Nedorasli Čović, propuštena neponovljiva prigoda za medijaciju i priklanjanje Zapadu
Najjača hrvatska stranka u našoj zemlji, HDZ BiH i njezin lider diplomirani strojar i akademik Dragan Čović još jednom su demonstrirali svu jalovost svoje stranačke politike, a Čović i osobnu političku nedoraslost.
U danima kada pomahnitali predsjednik RS-a i čelnik SNSD-a, Milorad Dodik pleše po rubu antiustavne avanture i vrijeđa i provocira prijateljske zemlje naprednog Zapada, Dragan Čović, što je najtragičnije svjesno, propušta neponovljivo pogodnu prigodu da se nametne domaćoj i svjetskoj političkoj javnosti kao prihvatljiv medijator s ponudom mudrih, korektnih i pragmatičnih rješenja za prevazilaženje najdublje političke pa i ustavne krize u BiH od potpisivanja Daytonskog sporazuma i navlačenja luđačke košulje na ovu nesretnu državu.
Umjesto da je postavio ispravnu dijagnozu stanja, uzroka koji u doveli zemlju na prag pravnog i sigurnosnog ambisa i svojim vizionarstvom smiri i privede užarene glave za pregovarački stol, Čović je postupio adolescentski, kukavički i kalkulantski, te opet neshvatljivo upadljivo pristrano nagnuo na Dodikovu stranu.
Čovićeve kalkulacije
Dapače, iz njegovih bljutavih pa i čudnih priopćenja više se može kazati da su skoro pa kopija stajališta Milorada Dodika i njegove secesionističke pratnje u Banjoj Luci.
Naime, Dragan Čović s pravom inzistira da se u Ustavni sud BiH konačno i bez odlaganja imenuje Marin Vukoja, prvorangirani na listi koju je skrojilo parlamentarno povjerenstvo.
Da su mudri bošnjački čelnici bi požurili s izborom Vukoje i tako patriotski podebljali kapacitet ranjenog Ustavnog suda. Može se kazati kako je stožernik u pravu kada traži i usvajanje zakona o Ustavnom sudu iako je izravni zahtjev za odlaskom stranih sudaca u ovom trusnom trenutku ipak dvojben.
Međutim, nedorasli Dragan Čović je neoprostivo izbjegao osuditi nasrtaj Milorada Dodika na ustavni poredak i odbaciti odluke Narodne skupštine RS-a o povlačenju sudaca iz tog entiteta iz Ustavnog suda, a još više i primarno osuditi odluku o neprovođenju odluka Ustavnoga suda.
Čović je još jednom politički kapitulirao, a njegov vazalski odnos spram Dodika je težak uteg i omča oko vrata hrvatskim nacionalnim interesima i kompromitira put najmalobrojnijeg naroda prema europskoj zajednici
Čak je i sam glavni akter incidenta oko Ustavnog suda, smušeni i vidno pritisnuti sudac Zlatko Knežević postupio autoritativnije od Dragana Čovića. Poštuje odluku NSRS-a, ali se ne slaže sa egzilom sudaca iz manjeg entiteta.
“Evo, ja idem i da odmah razjasnimo, ne ostajem, ne moljakam, ne tražim. Ja idem. I poslije ove odluke mojih kolega, ja više ne želim ostati. Sve da NSRS kaže: ‘Vrati se Kneževiću’, neću. Poslije ovoga izgubio sam bilo kakav osjećaj kolegijalnog rada. Idem na taj datum, to je moj datum, moje pravo da ja idem u mirovinu kada ja hoću i kad mogu. Ali za šest ili devet mjeseci, ili godinu dana, izabrat će se dvoje sudaca. I dobro je što će se izabrati. Jer ne postoji način da se brane interesi, pa i Republike Srpske, ako ne budete negdje gdje se o tome raspravlja”, održao je lekciju Dodiku i zastupnicima sudac Knežević. Pa, I Čoviću naravno.
Čović obesmislio HNS
Dragan Čović je još jednom udario na temelje HNS-a i obesmislio postojanje tog krovnog nacionalnog tijela za kojega mnogi ionako tvrde je Čovićeva privatna prćija.
Hrvatski narodni sabor BiH, politička grupacija koju predvodi HDZ BiH, te stranke HDZ 1990. i Hrvatska republikanska stranka odvojeno su se u srijedu očitovali s različitim ocjenama poteza vlasti Republike Srpske koje su dan ranije zabranili primjenu odluka Ustavnoga suda BiH na teritoriju tog entiteta.
Za razliku od Dodikove političke sluge Čovića, čelnici HDZ-a 1990 i Hrvatske republikanske stranke Ilija Cvitanović i Slaven Raguž su postupili odgovorno i krajnje fajterski, na davno proklamiranoj strateškoj matrici pozicioniranja između bošnjačkog nacionalističkog unitarizma i srpskog nacionalističkog separatizma.
HDZ 1990 je odluke Narodne skupštine Republike Srpske nazvao kršenjem Daytona i grubim nasrtajem na institucije BiH, dok je pak Hrvatska republikanska stranka (HRS) to ocijenila najvećim udarom na pravni poredak BiH.
Pri tomu se nisu libili da optuže i sarajevske političke prvake, ali i Visoke predstavnike za dosadašnja brojna kršenja daytonskog ustava
Cvitanović i Raguž još nemaju politički, dakle, parlamentarni kapacitet da se nametnu kao medijatori između sarajevskih i banjolučkih elita i da organiziraju toliko nužne pregovore oko krucijalnih, spornih političkih problema, a Ustavni sud to svakako jeste.
Opsjednut Dodikom i opterećen uslugama koje mu mora vratiti, čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović definitivno nije autoritet koji može pošteno i učinkovito posredovati između zavađenih strana.
Da makar Hrvate ne uvlači u konfrontaciju sa Zapadom, a nedavno žestoko upozorenje američkog veleposlanika Murphyja je uznemirujuće i ozbiljan razlog za zabrinutost.
D. M.
