiH?

Fra Luka je smatrao da Hrvati, iako su do ovoga rata bili raspršeni po cijeloj Bosni i Hercegovini, trebaju i dalje ostati živjeti u svojim bosanskohercegovačkim zavičajima sa svojim specifičnim regionalnim odnosno zavičajnim identitetima. Zbog toga sesvakodnevno suprotstavljao ostvarenju ideje ‘panhrvatstva’ u Bosni i Hercegovini,u čemu su, kako on to navodi u već spomenutoj knjizi,s mnogim političkim mešetarima sudjelovao i veliki broj crkvenih ljudi, mnogi iz njegove Provincije,a sve pod parolom jedinstva svih Hrvata. A da je ta „sprega politike i oltara“u ‘hercegovinizaciji’ svega i svakoga bila pogubna posebno za Hrvate u Bosni, fra Luka navodi na primjeru vlastitoga kraja:

„Ovdje ću“, kaže on„navesti kao primjer moj rodni zavičaj i regiju Rame, koja je uvijek, sve do socijalističko-komunističke podjele BiH po srezovima, pripadala području Bosne, a ne Hercegovine, sve od srednjovjekovnog, preko osmanskog, austrougarskog i starojugoslavenskog perioda povijesti Bosne i Hercegovine. I sada su se našli neki hercegovački vele-učenjaci koji, ostajući vjerni svojoj poznatoj socijalističko-komunističkoj prošlosti, svim propagandnim sredstvima “pokrštavaju” bosanske Hrvate u Hercegovce i prevode bosanske krajeve Rame, Duvna, Livna, sve do Grahova i Drvara, u Hercegovinu. Hrvate, pak, iz udaljenijih područja, koje ne mogu tako prisvajati, prisiljavaju takozvanim “humanim preseljavanjem” iz njihovih stoljetnih zavičaja u hercegovačka Šuškova i Bobanova sela.“

To svoje očitovanje fra Luka završava riječima:„Kakva gnjusnost političkog projekta kojim se uništava identitet i dostojanstvo ne samo Hrvata u Bosni nego i onih u Hercegovini, kojima se drsko nameće takva sramota i grjehota. Zar se zaboravilo stradanje tih Hrvata u prošlosti, posebno za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata, uglavnom radi krivice i pogrešaka zlokobnih vođa i njihovih zlih projekata!? Ipak, uza sva stradanja i probleme koje je hrvatski narod BiH doživio zadnja dva desetljeća, kada je i njegov identitet u svojoj različitosti jedinstva doveden u pitanje, valja pokrenuti nove inicijative za izgradnju BiH i bolji položaj Hrvata zajedno sa svim drugim ljudima i narodima u ovoj državi.“

A o čemu je zapravo riječ?

Riječ je o nametanju osjećaja manje nacionalne i religijske vrijednosti onim Hrvatima i katolicima koji se identitetski ne izjašnjavaju kao Hercegovci, svejedno gdje u Bosni živjeli. Pa tako i dan-danas mnogi u Rami tragaju za svojom „iskonskom“ identitetskom odrednicom, zbog čega se i postavlja pitanje: jesu liRamljaci ljudi bez vlastitog identiteta? Ili su to ljudi koji ne žele biti ono što jesu (bosanski Hrvati – čega se mnogi stide), a žele biti ono što uistinu nisu (hercegovački Hrvati – na što su mnogi jako ponosni)? A zapravo, da paradoks bude još veći, mnogi od njih žele biti ono što drugi već jesu (Hercegovci), a što im ti drugi (Hercegovci) uopće ne priznaju – da su Ramljaci Hercegovci. Pa takoRamljacii dalje odlaze u Hercegovinu kako bi se družili s Hercegovcima, a Hercegovci dolaze u Ramu, u Bosnu, da bi se družili s Ramljacima kao Bosancima (u čemu ih u cijelosti određujuklima, kultura, jezik, nošnja, povijesna crkvena i teritorijalno-politička pripadnost), ali nikako s Ramljacimakao s Hercegovcima.

Kako do države koju ni mnogi u Crkvi nisu željeli?

A da fra Luka problema oko izgradnje države Bosne i Hercegovine nije imao samo s nekim hrvatskim političarima, nego, što je jako žalosno, i s predstavnicima vlastite Crkve i Provincije, vidljivo je iz njegova nimalo laskavog iskaza o djelovanju nekih od njih.

Istina,fra Luka je uvijek isticao da su prema brojim dostupnim dokumentima predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini u vrijeme raspada bivše države, potom velikosrpske agresije na BiH i time izazvanog stradanja nevinih ljudi davali jasna načela i odredbe za praktično djelovanje ne samo vjernika i nižeg svećenstva nego i njih samih kao poglavara. Međutim, veoma često se to upraksi nije provodilo. Stoga fra Luka taksativno navodi sve promašaje u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu dijela članova zajednice kojoj je i sam pripadao:

• dio viših i nižih crkvenih poglavara, protivno javno obznanjenim stavovima mjesne i univerzalne Crkve, djelovao je teoretski i praktično za ostvarenje plana podjele BiH bez obzira na zločine koji su se time činili, od etničkog čišćenja do genocida, a što se, smatra on, toleriralo bez primjene opravdanih sankcija prema njima.
• neki članovi mjesne Crkve, koja bi trebala biti kritičko-oslobađajući proročki glas, bili su velikim dijelom zarobljeni navedenom pogrešnom politikom i nacionalističkom ideologijom.
• jedan dio crkvenih poglavara i vjernika bio je naime stvarno zatrovan grijehom mržnje, nacionalizma, šovinizma i rasizma. Oni su u prosuđivanju političkih događaja i posebno ratnih zločina i zločinaca bili redovno jednostrani: zločine i zločince drugih imenovali su posebno i konkretno, a zločine i zločince svojih su relativizirali ili nijekali, navodeći ih općenito ili zajedno s drugima, kao na primjer: svi su činili zločine, pa i naši s njima zajedno, ali nikada to nisu bili oni sami ili konkretno određeni ljudi kao zločinci.
• dio viših i nižih crkvenih poglavara u mjesnoj Crkvi Hrvatske i BiH prihvatio je također pogrešnu politiku iseljavanja i stavio se u službu progonstva katolika Hrvata iz BiH pod geslom “humanog preseljavanja” iz BiH u napuštena područja Hrvatske, te u sprječavanju povratka prognanih, izbjeglih i raseljenih, u njihova rodna mjesta i zavičaje.

„Fra Luka je“,kako to u svom oproštajnom govoru u crkvi sv. Ante na Bistriku, 12. kolovoza 2014., lijepo reče sada već bivši ramski gvardijan, fra Tomislav Brković, „bio svjestan da zbog protivljenja službenoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom mišljenju, nije prihvaćen niti shvaćen upravo među mnogima kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede. Bio je smetnja onima koji nemaju realnu viziju kako bi BiH trebala izgledati i koji su stvarni interesi svih bosanskohercegovačkih Hrvata.”

Da, upravo nam netko takav nedostaje danas.Nedostaje nam fra Luka koji nije baš „NAŠ“ i koji se upravo stoga nije ustezao državo-rušilačkim političarima reći: Fajrunt! Dosta je! Sikter odavde iz BiH, ako ti se ne sviđa!