Obljetnica smrti fra Ante Ravlića, 8. siječnja 1874. – 18. svibnja 1948.

Fra Anto, krsnim imenom Ivan, sin Mije i Kate Ravlić r. Nikolić, rođen je u Ripcima 8. siječnja 1874. Obitelj Ravlić starinom je iz Sinjskog polja, gdje se zvala Bogetić.

Kako su u okolici Sinja imali ogromnu livadu Ravne, njihovi suseljani ih prozvaše Ravnićima. Iz nepoznatog razloga preselili su se u selo Kozice, u Imotskoj krajini. Pošto su Francuzi 1807. godine krvavo ugušili pobunu u Poljicima, u kojoj su možda sudjelovali i Ravlići, šestorica braće Ravlića bježe u razna mjesta Bosne i Hercegovine. Dvojica, od kojih jedan Franjo, bježe u Ramu. Prvi od njih bio je momak kod prozorskog kadije Muftića i pratio ga 1820. na putu u Carigrad, a sahranjen je u groblju na Gmićima kraj Prozora. Kod kadije Muftića u službi ga je naslijedio brat Franjo, koji 1831. prati kadiju na vezirsko zborovanje u Travniku, na kojem je za bosanskog vezira trebao biti izabran Husein Gradaščević. Kadija Muftić je, zajedno s hercegovačkim plemićima Ali-agom Rizvanbegovićem i Smail-agom Čengićem, činio oporbu Gradaščeviću i njegovoj politici. Kadija Muftić, zajedno s Franjom, spašava glavu bijegom iz Travnika, a potom preko Prozora bježe u Split. Kada je nakon šest mjeseci izgledalo da se bura u Bosni stišala, vraćaju se iz Splita u Ramu. Kadija Muftić na prevaru je uhićen i odveden u Vranduk, gdje mu je 1832. odsječena glava. Tražili su i Franju kao kadijina prijatelja i zaštitnika, ali ga nisu našli. On se oko tri godine krio iznad Ripaca dok opasnost nije prošla. Živio je u Ripcima i imao pet sinova. Jednog je njegovog unuka fratar koji ga je krstio prozvao Breša i po njemu se zovu i Brešići. Zvali su se i Tufekčići, jer je Mijo Ravlić (1831. – 1905.), fra Antin otac, bio kovač, pravio je i šarao puške kremenjače.

Fra Anto je osnovno školovanje stekao kod fratara na Šćitu. Tri razreda škole završio je u samostanu u Gučoj Gori, u tzv. probandatu (1886. – 1889.). U novicijat ga je primio provincijal fra Bono Milišić obukavši ga u franjevački habit u Fojnici 16. kolovoza 1889. Godinu kasnije, istog datuma, primio je prve zavjete. Nakon zavjetovanja odlazi na školovanje iz filozofije na Plehan (1890. – 1891.) i Petrićevac (1891. – 1893.), a teologiju uči u Livnu (1893. – 1894.) i Pečuhu (1894. – 1896.), gdje se svečano zavjetovao 21. srpnja 1894. Za prezbitera ga je 14. svibnja 1896. u Pečuhu zaredio pomoćni biskup ostrogonski György Császka. Mladu misu proslavio je na Šćitu 26. srpnja 1896.

Nakon ređenja fra Anto je imenovan župnim vikarom na Šćitu u Rami (9. srpnja 1896. – 26. rujna 1898.), a istodobno je bio i učitelj u pučkoj školi. Nakon dvije godine premješten je u rezidenciju u Gučoj Gori, gdje je 17. rujna 1898. imenovan „vikarom zavoda, da pored uzgoja (odgoja!) i obuke i ekonomija se ne zaboravi.“ U đačkom sjemeništu, tzv. probandatu, u Gučoj Gori predavao je zemljopis, povijest i njemački jezik. Kada je u kolovozu 1900. sjemenište premješteno u Visoko, preselio se i fra Anto te ondje ostao do 1904. U Visokom je, uz navedene predmete, predavao i matematiku. Svih svojih nastavničkih godina bio je zamjenik predsjednika rezidencije u Gučoj Gori i Visokom. Važio je kao vrlo okretan čovjek, dobar govornik i dobar ekonom.

