Odvjetnica Nika Pinter: Uz ‘šestorku’ su stali pripadnici HVO-a – niti Hrvatska niti predstavnici Hrvata u BiH

“Obrane nisu imale pomoć Republike Hrvatske u vrijeme vođenja prvostupanjskog postupka, kada je to bilo nužno, pa je prema tome mogla učiniti više, jer nije učinila ništa. Sigurno bi obranama bilo jednostavnije da je država stala iza optuženih i pomagala u prikupljanju dokaza. No, želim naglasiti da su političari iz redova hrvatskog naroda u BiH isto zabijali glavu u pijesak kao da se optužnica protiv „šestorke“ njih ne tiče. Nisu pokazivali nikakav interes za saznanja o postupku niti su stali uz obrane šestorke. Uz „šestorku“ su stali pripadnici HVO, vojnici i zapovjednici koji su se obranama stavili na raspolaganje, davali izjave obranama i sudu jer im je bilo stalo da se utvrde činjenice. Politički predstavnici Hrvata u BiH šutjeli su nezainteresirano”, kaže Pinter.

Razgovarala: V: Herceg/Dnevni list

Odvjetnica Nika Pinter, pred Međunarodnim kaznenim sudom za zemlje bivše Jugoslavije, zastupala je generala Slobodana Praljka u predmetu ‘Prlić i ostali’, tzv. šestorci. U žalbenom postupku potvrđena je prvostupanjska presuda. Jadranku Prliću, Milivoju Petkoviću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću, Valentinu Čoriću i Berislavu Pušiću presuđeno je ukupno 111 godina, potvrđena je teza udruženog zločinačkog pothvata, no sve je zasjenilo šokantno samoubojstvo generala Slobodana Praljka.

Odvjetnica Pinter smatra da se postupak u ovom predmetu pred haškim tribunalom nije odvijao pravično te da nisu isti pravni standardi primjenjivani na sve slučajeve te zaključuje da to dovodi u pitanje pravnu ostavštinu MKSJ. Govori i kakve posljedice ovakva presuda može prouzročiti tijekom postupaka protiv pripadnika HVO-a u BiH, iznimno je razočarana izostankom pomoći i nezainteresiranošću Republike Hrvatske kao i političkih predstavnika bh. Hrvata, a posebice naglašava neprocesuiranje zločina nad Hrvatima u BiH te objašnjava zašto eventualne tužbe za odštetu bošnjačkih stradalnika prema Hrvatskoj nemaju osnove.

Kako je general Praljak doživljavao optužnicu koja ga je teretila?

– Prvi i osnovni odgovor na optužnicu bio je: nisam kriv. Ali ne samo ‘nisam ja kriv’, nije točan navod da je bio posrednik između Vlade Hrvatske i HVO-a u ostvarivanju UZP-a i da je imao potrebnu namjeru kojom je značajno doprinio UZP-u. General Praljak shvatio je iz teksta optužnice pristranost tužitelja i nelogičnost prikaza događaja, pa je tražio da obranu pripremamo na način da odgovorimo na činjenične navode optužnice ali i na povijesne i sociološke okolnosti u kojima se odvijao sukob u BiH. Dakle, za razumijevanje događanja u BiH, bilo je potrebno pokazati kontekst temeljem na činjenicama, a ne paušalnim prikazima kako je to činio tužitelj.

I pripremili smo dokaze za utvrđivanje konteksta kao važne okolnosti u kojoj treba sagledati individualnu odgovornost Slobodana Praljka pa i ostalih optuženika. No, ti dokazi od strane većine sudskog vijeća nisu uvedeni u spis i cijeli se postupak simplificirao bez da je argumentacija obrane uzeta u obzir. Naprosto je, cijelo vrijeme trajanja postupka, takav sam osjećaj imala, presuda bila napisana prvog dana kada je postupak počeo. Ovu tvrdnju argumentiram činjenicom da je pitanje žurnosti postupka bilo argument kada se trebalo obranama dati više vremena ili više prostora za izvođenje dokaza ili argumentaciju, kada su primjenjivani različiti pravni standardi tijekom prvostupanjskog postupka. Postupak protiv Slobodana Praljka i ostalih nije vođen pravično, prvostupanjska presuda nije dala obrazloženje o krivnji Slobodana Praljka, a žalbeno vijeće je utvrdilo da obrana nije pokazala kako je to utjecalo na presudu. Pa, ako ne dobiješ od suda razloge o svojoj odgovornosti, na čemu se ona temelji, kako se takva odluka uopće po žalbenom sudu može ispitati?

