Obnova spaljene ramske crkve
Fra Marijan Brkić je 17. lipnja 1956. godine sklopio ugovor s poduzetnikom Ilom Juričićem sa Šćita o izvođenju radova na crkvi, a 20. lipnja počeli su radovi na zidinama spaljene crkve. Najprije je srušena crkva – bazilika, potom stara sakristija i prostorije uz nju, a materijal je sortiran da bi se mogao upotrijebiti za gradnju. Narod je davao po tisuću dinara po obitelji za prvu godinu. To je bio skroman prinos, ali treba imati na umu da narod nije imao novaca. Ali pomoć u radnicima bila je velikodušna, bez komada kruha i bez ikakve protunaknade, ljudi su dolazili i radili sve što je trebalo. Samo bi se s oltara pozvalo određeno selo i ljudi su dolazili usred poljskih radova i pomagali majstorima. Nekad se nedjeljom ili svetkovinom znala napraviti “akcija” pa bi svijet zasukao rukave misnih haljina i prihvatio se posla. Momci i djevojke, muževi i žene, pa čak i nejaka djeca, svatko je želio nešto učiniti. Prigodom ovog pothvata župa je u radnoj snazi dala oko 2.000 nadnica. Župljani su očistili i poredali sav kamen zgrada koje su za vrijeme rata spaljene i srušene, dovukli sav potrebni pijesak i šljunak za beton, usjekli drvenu građu i učinili mnogo toga što se teško može zapisati. Bili su siromašni, sami, još uvijek bez čestitih kuća, ali su bili spremni na sve napore samo da opet vide uzgor svoju Gospinu crkvu na Šćitu.
Radovi su napredovali, u međuvremenu se gvardijan pogađao s vlastima da mu dopuste sjeći šumu za krov, što je išlo vrlo teško dok se konačno nije dobio mig da se siječe bez problema. Odlučeno je da krov bude ravan, na jednu vodu, bez isticanja lađa, i da se crkva pokrije crijepom iz Kikinde, nabavljenim preko Visokog. Na svetkovinu sv. Franje 4. listopada 1956. godine, dok je zvonio anđeoski pozdrav, stavljen je zadnji crijep na krov obnovljene ramske crkve. Zvona su 45 minuta javljala Ramljacima da više neće sudjelovati na misi u tijesnoj baraci ili na otvorenom. Sad su imali krov nad glavom. Bila je to velika radost.
Kako se izišlo na kraj s novcem? Fra Kazimir Ivić piše da je fra Marijan Brkić bio “majstor da dobije novac od svijeta”, ali nastavlja: “Ovdje ni svijet ništa nije imao, a sam se teško oporavljao od četničkog klanja i paleža, od ratnog pustošenja i izgibija pri koncu rata. Svijet je tako davao oko 1.000 din po porodici. U drugom je divno potpomagao”. Potom Kazimir navodi veće darovatelje kao što je Udruženje katoličkih svećenika 200.000 donara, zajam Provincije bosanskih franjevaca 250.000 dinara, odobrenje provincijalnog starješinstva da se digne zajam od 1.500.000 dinara. Ramski fratri pokušali su pomoći koliko je tko mogao, a fra Vitomir Jeličić je u Rimu nabavio američke intencije, što je umnogome pomoglo u nestašici novca.
Ramska je crkva službeno otvorena 4. studenog 1956. svečanom misom koju je slavio kustos provincije fra Vlado Karlović, a bili su prisutni neki ramski fratri koji su služili na drugim mjestima, te mnoštvo svijeta kojemu nije smetala obilna kiša, jer mu ovaj put nije padala za vrat.
Sljedeće godine crkva je dograđivana. Postavljeni su prozori od katedralnog stakla jer je sve drugo izgledalo odveć skupo za onu situaciju. Pojedine su obitelji poklanjale prozor, stavljani su postranski oltari, klupe, izgrađen kor, betoniran crkveni pod, popravljen je toranj i pokriven limom, a samostan je također pokriven crijepom. Dotad je jedan dio krova bio od eternita, a drugi koji je srušen za vrijeme rata od trijeske. Nabavljeno je nešto namještaja u samostan tako da se u njemu moglo ugodnije živjeti.
Tijekom 1958. godine crkva je iznutra ožbukana i obojena i napravljen je veliki oltar od domaćeg kamena. Te godine samostan je dobio i balkon. Naime, za vrijeme rata bio je srušen zid isturenog dijela samostana, veranda, i to je provizorno zazidano s nadom da će se jednom opet ozidati od tesane munjike. Prilikom popravka crkve i samostana pokazalo se da je jeftinije napraviti verandu kakva se i danas vidi.
Narod je malo slobodnije disao. Nije bilo izrazitog terora kao dotada, ali je zato zakazala godina pa je trebalo ići “prijeko” u branje kukuruza i zaradu za zimu. Značajno je što fra Kazimir bilježi da vlasti iz Prozora nisu smetale gradnju crkve, nego su mirno prihvatile izvještaj nadzorne komisije da su radovi izvedeni po planu. Mora se priznati da je fra Marijan Brkić obavio poslove vrlo brzo, kako je on to redovito i činio. On nije mogao stajati i čekati, jer je postajao nemiran. Morao je raditi. Nije uvijek sve bilo u najboljem redu, ali se u ono doba i zbog onakve žurbe i okolnosti nije ni moglo bolje postići. Prilikom promjena 1958. godine braća franjevci ramskog samostana dala su 31. kolovoza fra Marijanu povelju priznanja za učinjene radove. Premješten je sa Šćita za župnika u Busovaču. Zamijenio je mjesto s novoimenovanim gvardijanom fra Mladenom Lucićem koji je nastavio radove u crkvi, podigavši oltar obložen mramornim pločama, dok je crkvu popločao taraco pločama, postavio oltare, unio klupe, ispovjedaonice i drugi namještaj.
Dograđujući crkvu, pokazalo se da mnogo toga nedostaje pa je i to građeno, ali jedno je uvijek visjelo nad glavom kao nerješiv problem: ravni prostrani krov. Fra Marijan je doduše pokrio crkvu, ali krov je bio odveć prostran, jer crkva nije više imala prijašnji izgled bazilike s tri lađe, nego je ravni krov pokrivao i glavnu i dvije sporedne lađe. Ako se k tome uzme da je rađen na brzinu i od neosušene građe, jasno je da je prilikom svake obilinije kiše trebalo trčati pod krov i gledati gdje propušta da bi se sačuvala nutrina crkve koja je bila ožbukana, okrečena i obojena pa su se nakon prokišnjavanja vidjeli tragovi. Vidjelo se što treba, no niti je bilo sredstava, niti je bilo zgodno nakon par godina opet pokrivati crkvu.
U to doba konačno se ustalio život u Franjevačkom samostanu u Rami. Kako bilježi fra Kazimir Ivić: “Dne 30. studenog 1959. počeo je u crkvi redovno oficij i razmatranje”.