Fra Antin boravak u Gučoj Gori osobito je značajan. Kad je nakon bule Leona XIII. Felicitate quadam od 4. listopada 1897. uveden zajednički život franjevaca i kad je ukinut privatni novac kod svih fratara, mnogi su se fratri odazvali pozivu nadbiskupa Josipa Stadlera te prešli u dijecezanski kler. I bogoslovi u Sarajevu većinom su prešli u nadbiskupsko sjemenište: ostala su samo dvojica. Fra Kazimir Ivić u Bilješkama navodi kako je fra Anto „zajedno s fra Anđelom Franjićem u Gučoj Gori okupio đake oko sebe, ulijevao im nadu za budućnost i sačuvao ih za provinciju.“

Tri godine fra Anto je obnašao službu župnika na Uzdolu (21. travnja 1904. – 18. travnja 1907.). Nakon 50 godina i četiri mjeseca franjevačkog opsluživanja župa Uzdol predana je na upravljanje dijecezanskim svećenicima. Iz Uzdola fra Anto odlazi za župnika na Gračac (18. travnja 1907. – 16. travnja 1910.), a 1909. imenovan je tajnikom generalnog komisara (vizitatora) Provincije. U dopisu od 25. lipnja 1909. fra Anto otklanja ponuđeno tajništvo: „Uvjeren sam, da je toga Prečasnog Redodržavništva bila najbolja namjera, kad je mene, premda nevriednoga, proponirala i imenovala za tajnika M. P. O. Komisara. Premda je služba časna i za mene veoma laskava, ipak moram se na njoj zahvaliti, uvjeren da će Prečasno Redodržavništvo primiti moju zahvalu i imenovati mjesto mene drugoga, za to časno mjesto zgodnijega i sposobnijega. Prvi i najglavniji razlog koji me sili, da otklonim tu časnu službu jest zdravstveno stanje. Iskreno i savjestno kažem da malo samo putovanje i mala promjena života ubitačno na me djeluje. […] Poznato je nadalje kako je ova župica slaba, a osobito na ovakim godinama pa sam prisiljen da samom ekonomijom uzdržajem se i radim. A sad je baš najveći jek ekonomije u vinogradu, po njivama i barama gdje se svaki dan mora imati radnika a naravno i kod njih biti. Designirani mi zastupnik niti ima za to smisla, a još manje volje, pa bi lako silnu materijalnu štetu trpio i pod dugom ostao, jer sam se morao i zadužiti, da sve dobro uredim.“

Nakon tri godine provedene na Gračacu fra Anto je predsjednik rezidencije i župnik na Šćitu (16. travnja 1910. – 30. travnja 1919.), gdje je obnašao i službu dekana Ramske dekanije. Kako je ramska zajednica dobro stajala desetih godina 20. stoljeća, javlja fra Anto Provincijalatu 15. listopada 1913. kako je jednoglasan zaključak diskretorija na Šćitu da se na proljeće 1914. počne gradnja nove rezidencije, koja će koštati, po predviđanju do 25.000 kruna. Godine 1914. bio je pribavljen materijal, nađeni su majstori, a poduzetnik Franjo Holz dao je nacrt, odnosno kopirao je pročelnu stranu visočke gimnazije unijevši neke izmjene. Početkom travnja počeli su radovi dok se istodobno vadio kamen munjika. I kad su se zidovi izravnali sa zemljom, s osobitim slavljem stavljen je temeljni kamen 16. lipnja 1914., upravo kad se navršila 41 godina od kako je položen temelj crkve. Majstore Imoćane vodio je Marko Rako, a domaći su ljudi bili pomoćni radnici. Kad je Rako vidio kvalitetu munjike, nagovorio je fra Antu da radnici tešu kamen i prave fasadu od tesanog kamena. Radovi su krenuli lijepo, ali kad je planuo Prvi svjetski rat, bili su sazidani samo zidovi podruma. Ljudi su pozvani u vojsku, vlast je oduzimala stoku i hranu za bojište, a budžet predviđen za gradnju bio je potrošen. K tome je 1916. godine bila velika suša pa nije bilo dovoljno žita ni za svijet, a država je tražila svoje. Fra Anto je vještim upravljanjem spašavao rezidenciju pa braća nisu oskudijevala, ali narod je sve teže živio. Dok su posvuda oduzimana zvona za lijevanje topova, u Rami su ostala netaknuta.