Je li, s obzirom na drugostupanjsku presudu, žalba optuženih imala smisla? Jeste li to očekivali ovakvu presudu?

– Žalbe su imale smisla, potrebno ih je pročitati kako bi se utvrdio da imam pravo. Ne mogu davati komentar presude jer je nisam pročitala. Iz sažetka presude zaključujem da su neki dijelovi žalbe, nekih obrana usvojeni, pa ne bih mogla reći da žalbe nisu imale nikakvog rezultata. Žalbe su bile sadržajno i pravno ispravne, ali, bez čitanja i analiziranja presude ne mogu govoriti o samoj presudi. Ono što mogu reći jest da, a sudeći prema konačnoj presudi, nisu isti pravni standardi primjenjivani na sve slučajeve. I po meni to ozbiljno dovodi u pitanje pravnu ostavštinu MKSJ.

Od dana izricanja teče i rok za reviziju presude. Je li moguća revizija presude i je li realno očekivati znatne promjene same presude ukoliko do revizije dođe?

– Moguće je tražiti reviziju presude, no, pod točno određenim uvjetima. Ukoliko obrane utvrde postojanje dokaza, koji, do trenutka pokretanja revizije nisu uz dužnu pažnju mogli pribaviti za slučaj takvog dokaza koji bi u tijeku postupka utjecao na drugačiji zaključak suda. Nije nerealno i nemoguće očekivati promjene zaključka. Veći je problem u nalaženju dokaza koji ranije nije bio dostupan.

Je li država Hrvatska shvaćala proces koji se vodio u Haagu protiv hrvatske šestorke, je li učinila dovoljno u njenom angažmanu-pomoći obranama i optuženima u predmetu ‘Prlić i ostali’ i je li mogla više? Je li ovakva presuda dijelom i “zasluga nečinjenja”?

– Obrane nisu imale pomoć Republike Hrvatske u vrijeme vođenja prvostupanjskog postupka, kada je to bilo nužno, pa je prema tome mogla učiniti više, jer nije učinila ništa. Ne mogu se složiti s tvrdnjom da je presuda dijelom i „zasluga nečinjenja“. Sve su obrane uložile velike napore i trud da prikupe dokaze i prezentiraju ih sudu, no, znatan broj dokaza obrane nije odlukom vijeća uvršten u spis. Sigurno bi obranama bilo jednostavnije da je država stala iza optuženih i pomagala u prikupljanju dokaza. No, želim naglasiti da su političari iz redova hrvatskog naroda u BiH isto zabijali glavu u pijesak kao da se optužnica protiv „šestorke“ njih ne tiče.

Jesu li mogli više učiniti predstavnici Hvata u BiH ili su i oni godinama zaboravljali na šestorku?

– Kao što sam rekla, predstavnici Hrvata u BiH zaboravili su „šestorku“, nisu pokazivali nikakav interes za saznanja o postupku niti su stali uz obrane šestorke. Uz „šestorku“ su stali pripadnici HVO, vojnici i zapovjednici koji su se obranama stavili na raspolaganje, davali izjave obranama i sudu jer im je bilo stalo da se utvrde činjenice. Politički predstavnici Hrvata u BiH šutjeli su nezainteresirano.

Udruženi zločinački pothvat – teza je koja je, iako se očekivalo obaranje, ipak potvrđena od haškog suda i to je izazvalo snažne reakcije i razočaranje iz Hrvatske ali i Hrvata iz BiH. No, što to, zapravo znači – je li to krivnja nekadašnjeg držanog vrha Hrvatske i Herceg-Bosne i pripadnika HVO-a i HV-a? Ako ne – zašto se inzistiralo na UZP?

