Nikola Zrinjski i dalje u „seljačkoj buni“
U središtu Parka mađarsko-turskog prijateljstva dva su velika spomenika. Ravnopravno, jedan pored drugoga, stoje likovi Sulejmana I. i Nikole Zrinjskog. Oba je podignula turska država, iz poštovanja i u spomen na dva velika protivnika, oba umrla na tom mjestu.
Piše: Danijela Blažeka
U Mađarskoj, na samo 30 kilometara od granice s Hrvatskom (granični prijelaz Terezino Polje), nalazi se grad Szigetvar, hrvatski: Siget. Pored njega otvoren je 1994., u povodu 500 godina od rođenja sultana Sulejmana I., Park mađarsko-turskog prijateljstva. Riječ je o zemljištu koje je turska država otkupila od Mađarske kako bi na njemu podignula spomenik slavnoj bitci kod Sigeta tijekom koje je prirodnom smrću umro, dakle, baš na tom mjestu, sultan Sulejman I. (tog sultana mi poznajemo pod nazivom Veličanstveni, a Turci ga slave kao Zakonodavca – novije generacije imale su pak priliku vidjeti romansirani prikaz njegova života kroz tursku povijesnu seriju Sulejman Veličanstveni). U rujnu 2016. godine na tom je mjestu održana komemoracija u povodu 450. godišnjice bitke kod Sigeta, u kojoj su sudjelovali predstavnici Hrvatske, Mađarske i Turske.
Lokacija koju Hrvati zaboravljaju
Bitka kod Sigeta opjevana je u Hrvatskoj u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, a njezina je najpoznatija arija U boj, u boj! Zbog veličanja hrvatskog junaštva nije bila omiljena u bivšoj državi, a arija U boj, u boj! koja poentira riječima „Za dom, u boj!“ postala je odavno poklič hrvatskog nacionalnog bića. Vjerojatno u tome treba tražiti i uzroke slabog zanimanja hrvatske države i njezinih institucija za sam događaj koji je u toj operi opjevan. Komemoraciji u Sigetu 2016. godine bila je, doduše, nazočna predsjednica Grabar-Kitarović, no sam događaj bio je slabo popraćen i umjesto da uz mađarske i turske povijesne postrojbe tamo (s punim pravom) stoje i hrvatske, u svojim povijesnim odorama, nije ih bilo. Trebam li uopće spomenuti da posjet tom slavnom mjestu iz naše prošlosti nije nikad bio sastavni dio školskih izleta, iako se samo mjesto nalazi zaista blizu granice? Umjesto toga, u bivšoj se državi „hodočastilo“ po Kumrovcu i sličnim lokacijama i učilo se o „kuhanoj svinjskoj glavi“, a današnjim je mladim generacijama pak bliži betonski niz loših hotela na španjolskoj obali od ove slavne povijesne lokacije. No, dobro.
Povijesna bitka i hrvatsko junaštvo
Bila sam nedavno na tom mjestu s obitelji. Ograđen prostor s oznakama Turske i Mađarske, u pozadini Sulejmanov grob (tijelo mu se nalazi u Istanbulu, a srce i unutarnji organi pokopani su u Mađarskoj). No, u središtu svega dva su velika spomenika: Ravnopravno, jedan pored drugoga, stoje likovi Sulejmana I. i Nikole Zrinjskog. Oba je podignula turska država, iz poštovanja i u spomen na dva velika protivnika, oba umrla na tom mjestu.
No, s obzirom na zaborav koji je u Hrvatskoj tako čest kad je riječ o našim povijesnim velikanima, podsjetimo se okolnosti bitke kod Sigeta.
Godine 1566. Sulejman I. krenuo je s oko 100 000 vojnika i 300 topova u osvajanje Beča. Bio je to njegov 6. pohod na carski grad i namjera mu je bila da bude konačan. Na tom putu stajala mu je utvrda Siget kojom je zapovijedao bivši hrvatski ban Nikola Zrinjski. Zrinjski je oko sebe okupio 2 500 boraca, velikom većinom Hrvata. Braniteljima Sigeta nitko nije došao u pomoć, iako je austrougarski car Maksimilijan II. u Štajerskoj okupio znatne vojne snage. Opsada je počela 5. kolovoza. Branitelji Sigeta, iako im je bilo od početka jasno koja im je sudbina i da pomoć neće doći, hrabro su se branili i zadali turskoj vojsci velike gubitke – procjenjuje se da je pod Sigetom poginulo preko 30 000 turskih vojnika. Dana 5. rujna prirodnom smrću umire Sulejman I., no njegov veliki vezir Mehmed paša Sokolović (inače podrijetlom naš čovjek, da tragedija bude veća) zatajio je njegovu smrt od vojske. Dva dana kasnije zapaljena je zadnja utvrda u Sigetu u kojoj se nalazilo preostalih 300-tinjak sigetskih boraca. Nikola Zrinjski kreće s njima u zadnji juriš kroz turske redove. Samo su četvorica preživjela taj juriš, jedan od njih bio je Gašpar Alapić, nećak Zrinjskog. Iz poštovanja prema njihovom velikom junaštvu, Turci su ih poštedjeli i uskoro pustili iz zarobljeništva. Zbog velikih gubitaka koje su pretrpjeli pod Sigetom, kao i zbog smrti sultana Sulejmana I., Sokolović prekida vojni pohod i vraća se u Istanbul.
Komunistička posla
Zanimljivo je inače kako je puno godina kasnije komunistički pokret vješto iskoristio roman Seljačka buna A. Šenoe (koji je sve samo ne točan povijesni prikaz zbivanja tog vremena) kako bi oblatio sigetske, tj. hrvatske junake. Upravo je Gašpar Alapić u tom romanu prikazan praktički kao zvijer, a žena „omraženog“ Franje Tahija – Jelena bila je sestra Nikole Zrinjskog. Istina je, međutim, bila da su se s povlačenjem turske vojske s granice počeli vraćati i „vojnici“ s njezine druge (naše) strane, ljudi navikli na ratovanje i oružje umjesto na rad, mnogi od njih i povratnici iz turskog zarobljeništva (?), ljudi koji su služili u turskoj vojsci, i od kojih su mnogi najvjerojatnije bili i dalje u turskoj službi s ciljem izazivanja nereda i destabiliziranja i slabljenja cijelog ovog područja. No, to je već druga priča.
Prazno polje pored Szigetvara, turska i mađarska zastava, a hrvatske nigdje. Nikoli Zrinjskom Turska je podignula spomenik. A Hrvatska…? Ona je i dalje u „seljačkoj buni“…
/Izvor: Nedjelja.ba/