Godine 1917. zamolio je fra Anto sve samostane u Provinciji za pomoć od po 300 kruna, čime je završio prvi kat kuće. Uza sve poteškoće zbog epidemije španjolske groznice i plućne kuge, zgrada rezidencije podignuta je 1918. gotovo do drugog kata.

Nakon devet godina provedenih na Šćitu fra Anto je župnik u Doljanima (30. travnja 1919. – 15. travanj 1921.), potom na Gračacu (15. travnja 1921. – 3. svibnja 1924.). Ponovno je imenovan predsjednikom rezidencije i župnikom na Šćitu (3. svibnja 1924. – 23. travnja 1925.). Biran je i za predsjednika rezidencije na Bistriku u Sarajevu (23. travnja 1925. – 29. travnja 1926.). Po drugi puta imenovan je župnikom na Gračacu i ondje ostao punih osam godina (29.

travnja 1926. – 25. svibnja 1934.). Zanimljiv je događaj iz svibnja 1931. godine: pokraden je od cigana dok je imao misu i blagoslov polja na Hudutskom. Sam fra Anto opisuje krađu ovako: „Dne 10. V. 1931. navalilo je u dvorište 85 cigana, te dok su djeca i žene držale na oku preplašenu babu (od 65 g.) koja se od straha pred njima zaključala u kuhinji, oni su otpiračem, koji se za premetačine našao kod njih, otključali kućna vrata, unišli u stan i nesmetano čitav sat u kući pootvarali sve ladice i sanduke i odnijeli cijeli novac od 7500 din. Na prijavu stignuti su kod Bugojna i dotjerani u Prozor. Istom u Prozoru bila je premetačina, ali naravno bez uspjeha, jer lopovi nisu bili tako ludi da novac ne odstrane od sebe po jednom ili više svojih kurira.“

Fra Anto je po treći put predsjednik rezidencije i župnik u Rami (25. svibnja 1934. – 2. svibnja 1937.), ali su ga fratri i svijet uvijek zvali gvardijanom. U istom razdoblju obnašao je službu dekana Ramske dekanije. Potom je još jednom župnik na Gračacu (2. svibnja 1937. – 25. travnja 1944.). Tijekom 1942. zbog ratnih okolnosti dva puta je bježao u Sarajevo i to „u srpnju i u listopadu sa ono svoje jadne sobe u nekoliko sanduka“, dok je njegova kuharica Ana Škarica ostala čuvajući što se nalazilo u kući i crkvi. Na Gračacu je bilo vrlo teško i sljedeće godine. Željeznička stanica Rama s nastambom na rijeci Neretvi nalazila se u župi Gračac, a cesta kojom je vojska prolazila, nalazila se uz kuću i crkvu. Talijani su u crkvi napravili bolnicu, a partizani su, kako fra Anto piše, 5. svibnja 1943. „zauzeli i kuću i crkvu čitav mjesec dana. Nastupilo je još gore stanje kad je glavna partizanska vojska već bila prošla.“

Za vrijeme borbi između partizana i Talijana nikad se nije znalo gdje se može izgubiti glava. Kad su Nijemci došli na Gračac, dolazili su svaki dan tražeći podatke o partizanima, a kad bi se ovi udaljili, onda su partizani tražili podatke o njima. Pišući Provincijalatu 27. rujna 1943. fra Anto veli: „Nalazim se upravo u očajnom stanju među dvije vatre. Gotovo dana nema da me neće pohoditi ja partizani, ja njemačka patrola, a svaki od njih ispituje me i traži da joj budem špijunom i doušnikom. Sam ne znam što da radim. Bježati ne smijem jer će onda sigurno otići i crkva i kuća, a ostati teško i pogibeljno. Uz to svaki čas mogla bi se ovdje otvoriti borba. Molite za me i za moj bijedni narod, koji se nalazi u očajnom položaju.“ U pismu Provincijalatu koje je pisao mjesec dana kasnije, 5. studenoga 1943., fra Anto se žali da je toliko opljačkan da se nema u što presvući.