– Ne vidim mjesta razočaranju kad se nije poduzimalo ništa da se „šestorki„ pomogne, u vrijeme kada se pomoći moglo.
Presudu još nisam analizirala do kraja, ali, budući je načelno zadržana presuda prvostupanjskog vijeća MKSJ, prema presudi, postojao je UZP, ali za njega je konkretno proglašena krivom „šestorka“ po individualnoj odgovornosti, a Hrvatska i hrvatski narod, prema kategoričnim izjavama predsjednika žalbenog vijeća i tužitelja, nije presuđen i na njega se presuda ne odnosi. Odgovor na pitanje koje ste mi postavili je složen. Krivnja u smislu kaznenopravne odgovornosti ne postoji jer niti su izravno optuženi niti im se moglo suditi. S jedne strane čitam presudu, s druge strane čitam i slušam izjave predsjednika žalbenog vijeća i tužitelja i ostajem zbunjena.

Ako je krivnja individualna, znači li to da su Prlić i ostali “po svom nahođenju i samostalno”, pričinili djela za koja se terete? O, čemu se, zapravo, tu radi?

– U kaznenom se postupku krivnja uvijek mora utvrditi individualno, a stvar je interpretacije dokaza o kontekstu u kojem se pojedinačna odgovornost utvrdila.

Kako će se kvalifikacija UZP-a reflektirati na buduće optužnice koje se budu podizale protiv pripadnika HVO-a, hoće li svaka njihova optužnica sadržavati ovu, od Haaga potvrđenu, kvalifikaciju?

– Ne znam, ali moguće je, jer se taj oblik odgovornosti primjenjivao i u vrijeme dok presuda nije postala pravomoćna. Sve ovisi o pristupu tužiteljstva pri podizanju optužnica i o obranama koje će tijekom postupka trebati izvoditi dokaze kojima će pokazati da zločini koji su nesumnjivo bili počinjeni, nisu bili dio smišljenog plana i organizacije od političkog i vojnog vrha, nego su naprosto zločini imanentni u sukobima i nisu odraz ničijeg plana i metode rješavanja sukoba. Rat, oružani sukobi, imaju strašne posljedica na sve koji su njima zahvaćeni. U ratu se na žalost zločini događaju, a za tvrdnju da su bili dio dogovorenog i smišljenog plana treba imati čvrste dokaze, koje u ovom predmetu nismo vidjeli. Biti će potrebno pokazati da je HVO bio u sukobu s ARBIH, a ne da je sustavno napadao civilnu populaciju.

Imate dugogodišnje iskustvo-rada kao odvjetnika na MKSJ-u. Je li ovaj sud uistinu sudio pravično i nepristrano svim stranama – je li “doprinio pomirenju među narodnima bivše Jugoslavije”?

– Ne, mislim da sud nije doprinio pomirenju među narodima bivše Jugoslavije. Za to je, po mojem mišljenju, najviše odgovoran tužitelj, jer on, podignutom optužnicom, određuje okvir u kojem se sud mora kretati. Tužitelj određuje koje će zločine procesuirati, on određuje politiku progona. Pristup koji je imalo haško tužiteljstvo sigurno nije pristup kojim se doprinosi pomirenju, jer je nepravilno isticati samo neke žrtve, a ostale zanemariti. Žrtva je žrtva i svaka ima pravo da počinitelj zločina koji ju je učinio žrtvom, bude procesuiran. Napadi ABiH na HVO i Hrvate i prostore na kojima su živjeli i posljedice tih napada nisu procesuirani. Počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud, nitko nije pozvan na odgovornost po zapovjednoj odgovornosti iako postoje dokazi za odgovornost vojnih i političkih dužnosnika Bošnjaka.

Tako nisu procesuirani zločini nad Hrvatima u na području srednje Bosne u siječnju 1993., u općini Konjic počinjeni u ožujku 1993., znatno prije Ahmića, zločin u Uzdolu, Stipića livade, Buhine kuće, Križančevo selo, Guča Gora, zločini na području općine Čapljina i Stolac u srpnju i rujnu 1993. i mnoga druga mjesta poput Travnika, Bugojna, Kaknja, Vareša, Zenice, Usore, Lašvanske doline, Fojnice i ubojstva fratara, Bihaća i ubojstva generala Šantića, Sarajeva i ubojstva Joze Leotara, gdje su nad Hrvatima izvršeni zločini, a za koje još nitko nije odgovarao.

Brojne žrtve Hrvata u sukobu koji je bio u BiH nisu obuhvaćene optužnicama protiv odgovornih osoba, zločini su ostali neprocesuirani, a to se nastavilo i nakon prebacivanja predmeta na Sud BiH. Tužitelj nije bio nepristran, a sud je pogodovao tužitelju. To je moje iskustvo.

U jednom vašem javnom istupu (emisija HRT Otvoreno, od 6. prosinca, 2017.), rekli ste da Haški sud nema ista mjerila prema tužiteljima i obrani, ali i da ne poštujete hašku presudu. Možete li to malo pojasniti?

– Presuda je donesena, ja je moram prihvatiti kao sudski pravorijek, prihvaćam je, kao što svi moramo, jer je konačna, ali kao odvjetnica i braniteljica ne mogu poštovati i ne preispitivati presudu koja je donijeta kršenjem prava obrane, koja je donesena u kaznenom postupku u kojem se nije poštivalo pravo obrane, u kojem su postojala ograničenja u iznošenju dokaza obrane, u kojem je obrana bila limitirana vremenom koje joj je bilo na raspolaganju, u kojem je bila limitirana brojem stranica žalbe koju je trebalo podnijeti na presudu od 2500 strana donesenu nakon 5 godina trajanja rasprave sa 52.967 stranica sudskih transkripata, 818 pisanih odluka, te 5.926 dokaza.

Što se tiče odnosa sudaca prema tužitelju i obrani – da, sud nije imao ista pravila i mjere i prema tužitelju i prema obrani.

Napis:“….kada se na mrežnoj stranici, na brošurama i posterima MKSJ-a iznosi tekst prikazan niže (ili njegove varijacije) prije, tijekom, i nakon suđenja, a dok se čekala žalba: Strateški položaj republike [BiH] bio je izložen Srbiji i Hrvatskoj, koje su pokušavale nametnuti svoju dominaciju nad velikim dijelovima njezinog teritorija. Ustvari, vođe Hrvatske i Srbije već su se 1991. godine tajno sastali, kada su dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine, a malu enklavu ostavili bi Muslimanima… Bosanski Hrvati uskoro slijede, odbijajući bosansku vlast i proglašavajući svoju vlastitu republiku uz potporu Hrvatske. Sukob se pretvorio u krvavu borbu triju strana za teritorij, u kojoj su civili svih nacionalnosti postali žrtve strašnih zločina.“ (odvjetnik Jadranka Prlića Michael G. Karnavas -‘Časni prkos generala Praljka’), ukazuje da je u velikom djelu predmeta optužbe pred MKSJ sud već prihvatio navod optužbe, a pretpostavka nevinosti tek je puka forma.

Nejednakost u prihvaćanju dokaza obrane i dokaza optužbe, dozvola tužitelju da preotvori svoj slučaj kada su već 4 obrane završile svoj slučaj i onemogućavanje obranama da pobijaju dokaze tužitelja koje je izveo u preotvorenom slučaju i tako čitav niz primjera koji pokazuju kako je tužitelj bio privilegiran.

Predsjednica Republike Hrvatske, u svom nedavnom govoru pred UN-om kazala je kako se nije sudilo za mnoge zločine prema Hrvatima u Hrvatskoj, ali ni za mnoge zločine koje je pričinila Armija BIH. Kao odvjetnica s dugogodišnjim iskustvom na MKSJ-u, što možete o tome kazati i zašto je to tako – zašto se u Haagu nije sudilo za masovne zločine nad Hrvatima u BiH?

– Nije se sudilo jer tužitelj nije optužio. Bez optužnice sud ne može voditi postupak. Razlozi tužitelja za selektivan pristup nisu mi poznati, samo znam da su protivni principima pravičnog postupka. No, moja je ocjena da nije sva krivnja na tužitelju. Hrvatska strana u BiH bila je nezainteresirana, neaktivna, nije ustrajala da tužitelju dostavljala dokumente, a imala ih je, nije pružila svjedoke koji su potvrđivali događaje u kojima su izvršeni zločini nad Hrvatima. Tužitelj se kretao u granicama dokaza koji su mu dostavljani. Da bi krenuo u istragu morao je dobiti podatke o počinjenim zločinima. A tu je hrvatska strana zakazala. Tako ja mislim.

Odmah nakon, a i prije, drugostupanjske presude izašlo se s pitanjem mogućeg obeštećenja koje bi, eventualno, trebala isplatiti Republika Hrvatska (UZP) bošnjačkim stradalnicima. Je li to moguće i postoje li pravni osnovi za navedeno, a vaš kolega, odvjetnik Anto Nobilo tvrdi da je to moguće?