Na zasjedanju kongresa Provincije koji je održan u Kraljevoj Sutjesci 24. i 25. travnja 1944. fra Anto je imenovan diskretom, propovjednikom i ispovjednikom na Šćitu. Iz Gračaca 9. lipnja 1944. obavještava Provincijalat: „Budući mi je nemoguće otići na određeno mjesto Šćit u kome se i danas nalaze partizani, a potrebno mi je i liječenje u Kiseljaku, to smjerno molim Prečasni naslov za dozvolu, da mogu tamo otići na oporavak na jedan mjesec dana.“ Iz Brestovskog 4. kolovoza šalje drugi dopis: „Poznato je Prečasnom Provincijalatu stanje u kotaru Prozoru i samostanu na Šćitu kamo sam premješten. U ovim prilikama meni je nemoguće otići na određeno mjesto, a mislim, da to nijesam zaslužio, da se danas pod stare dane potucam od nemila do nedraga. Ovim se usuđujem podastrijeti smjernu molbu na Prečasni Provincijalat da me postavi za župnika u Doljanima. Ta je župa i prije bila jedna od najmanjih brojem stanovnika i posve lagana za služenje. Uslijed paljenja od četnika godine 1942., te uslijed emigracije mnogih familija, broj stanovnika opao je za čitavu polovicu.

Ja se ćutim još dosta jakim i sposobnim, da mogu udovoljiti svim dužnostima župnika.

Dosadašnji župnik fra Jozo Filipović, pošto se je zamjerio u više navrataja partizanima kao i mjesnim muslimanima, upisan je u crnu knjigu i njemu se neprestano prijeti smrću. To se zna i zato nije gotov nikad u župskom stanu nego se krije po šumama i seoskim kućicama. Župski stan i crkva ostavljeni su na milost i nemilost pljačkašima te su već par puta bili provaljeni.

Ja sam se i na Gračacu dobro snašao, pa u zadnje vrijeme nijesu mi partizani pravili nikakve neprilike, dapače su mi u mnogim stvarima išli na ruku te sam svojom intervencijom mnogo pomogao narodu.“

Fra Antina molba je uslišana: 11. kolovoza 1944. imenovan je župnikom u Doljanima, gdje je vješto izlazio na kraj sa svim vojskama, kako na Gračacu tako i u Doljanima. U istom mjestu proslavio je 21. srpnja 1946. zlatnu misu – 50 godina svećeništva. Bila je to skromna svečanost, ali značajna za ramski kraj. Fra Anto je oslabio pa je na svoj zahtjev 29. travnja 1947. došao u samostan na Šćit, a na njegovo mjesto postavljen je fra Franjo Vrdoljak. Došavši na Šćit, fra Anto se neko vrijeme dobro držao, ali kako je čitava života navikao raditi i biti angažiran, brzo se prestao otimati bolestima koje su ga počele salijetati, nastojeći ipak držati svoje uobičajene dnevne navike. Preminuo je u samostanu na Šćitu 18. svibnja 1948. u 75. godini života i 60. redovništva. Pokopan je na groblju u Ripcima.

Fra Anto je bio neobično žilave i izdržljive naravi, u životu uredan, uvijek vedar i raspoložen. Proživio je dva svjetska rata i pod oba je nastojao sačuvati ramski svijet i vjeru u njemu. U najtežim trenucima Drugoga svjetskog rata sačuvao je razboritost i mir, što je i na svijet prenosio. Prema kazivanju starih iz Donje Rame, odlučujuću ulogu u zaštiti župe Gračac od četničkog pokolja u listopadu 1942. odigrao je fra Anto, i to tako što je otišao u komandu talijanske vojske, koja se nalazila na Rami, naselju kod ušća rijeke Rame u Neretvu, te od talijanske komande zatražio i dobio obećanje da neće biti ubijanja na prostoru župe Gračac. Činjenica je da su četnici prestali ubijati na granici gračačke župe. Jedino gračačko selo u kojem je bilo četničkog pokolja bili su Škrobućani, koji su tada pripadali župi Prozor.

Sjećajući se svega kroz zadnjih 40 godina života fra Anto bi ponekad bio tužan, a onda bi se po svom starom običaju katkada glasno nasmijao, da istakne da je još ipak živ. Stari se fratar nije dao tako lako pomesti.