– I ja sam, sve do sjednice Vijeća sigurnosti u to bila uvjerena. Međutim, nakon što su i predsjednik MKSJ-a CarmelAgius i glani haški tužitelj SergeBrammertz, decidirano i bez krzmanja, rekli da se presuda odnosi na individualno optužene osobe a ne na države ili narode (to nije niti u mandatu MKSJ), ne bih više sa sigurnosti tvrdila da postoj pravni osnov i mogućnost dokazivanja odgovornosti Republike Hrvatske za štetu.

Glavni haški tužitelj SergeBrammertz kazao je da “Hrvatska sada treba procesuirati ostale ratne zločine”. Što to znači?

– Zaključujem da je tužitelj Brammertz pri tome mislio da Hrvatska treba procesuirati pripadnike HVO koji su u Republici Hrvatskoj. No, da bi se tako moglo postupiti, prvo je potrebno DORH-u dostaviti originalne spise, dokaze da se osobe nalaze u Republici Hrvatskoj, dokaze o počinjenim zločinima po osobama čiji se progon traži.

S druge strane, moram ukazati da i ovaj istup tužitelja Bramertza ukazuje na selektivan i pristran pristup. Niti jednom riječju nije zatražio da se procesuiraju i odgovorni za teške zločine nad Hrvatima.

Svaka od strana u sukobu mora se suočiti sa svojim postupcima i postupcima svojih pripadnika, svaka žrtva ima pravo da osoba odgovorna za njezine patnje odgovara, nema svijetla obraza niti na jednoj strani u sukobu, svi smo zamrljani i što prije to priznamo i prihvatimo, prije ćemo krenuti naprijed. Rat, sukob, nije crno bijeli, nema samo crnih i smo bijelih, bijelih, zapravo, uopće nema. Ali ne može niti samo jedna strana biti crna.

Jedno vrijeme boravili ste u Hercegovini u Uredu za pravnu pomoć braniteljima HVO-a. Zašto ste otišli kada je vaša pomoć, kao jednog od najupućenijih profesionalaca, potrebna?

– O razlozima odlaska upoznala sam Glavno vijeće HNS-a, nisam otišla bez riječi i obrazloženja. Glavno vijeće HNS-a nije imalo ništa protiv mojeg odlaska, ocijenili su da postoje jednako sposobni kadrovi koji „nisu stranci u BiH i koji imaju pečat pa su time institucionalizirani”. Napustila sam Mostar jer mi moje dostojanstvo, znanje i godine nisu dozvolili da služim kao boksačka vreća ignorantima prava, ignorantima za potrebe pripadnika HVO i osobama željnim samopromocije.

Kada bi rezimirali vaš i angažman u Haagu, što biste posebno izdvojili, do kakvih ste možda životnih i profesionalnih spoznaja došli, što vas se posebno dojmilo?

U Den Haagu provela sam 19 godina i sudjelovala u obranama u pet predmeta, Kupreškić – Dragan Papić, Kordić Čerkez –Čerkez, Paško Ljubičić dok se predmet vodio pred MKSJ, Naletilić Martinović-Naletilić, Prlić i ostali – general Praljak. Obrane pred MKSJ omogućile su mi detaljno i sveobuhvatno upoznavanje sa događajima 1991.-1994. u BiH, posebno Srednjoj Bosni i Hercegovini. Iskustvo koje sam stekla neprocjenjivo je, ne samo kao usavršavanje u međunarodnom kaznenom pravu nego i u upoznavanju osoba od kojih sam isto tako puno naučila. Upoznala sam svu širinu kolegijalnosti ali i nekolegijalnosti.

Shvatila sam da sama činjenica što nastupam pred međunarodnim sudom nije razlog za drhtanje pred autoritetom nego mogućnost ravnopravnog odnosa, ali tek nakon što se dobro pravno i činjenično potkuje. No, upoznala sam i kako je očajnička nemoć kad se argumenti dobivaju kao lopta bačena na zid. Ali, naučila sam i kako pobijediti nemoć i kako ustrajnost na kraju mora imati rezultate. Naučila sam prepoznavati kukavice i junake. Spoznala sam da istini treba dati vrijeme da izađe na vidjelo.

/Izvor: Dnevni list/